Srebrenica i Gaza: Umjetnost kao odgovor na genocid

Trideset godina nakon Srebrenice isti krik odzvanja iz Gaze. Ovo je priča o sjećanju, o odgovornosti i pitanju koje nas progoni: Jesmo li svjedoci ili sudionici?

Kada nas je u julu prošle godine Safet Zec savjetovao da se u Vijećnicu treba ući s poklonjenjem, on je ukazivao na težinu tragedije u Srebrenici i na kontinuiranu odgovornost pred žrtvama današnjih sukoba. Izložba “Suze i molitva” postavljena povodom 30. godišnjice od počinjenog genocida nije bila tek obična retrospektiva nego oštro mjerilo moralne savjesti.

“Ja sam u zbijegu '43 nošen ovako, prema tome, ako to nije univerzalno – sad isto nose u Gazi, Ukrajini”, govorio je Zec dok je pokazivao svoju sliku majke s djetetom u naručju.

Ove godine estetičko nije moglo bez etičkog, pa je tako umjetnička kolonija u Potočarima pružila umjetnicima prostor da kroz svoje radove prikažu posljedice rata, dok je novi Muzej genocida u Srebrenici institucionalizovao memoriju jednog mjesta i jednog naroda. Fotografi Damir Šagolj, Velija Hasanbegović, Ziyah Gafić i Rikard Larma gledali su gdje se drugi i ne usude, te dokumentovali brutalnu stvarnost Srebrenice i drugih ratom pogođenih prostora.

“Fotografije koje smo radili nas trojica-četverica fotografa u Sarajevu slate su napolje i bile viđene, ali Sarajevo ne zna za to”, istakao je Larma.

Festivali East West Centar,Bookstan, Warm, Mess, Modul memorije kroz programe i tematsko profilsanje adresirali su globalne sukobe. Intrigantan izuzetak bio je, ipak, “Pravo ljudski film festival”, koji je prošle godine održao svoje posljednje izdanje nakon 20 godina rada.

“Odlučili smo da u znak protesta Festival promijeni svoju formu djelovanja, izađe iz tog sektora koji - koliko god je nekomercijalan - ipak ga definišu komercijalni akteri”, kazala je Kumjana Novakova, direktorica “Pravo ljudski film festivala”.

“Šutnja je ne samo ignoriranje već na neki način i saučesnistvo u onome što je, prema procjenama Međunarodnog krivičnog suda, izuzetno brutalan genocid”, poručio je Nihad Kreševljaković, umjetnički direktor Modula memorije.

No, neuspjehu sprječavanja genocida u Gazi suprotstavlja se još uvijek želja za opstankom. Umjetnici su poslali svoje slike u svijet i omogučili umjetnosti njenu osnovnu funkciju: komunikaciju.

“Ovo je izuzetno teško vrijeme za umjetnike tamo, jer kako uopšte stvarati umjetnost dok se dešava genocid”, istakao je umjetnik Hamada el-Kept.

Zaključit ćemo ovu priču u suzdržano optimističnom maniru, jer iako razmišljamo o miru i solidarnosti ne sprovodimo ih uvijek u djelo. Opominjemo, ali možda nedovoljno glasno. Podsjetit ćemo da je u prošloj godini jedan poduhvat Zemaljskog muzeja, tačnije doniranje prihoda narodu Palestine od njihovog najvrednijeg eksponata – Hagade proglašeno anstisemitskim i političkim činom. Većina ga prepoznaje drugačije – možda upravo tu leži zrno naše svijetle budućnosti.

federalna.ba