U kvartovskoj biblioteci Srđan Gavrilović i "Ovjerena kopija": Biti između

Ove sedmice u kvartovskoj biblioteci govorimo o romanu Srđana Gavrilovića "Ovjerena kopija". Djelo koje istražuje emigracijsko iskustvo potomaka ratom obilježene generacije, marginaliziranih i bezdomnih čitala je i analizirala Hana Vranac.

Nismo imali priliku mnogo puta razmišljati o restoranskoj kuhinji u književnosti. Njenim jasnim pravilima i hijerarhijama. Tom prostoru koji se vlada kao topos stresa, ali i kao mala slika svijeta spram koje se određuje čovjek i traži svoje mjesto u toj hijerarhiji. Bez obzira na to što bi prema svojim sposobnostima ili interesima trebao biti na nekoj drugoj ljestvici ili na sasvim drugom mjestu. Ali nije o tome sva priča romana “Ovjerena kopija”. Kuhinja je tek jedan od elemenata migracijskog života o kojem pripovijeda Srđan Gavrilović.

Roman počinje preseljenjem Gavrilovićovog pripovjedača, 30-godišnjeg Mostarca, iz Belgije u Leipzig. On je pomoćni kuhar, po unutrašnjoj vokaciji pisac. Ideale života koji dolaze u ideju odlaska s Balkana u Evropu nestaju u njegovoj stvarnosti, mada nam sam naslov romana sugeriše da stvarnost nije konačna riječ.

Umjesto obećanog života, šta god on bio, a ni sam pripovjedač nema sasvim jasnu predstavu o tome, stoje smrt majke nakon terminalne bolesti, raskid dugogodišnje veze, propali brak prijatelja iz prošlog života, ugovor na određeno, kirija i prenapuhana kapitalistička ega nadređenih u kuhinji. Stoje depresija, otuđenost, generacijski cinizam te filozofija odustajanja, svojstvena Gavrilovićevoj poetici, kako je i pojašnjeno u bilješci o autoru na koncu ove knjige, koja, uz biografske podatke, sugeriše da mnogo toga zajedničkog on i njegov pripovjedač imaju.

U nastojanju da izbjegne samoću četiri zida tokom slobodnih dana, ali i susrete s ljudima, u samotnjačkim šetnjama evropskim gradovima, a ponajprije Leipzigom, Gavrilovićev pripovjedač pokazuje izraženu vještinu deskriptivnog pripovijedanja. Grad i njegova istočnonjemačka historija komuniciraju sa unutrašnjim stanjem lika, dok se istovremeno otvara slika savremene Evrope u kojoj po rubovima centara jača desnica, a nekadašnja utopija sve više počinje nalikovati onome od čega je pobjegao iz Bosne i Hercegovine.

Društveno-politička slika isprepletena ličnim razočarenjima, vlastitim iznevjeravanjima i površnim odnosima, kako u sadašnjem prebivalištu tako i u rodnom gradu udaljenom kilometrima, u prvi plan iznosi osjećaj koji pripovjedač sam naziva bezdomnošću.

I naslov sugeriše da je sada riječ tek o ovjerenoj kopiji života koji je nekada imao svoje mogućnosti, samo što se ne zna više ni šta je original. Ostaje stanje između niti ostati niti se vratiti. Šta sa životom koji je imao potencijal - možda ga jedino staviti u knjigu.

Autofikcija kao dominantni žanr domaće i regionalne književnosti, a ova knjiga je školski primjer tog žanra, doziva ono pitanje da li je svaki život interesantan toliko da se o njemu napiše roman. To pitanje u slučaju ove knjige nije ni bitno jer Gavrilovićev pripovjedač veću pažnju pridaje jeziku i mogućnostima života nego vlastitom životu.

federalna.ba