Učesnici Marša mira prolaze najzahtjevniju dionicu, kroz Kamenicu, te preko brda Udrč

Prilog: Jasmina Šukalić

Drugi je dan Marša mira, memorijalnog pohoda kojim više od 6000 učesnika iz Bosne i Hercegovine i brojnih zemalja svijeta odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici. Nakon jučerašnjeg polaska iz Nezuka i noćenja u kampu u Liplju učesnici su danas nastavili put najzahtjevnijom dionicom, kroz Kamenicu, te preko brda Udrč. Na više lokacija duž ove trase postavljene su ploče kojima su označene sekundarne masovne grobnice gdje su nađene žrtve genocida, većinom iz okoline Zvornika, čija su tijela, kako bi se prikrivali dokazi, prebacivana upravo na ovaj lokalitet.

Svaki novi korak sve je teži. Ne samo zbog umora i zahtjevnog terena nego zbog spoznaje da se hoda putem kojim su prije 31 godinu hiljade ljudi bježale noseći samo nadu da će preživjeti. Tamo gdje je danas tišina nekada su odzvanjali pucnjevi, strah i vapaji. Korak po korak, kroz šumu, kamen i preko strmih uspona, učesnici Marša mira danas su savladali Kamenicu i brdo Udrč – najtežu dionicu puta kojim su u julu 1995. hiljade Srebreničana pokušavale spasiti svoje živote. Na više lokacija duž ove trase stoje ploče kojima su označene sekundarne masovne grobnice. Riječ je o žrtvama genocida ubijanim uglavnom u okolini Zvornika, čija su tijela, kako bi se prikrivali dokazi, prebacivana upravo na ovaj lokalitet. Na ovoj trasi ima ih 15 sa 100.000 kompletnih i nekompletnih tijela, kako je potvrdio i Bekir, učesnik pohoda:

„Nije hrabar čovjek koji mrzi. Hrabar čovjek je onaj koji pruži ruku drugome i drugačijem. Svaka suza majke nekoga ko je stradao u proteklom ratu treba da bude poštovana i vrednovana. Ja sam pružio ruku 1999. godine s povratkom i zapošljavanjem u administraciji. Radim u Gradskoj upravi. Moje stranke, moji ljudi u procesu rada su svih vjera.“

Ovogodišnji Marš mira okupio je više od 6000 učesnika, među kojima su preživjeli učesnici “Marša smrti”, članovi porodica žrtava, mladi, predstavnici udruženja i međunarodne delegacije. Rešid Dervišević, preživjeli u proboju Srebreničana 1995, kaže da je za sedam dana puta imao samo 250 grama šećera, ali da ipak sada proživljava najteže trenutke:

„Sad su ti teški momenti. U tom periodu strah je veliki, strah je jaki, najjači. Ja nisam razmišljao hoću li poginuti, neću li poginuti. Cilj je bio da se ide, da prođemo. Sad su teški momenti, kad naiđeš ovuda. Sjetim se gdje je ostao drug, gdje sam bio sa rođakom, sa prijateljima, gdje su ostali koje sam tu posljednji put vidio.“

Kada se noge umore, učesnike nosi srce. Svaki pređeni kilometar podsjetnik je na one kojima je ovaj isti put bio posljednji. Njihove priče danas se ne izgovaraju samo riječima nego i koracima hiljada ljudi koji iz godine u godinu prolaze ovom trasom kako bi poručili da istina ne može biti prešućena, a sjećanje ne smije utihnuti.

„Ovaj put moraš ići srcem, a ne nogama jer, ako srce naredi nogama, ono uspije. Ali ako toliko želiš, uspjet ćeš sve.

Određena sam na operaciju kičme, ali sam rekla svom doktoru: 'Doktore, ako je suđeno da tamo ostanem, ja sam se složila s tim'. Meni je ovo drugi put. Ja sam i prošle godine bila, Evo, sad je i drugi put.“

Nakon višesatnog pješačenja zahtjevnim terenom kolone učesnika tokom poslijepodneva stižu u kamp u Mravinjcima, gdje će provesti noć i pripremiti se za posljednju etapu Marša. Kolona će sutra stići u Memorijalni centar Potočari, uoči obilježavanja 31. godišnjice genocida. Za učesnike Marša to je kraj puta. Za porodice žrtava bol i sjećanje ne završavaju nikada. Zato svaki dolazak u Potočare nosi istu poruku – da se genocid u Srebrenici pamti i da se ovakav zločin više nikada i nikome ne ponovi.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.