Miroslav Krleža – savjest vremena i nemir balkanske historije

Bio je cijenjeni pisac, esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar, pjesnik, a nakon 88 godina života iza sebe ostavio opus od najmanje 50 knjiga o kojima su napisani brojni naučni radovi i doktorati. Ostao je poznat ne samo kao književnik nego i kao enciklopedist, a kritika i publika ga pamti kao jednu od najvećih stvaralačkih osobnosti u hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti.

Na današnji dan, prije 44 godine (29. 12. 1981.) u Zagrebu je preminuo Miroslav Krleža, jedan od rijetkih južnoslovenskih pisaca koji je još za života stekao veliki broj sljedbenika, onih koji su ga posvećeno i vrijedno izučavali. Brojni su se autori razvijali pod njegovim utjecajem. Danilo Kiš, Boris Buden, Viktor Ivančić, Dževad Karahasan i Predrag Matvejević bili su samo neki od njih.

Gotovo da nema žanra u kojem se veliki pisac nije okušao:  od poezije (“Balade Petrice Kerempuha”) preko pripovijetke (“Veliki meštar sviju hulja”), romana (”Banket u Blitvi”, “Na rubu pameti”, “Zastave”), drame (“Legenda”, “Glembajevi”, “Aretej”), eseja (“Deset krvavih godina”) pa sve do dnevnika koje je vodio decenijama, onako za svoju dušu ali i za pojedine novine koje su mu rado ustaupale prostor.

Vjerovao je Miroslav Krleža u varljivu ideju da pisac stvara i mijenja svijet a u sebi nosio bunt još iz zagrebačke Gornjogradske gimnazije, kada je nakon dobijanaih batina za navodni neposluh, neurednost  ili neznanje, školskoj upravi prijavio brkatog profesora latinskog po imenu Miller. Pripadnicima sedme sile još za života je znao ispripovijedati kako je "načisto propao" zbog te nepravde.

Izvor: Matica hrvatska

,,Ja sam propao u četvrtom razredu iz tri predmeta. Doživio sam svoju moralnu katastrofu i neizrecivo sam patio od toga godinu dana. Kako je do toga došlo, da sam došao uopće u sukob sa profesorskim zborom u Gornjogradskoj Gimnaziji? U trećem razredu, svršetkom drugog ili početkom trećeg razreda, došao je kao suplent latinskog jezika jedan profesor koji se zvao Muller. Suhonjav, tuberkulozan, crvenokos, sa tankim brkom koji je konstantno ili čupkao ili gutao. Čovjek fizički meni više manje stran, vjerojatno i ja njemu. Iz kojih razloga se on na mene  oborio naročito na mene ne znam. Nikad mu nisam bio po volji. Ili nisam dobro vezao kravatu ili nisam imao čiste ruke,ili su mi bilježnice bile prljave,ili nisam napisao uredno zadaću ili nisam nešto znao. Dakle, uvijek sam bio nešto kriv i tom prilikom on bi mene mlatio. Ja sam se zaplakao trgnuo se i izjavio-ja sad idem do direktora i prijavit ću vas da me tučete. I sletio sam defakto u prizemlje i uletio sam kod direktora u sobu. Tako sam dobio dozvolu da promijenim Zavod i odem u Gornji grad u četvrti.“

Od te prve nepravde i sukoba s nametnutim autoritetima, proći će Krleža kadetsku školu u Pečuhu a o trošku Austrougarske monarhije i vojnu Akademiju u Budimpešti, hapšenje zbog zagovaranja Jugoslavenske integralističke ideologije, mobilizaciju na bojišnici u GalIciji.

Sve vrijeme lucidnim umom i oštrim perom ustajaće protiv konformizma bilo koje vrste, grozničavo tražeći način da u svojoj vizionarskoj prozi osvijetli slijepe ulice civilizacije -  poput balkanskih neuroza, primitivizama i zabluda čiji smo svjedoci.

Koliko se zapravo u Krležinoj prozi svaki čovjek može pronaći, ilustriraju i riječi jednog od najpoznatijih bh. krležologa  Gradimira Gojera. Ovaj poznati bh. reditelj, pisac i teAtrolog svojevremeno je u izjavi za Federalnu televiziju govorio o tome koliko je bila znakovita recepcija opusa velikog pisca tokom sarajevsje ratne opsade.

„Sve to je Krleža u svojim djelima ne samo konstatirao, nego je anticipirao. Ja ću vam samo reći jedan detalj. Kada su prve granate pale na Sarajevo, pozvao me je rahmetli Nijaz Duraković i rekao mi: „Imaš li knjigu Banket u Blitivi Miroslava Krleže? Velim-Nijaze, ja imam sve Krležine knjige. „Idi, trči kući. Pripremi se i počni režirati Banket u Blitvi, jer ovo što se nama dešava u Bosni-to je Banket u Bosni. Dakle, Krleža je sve predvidio.“

Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Tokom šezdeset godina aktivnog stvaralačkog rada, napisaće Krleža u različitim književnim žanrovima barem po jedno remek djelo: Kraljevo, Hrvatski Boog Mars, Povratak Filipa Latinovića, Balade Petrice Kerempuha, među ostalim i legendarnu "Gospodu Glembajeve" – dramski predložak o prokletstvu magnatske zagrebačke obitelji koji će nakon brojnih teatarskih inscenacija postati i televizijski hit, sa izvrsnim Mustafom Nadarevićem u ulozi Leona i nezaboravnoj glumačkoj imaginaciji Ene Begović u ulozi Barunice Castelli.

fragment iz TV drame "Glembajevi"

Plijenio  je Miroslav Krleža antiratnom i socijalnom prozom, temama otuđenja, besmisla i ljudske gluposti s plejadom neurotičnih junaka opsjednutih vlašću i na rubu pameti, često uz oštre ideološko-političke dijaloge u kojima se obračunavao s totatalitarizmima, čak i sa vlastitim demonima iz prošlosti.

A Bosni je posvetio neke od svojih najljepših rečenica i misli, upućujući znakovitu poruku Evropi. Tako u svojoj čuvenoj rečenici kaže: 

"Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno, digao glavu i digao ruku...A nigdje nikad niko nije pronašao stećak na kojem Bosanac kleči i moli, na kojem je prikazan kao sužanj.“

Izvor: Studentski.hr

Federalna: Ilustracija

Književni teoretičar, teatrolog i dramski pisac Almir Bašović, možda je i najbolje razumio Krležin opus i njegovo mjesto u evropskoj književnosti.

„On nije spadao u one pisce koji bi Evropi nudili sliku Evrope kakvu ona želi vidjetim nije da tako kažem posrednik između nekih manje kulture i velikih evropskih kultura. I možda je jednim dijelom to naglašavanje bosanske srednjovjekovne hereze povezano i stim. Međutim, ono zbog čega je Krleža sigurno bio veliki evropski autor jeste njegova slika Bosne kao jedne jedinstvene kulture. Dakle, on je bio svjestan specifičnosti bosanske kulture, jako rado čitao i Bašeskiju i Hasana Kikića, Branka Ćopića. I razumijevao je dakle da bosanski kulturu kulturom čini i njena islamska komponenta, što je za čovjeka koji je bio ljevičar možda malo neobično“-isticao je Bašović.

Krleža se u svojim tekstovima često bavio i bogumilima.

"Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori su ih stoljećima optuživali da su heretici...Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja."

Izvor: Knjigoria

Govoreći o bosanskom jeziku u čuvenim razgovorima sa Enesom Čengćem, Krleža također navodi:

"Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca"- otkriva časopis za kulturu i društvena pitanja Behar iz Zagreba.

Izvor: Lkesikografski zavod Miroslav Krleža

Veliki pisac bio je temeljitelj Jugoslovenskog a danas Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, obožavan i osporavan lik, pogotovo u posthumnoj recepciji nacionalnih čistunaca devedesetih. Zamjerali su mu kako je u prijateljevanju s Titom stekao književni tron, pri tom prešućujući grozote komunističkog totalitarizma na putu do besmrtnosti.

U kući, na zagrebačkom Tuškancu gdje je živio u skladnom braku s poznatom glumicom Belom Krleža, ostaće bogata zaostavština koja će za sva vremena svjedočiti njegovoj veličini, između ostalog i činjenica da je potpisujući deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika jedva spasio živu glavu pod komunističkom hajkom sedamdesetih.

Muzej grada Zagreba/Nekadašnji dom Miroslava i Bele Krleže

Danas je Miroslav Krleža jedan od reprezenata južnoslavenske i ,kako se s punim pravom može reći, evropske književnosti, ali zbog prokletstva malog jezika nedovoljno poznat svjetskoj javnosti.

O recepciji njegovog djela svjedočila je svojevremeno književnica, književna prevoditeljica i profesorica Jasna Šamić: 

„Radila sam puno sa studentima na Krleži i oni su jako voljeli Krležu, čak mnogo više nego Andrića koji im je bio dosadan i folkloran. Nisu voljeli njegove orijentalne rečenice. Dakle, to je samo mali dio Francuza koji su upućeni u balkansku historiju, civilizaciju i kulturu koji se interesuje za Krležu, koji je za mene jedan ogroman pisac. On je prevođen vrlo davno:“

Miroslav Krleža jeste evropski pisac, u pravom smislu riječi.

Otkrivajući magnetični i samo Krleži svojstven spisateljski stil impresionističko-ekspresionističke retorike i melanholičnih meditacija zbog kojih ga danas smatraju teško čitljivim, osobito u školskoj lektiri, spoznat ćemo sudbinu čovjeka gladnog slobode u vremenu općeg varanja i laži. Možda je to i najznačajniji dio priče o žestokom kritičaru građanskog društva bez hrabrosti za viziju kosmopolitizma i istinskih vrijednosti.

BIOGRAFIJA 

Miroslav Krleža rođen je 7. jula 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.

Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.

Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.

Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

Krleža je napisao velik broj djela koja obuhvaćaju do 80 svezaka. Način pisanja mijenjao se tijekom vremena, pa se tako na početku karijere može primijetiti utjecaj Strindberga, Nietzschea te Ibsena. Iako je na početku pokazivao antagonizam prema Dostojevskom, u pojedinim djelima vidljiv je utjecaj poznatog pisca iz Rusije te ekspresionizma i impresionizma koji su prevladavali na početku 20. stoljeća.

Krležina poezija je u početku bila obilježena whitmanovskim simfonijama kao što su "Tri simfonije" u kojoj se može primijetiti puno čudnih asocijacija te prelomljena sintaksa. Nakon ove faze uslijedila su zrelija djela u kojima se najviše mogao osjetiti utjecaj poetike ekspresionizma i proturatne lirike.

Romane je pisao baroknim jezikom i stilom, ali mogao se osjetiti i utjecaj Dostojevskog po scenama u kojima se miješaju opisi politike, povijesti i ljudske prirode. Od romana treba izdvojiti: "Na rubu pameti", "Povratak Filipa Latinovicza" i "Zastave". Poznatije drame su: "Legenda", "U agoniji", "Kraljevo", "Aretej".

Miroslav Krleža je pisao i eseje. U njima je pokazao kako može izbrisati granice između različitih žanrova, pa se u više djela primjećuje pojavljivanje esejističkih pasaža ne samo u novelama i romanima nego i u putopisima i dnevnicima. Umro je 29. decembra 1981. godine u Zagrebu.

Još jednom spomenimo njegova najznačajnija djela su: "Tri simfonije", "Balade Petrice Kerempuha", "Gospoda Glembajevi", "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Hrvatski bog Mars".

federalna.ba/Indira Karić