Stalni minus kao svakodnevica: Šta znači živjeti od dvije minimalne plate?

Na papiru, minimalna plata u Bosni i Hercegovini predstavlja zakonski prag ispod kojeg se ne može ići. U stvarnosti, ona sve češće postaje početna tačka jednog mnogo težeg pitanja. Koliko zapravo vrijedi život koji se od nje pokušava izgraditi? Jer između statistike i svakodnevnice postoji prostor koji se ne vidi u tabelama. To je prostor u kojem se računi ne sabiraju jednom mjesečno, nego svakodnevno. U kojem se kupuje ono što je na akciji, a ne ono što je potrebno i u kojem “stalni minus” prestaje biti finansijski pojam i postaje način života.

U jednoj takvoj porodici, dvije minimalne plate znače ukupno oko 2,154 konvertibilnih maraka mjesečno. Na papiru stabilan prihod, a u stvarnosti budžet koji se, kako kažu, “istopi u prvoj polovini mjeseca”.

Da bi priča bila potpuna, važno je čuti i one koji žive od minimalne plate, ali zbog straha od odmazde i pritisaka, njihove izjave se objavljuju anonimizirano.

Minimalac kao zbir računa: Četiri člana porodice, dvije minimalne plate i stalni minus

„Radim za minimalnu platu, oko 1.027 KM maraka. Supruga kao i ja radi u tekstilnoj industriji i ima minimalnu platu. Kad saberemo, to je oko 2,154 maraka mjesečno za nas četvero. Na papiru to možda i ne izgleda tako malo, ali u stvarnosti se taj novac istopi već u prvoj polovini mjeseca. Živimo zajedno sa naše dvije kćerke, imaju sedam i deset godina. Sve ide iz te dvije plate, nemamo drugih prihoda. Plaćamo kiriju jer nemamo svoj stan i to nam je najveći teret. Svaki mjesec počinje istom brigom, kako pokriti osnovno i hoće li ostati išta.“

Najviše ode na kiriju i hranu: „Kad sve saberemo, već smo na nuli“

„Kirija nam je oko 500 maraka i to uvijek ide prvo. Režije su između 250 i 300 maraka, zimi i više. Hrana uzme najmanje 700 do 800 maraka i to stvarno pazimo šta kupujemo, nema tu nekog izbora, više gledamo šta je na akciji nego šta nam treba. Prevoz nas izađe oko 100 maraka, a za lijekove uvijek ode nešto, barem 50 maraka mjesečno, jer se uvijek nešto desi, pogotovo s djecom. Kad sve to saberemo, mi smo već na granici ili preko onoga što zaradimo, a još nismo ni dotakli sve ostale potrebe.“

 Neplanirani troškovi kao stalni problem: „Jedan kvar poremeti cijeli mjesec“

„Najviše nas izbace iz ravnoteže neplanirani troškovi. Najveći neplanirani troškovi su zadatci u školi, pribor, izleti, odjeća koju prerastu za par mjeseci. To ne možeš odgoditi. Ako se pokvari veš mašina ili nešto u stanu, to znači da taj mjesec više ne postoji. Sve se poremeti i onda krpimo kako znamo.“

Ono što uvijek ostaje po strani: Naša odjeća, odmor i štednja

„Najčešće ostanu stvari koje nisu hitne, ali su normalan dio života, odjeća, obuća za nas, bilo kakva štednja. Uvijek govorimo ‘sljedeći mjesec ćemo’, ali taj sljedeći mjesec nikad ne bude lakši. Godišnji odmor ne možemo priuštiti. Možda odemo negdje na jedan dan, čisto zbog djece, ali pravi odmor ne pamtimo. Djeci uvijek nekako obezbijedimo šta treba, ali sebi kupujemo rijetko. Čekamo sniženja ili uzmemo najjeftinije.“

Život bez sigurnosne mreže: „Nemamo ništa sa strane“

„Nemamo nikakvu štednju. To je možda i najteže što znaš da nemaš rezervu ako se nešto ozbiljno desi. Kad dođe neplanirani trošak, snalazimo se. Posudimo od porodice ili prijatelja, koristimo karticu, ili jednostavno odgodimo neki račun. Nije to izbor, to je jedini način.“

Dugovi, odgađanja i pomoć sa strane

„Dešava se da koristimo karticu da preživimo do kraja mjeseca. Nekad posudimo novac, ali ne volimo to raditi često jer znamo da i drugi imaju svoje brige. Račune smo znali odgađati više puta. Nekad svjesno odlučimo šta ćemo platiti, a šta mora čekati, samo da bismo imali za osnovno.“

Svakodnevni pritisak i odricanja

„To je stalni stres. Već sredinom mjeseca počnemo razmišljati kako ćemo dalje. Nema opuštanja. Ne izlazimo, ne idemo na druženja koja koštaju. Najteže je zbog djece, teško im je objasniti zašto ne mogu sve što i druga djeca.“

Šta znači veća plata i “normalan život”

„Kad bih mogao nešto promijeniti, prvo bih riješio stambeno pitanje ili barem živio bez tog stalnog pritiska kirije i da možemo nešto uštedjeti, makar malo. Mislim da bi za normalan, lagodan život nama trebalo barem 3000 do 3500 maraka mjesečno, da ne razmišljamo svaki dan o osnovnim stvarima. Za mene je siguran život da ne moram birati između hrane i računa. Da imam nešto sa strane i da djeci mogu pružiti osnovno bez stalne brige.“

Plata podijeljena na preživljavanje

„Kad podijelimo platu, prvo ide kirija, to ne smije čekati. Onda režije, pa hrana. Sve ostalo dolazi ako šta ostane, a iskreno, najčešće ne ostane ništa.“

Kada plata pokriva samo preživljavanje

Ova priča ne govori o izuzetku, nego o obrascu koji se ponavlja u sve većem broju domaćinstava. Dvije minimalne plate, pun radni angažman i život koji i dalje ostaje na ivici financijske stabilnosti. Minimalna plata u tom kontekstu prestaje biti garant dostojanstva i postaje samo okvir preživljavanja. Upravo tu nastaje ključna razlika koju statistika ne pokazuje, nije isto imati platu i imati siguran život.

Granica između rada i sigurnosti

Minimalna plata u Bosni i Hercegovini često se posmatra kao krajnja linija zaštite radnika, ali priče poput ove pokazuju da ta linija ne vodi nužno ka sigurnosti, nego ka stalnom balansiranju između troškova i duga. Kada dvije pune plate ne ostavljaju prostor za štednju, odmor ili nepredviđene situacije, pitanje više nije samo ekonomsko, postaje društveno, jer ako rad ne stvara sigurnost, nego stalni pritisak, onda se mora postaviti jednostavno pitanje.

Da li minimalna plata uopšte znači minimalnu sigurnost života ili samo minimalni prag preživljavanja?

Disclaimer: Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD.  Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili CPCD-a.

Ajla Čaušević/federalna.ba