Iranske vlasti su uvele gotovo potpuni prekid interneta i komunikacija. Poruke putem WhatsAppa ostaju nedostavljene, e-mailovi ne stižu, web stranice su nedostupne. Za Irance u dijaspori to znači sate i dane neizvjesnosti, bez ikakvih informacija o sudbini porodica i prijatelja.
Razlog za blokadu leži u masovnim antivladinim protestima koji potresaju Iran. Zemlja se suočava s teškom ekonomskom krizom – inflacija divlja, nacionalna valuta gubi vrijednost, a nezadovoljstvo građana prelilo se na ulice. Odgovor vlasti bio je brutalan: represija, hapšenja, smrtne kazne i potpuna informacijska izolacija.
Prema brojnim organizacijama za ljudska prava, stanje u Iranu danas je jedno od najtežih još od Islamske revolucije 1979. godine.
Fudbal u Iranu: više od igre, ali i stalni rizik
Fudbal u Iranu oduvijek je imao poseban društveni i politički značaj. Vlasti, kao i mnogi autoritarni režimi, svjesne su moći masovnih okupljanja, ali istovremeno koriste sportske uspjehe za jačanje nacionalnog narativa. Tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1998. godine, igračima je savjetovano da ne žure kući kako bi se smirile masovne proslave.
U kvalifikacijama za Mundijal 2010. godine, nekoliko reprezentativaca nosilo je zelene trake u znak podrške opozicionom lideru Mir-Hosseinu Mousaviju, nakon spornih izbora. Tadašnji predsjednik Mahmoud Ahmadinejad nastojao je vezati svoj imidž uz reprezentaciju, prisustvujući treninzima i ustupajući predsjednički avion za putovanja tima.Većina klubova u Iranu i danas je direktno ili indirektno povezana s državnim strukturama, što dodatno otežava javno istupanje sportista.
Cijena istine: primjer Ali Daeija i Voria Ghafourija
Govoriti protiv režima nosi ozbiljne posljedice. Legendarni Ali Daei, jedan od najvećih iranskih fudbalera svih vremena, javno je podržao proteste 2022. godine, nakon čega je njegovoj porodici zabranjeno napuštanje zemlje. Tokom Svjetskog prvenstva u Kataru, koje se odvijalo paralelno s protestima izazvanim smrću Mahse Amini, bivši reprezentativac Voria Ghafouri uhapšen je zbog, kako su vlasti navele, „širenja propagande protiv države“.
Nedavno je, prema pisanju iranskih medija u egzilu, zatvorio svoje kafiće u Teheranu u znak solidarnosti s demonstrantima, uz otvorene prijetnje režimskih medija.
Taremi – od režimskog simbola do glasa otpora
Mehdi Taremi je godinama bio percipiran kao neko blizak vlastima, ali se njegov stav vremenom vidno promijenio. Otvoreno je kritikovao loše uslove na stadionima u Iranu, uključujući i legendarni Azadi stadion, te se pitao zašto se vlasti boje velikih okupljanja.
Na Svjetskom prvenstvu 2022. godine bio je jedan od lidera reprezentacije koja u prvoj utakmici protiv Engleske nije pjevala nacionalnu himnu – snažan i simboličan čin protesta. Sličan gest ponovila je i iranska U-23 reprezentacija početkom januara na Azijskom prvenstvu u Saudijskoj Arabiji.
„Sloboda je disanje bez laži“
Dok je Iran odsječen od svijeta, raste potreba za glasovima koji će probiti tišinu. Bivši selektor Carlos Queiroz oglasio se porukom na društvenim mrežama, citirajući velikog iranskog pjesnika Ahmada Šamlua: „Sloboda je disanje u zraku u kojem nema laži.“ U poruci iranskom narodu Queiroz je naveo da su njegove misli i srce s Irancima u „teškim, ali i danima punim nade“, izrazivši duboku zabrinutost za njihovu sigurnost.
Taremijev gol za Olympiakos bio je još jedan sportski uspjeh u bogatoj karijeri, ali njegova odluka da ne slavi pretvorila je taj trenutak u snažnu političku poruku. U vremenu kada su milioni njegovih sunarodnjaka ušutkani, jedan od njihovih najpoznatijih sportista odlučio je govoriti – tišinom.
U zemlji gdje je i šutnja čin otpora, Mehdi Taremi je izabrao stranu.
federalna.ba/The Guardian