Sergio Camello: "Rayo je posljednji klub koji se još opire – to je fudbal iz nekih drugih vremena"

Jedanaest godina stara Volkswagen "buba", kupljena kao polovna i s više od 300.000 pređenih kilometara, zaustavlja se u ulici Clown Fofó, u srcu madridske četvrti Vallecas. Muzika prestaje, a pjesme grupe The Smiths utihnu. Iz automobila izlazi Sergio Camello, ljubitelj filma koji je na platformi Letterboxd ocijenio 156 filmova, fotograf amater, povremeno bubnjar, osvajač olimpijskog zlata i drugi najbolji strijelac u pet najjačih evropskih fudbalskih liga, piše danas The Guardian.

Ulaz u stadion Raya Vallecana prekriven je grafitima, dok su stakla iza crvenih metalnih rešetki oblijepljena naljepnicama. Do ulaznih vrata vodi samo jedna stepenica, ali su ona zaključana. Za 64 sata stadion će prvi put ove sezone otvoriti vrata za domaću utakmicu.

„Ovo je moj dom, ovo je Vallecas“, kaže Camello.

Nakon što su bili primorani napustiti svoj stadion, igrači Raya u subotu u 14 sati vraćaju se kući. Gradske vlasti Madrida proglasile su stadion Vallecas nesigurnim i neprikladnim za upotrebu, zbog čega je ekipa domaće utakmice morala igrati u Leganésu, južno od Madrida. Navijači su te utakmice bojkotovali.

Dok prolazi ulicama četvrti ponosne na svoju društvenu osviještenost, zajedništvo i fudbalski klub, Camello jedva čeka povratak. I to ne samo zbog fudbala. Možda čak ni prvenstveno zbog njega. „To je ono prije utakmice, ono poslije utakmice, ljudi“, kaže dok prolazi pored bara u kojem će ga, kao i uvijek, čekati nakon susreta.

Fudbal je, međutim, također odličan. Zapravo, bolji nego ikada u njegovoj karijeri.

U pet najjačih evropskih liga samo Raphinha ima više golova od Camella, koji je u prvih sedam prvenstvenih utakmica postigao isto toliko pogodaka. Nikada ranije nije imao tako uspješan početak sezone. „Pokušavam ne razmišljati o tome, ali me saigrači stalno podsjećaju“, kaže. „'Pichichi! Pichichi!' Više nisam Sergio.“

Pichichi je bio legendarni napadač Athletic Bilbaoa po kojem je nazvana nagrada za najboljeg strijelca španskog prvenstva. Drugim riječima, Camellovi saigrači već ga zadirkuju kao potencijalnog osvajača priznanja.

Osjeća li pritisak?

„Nimalo, obožavam to. I drago mi je što oni uživaju u tome“, odgovara.

Sezona je tek dva mjeseca stara, a Camello već igra najbolje prvenstvo u karijeri. U prethodnim sezonama u Primeri postizao je tri do pet golova. Promjena trenera, Beñata San Joséa, i drugačiji način kretanja na terenu svakako su imali utjecaja, ali napadač smatra da je najvažnija promjena došla iznutra.

O tome govori smireno, promišljeno i s neočekivanom iskrenošću. Jednostavno pitanje o tome šta se promijenilo u njegovoj igri otvara mnogo dublju priču o pritisku, mentalnom zdravlju, slavi, prijateljstvu i pronalaženju vlastitog identiteta.

„Pritisak je užasan. Ne uživaš ni u čemu“

Camello je jedan od rijetkih fudbalera spremnih javno govoriti o materijalizmu, rasizmu, homofobiji, „otrovnosti“ društvenih mreža i stambenoj krizi. Svoju spremnost da se koristi javnim utjecajem pripisuje odgoju, ali i iskustvu koje je stekao u Vallecasu, četvrti u kojoj fudbal nije odvojen od svakodnevnog života ljudi.

Njegova priča jeste lična, ali ujedno govori o iskustvu koje mnogi mogu razumjeti. Možda se u onome kroz šta je prošao krije nešto što može pomoći i drugima. Njegovi golovi pritom su vidljiv rezultat procesa koji je mnogo teže izmjeriti.

Šta se, dakle, promijenilo?

„Način na koji izlazim na teren“, odgovara Camello.

„Mislio sam da će biti mnogo teže promijeniti način razmišljanja, ali sada vidim da mogu biti svoj. Mogu biti slobodan i povezati se sa Sergiom kakvog mogu ponuditi Rayu. Osjećati se oslobođeno, uživati u svemu tome. Prošlo je mnogo vremena otkako sam u fudbalu uživao na ovaj način.“

Foto: EPA

Prvi korak bio je razgovor s prijateljima, ljudima koji ga zaista poznaju. Posebno ističe svog brata blizanca Gonzala, s kojim, kako kaže, ima vezu koja nadilazi uobičajeni ljudski odnos. Gonzalo je primijetio da Sergio više ne uživa u fudbalu kao ranije i da nije svoj. Razgovarali su, a napadač je pokušao ono što je čuo prenijeti na teren.

„Prije svega, da igram bez pritiska. Jer pritisak je užasan. Zbog njega ne uživaš apsolutno ni u čemu. Dovede te u situaciju da, ako stvari ne funkcionišu, postaneš frustriran. Frustracija preraste u samosažaljenje i odjednom sve postaje negativno.“

U jednom trenutku, kaže, takvi razgovori dođu do prelomne tačke. „Tada sebi kažeš: 'Dosta je, gotovo je.'“

Fudbal je sport koji je izabrao prije nego što mu je postao posao, upravo zato što ga je činio najsretnijim. Ključ je, smatra, ponovo se povezati s djetetom kakvo je nekada bio. „O tome sam razgovarao i na terapiji. O ideji da se vratim tom dječaku.“

Slava dolazi brzo, a niko vas ne pripremi za nju

Pritisak ne dolazi samo iz neuspjeha. Može se pojaviti i kada stvari krenu dobro, kada mladi fudbaler iznenada postane prepoznatljiv i kada se njegov život promijeni mnogo brže nego što je očekivao. „Pritisak može doći sa svih strana. Mladi smo, promjena se događa veoma brzo i niko vas ne pripremi za to. Ako ne znate kako se nositi s tim, može vam nanijeti veliku štetu. Meni se to dogodilo“, kaže Camello.

Prisjeća se da je u ranijem periodu karijere postajao paranoičan i razvijao određene fiksacije. „Pomislio bih: 'Gledaju me.'“

Prvu utakmicu u Primeri nakon koje je postao posebno zapažen pamti i po putovanju kući. Na utakmicu je otišao kao i obično, koristeći električni romobil, autobus, metro i ponovo autobus. Sve je bilo normalno. Ali povratak je bio drugačiji.

„Neki klinci su me pratili i vikali: 'Camello! Camello!' To je bio šok.“

Sličan osjećaj doživio je nakon povratka s Olimpijskih igara, na kojima je osvojio zlatnu medalju. Otišao je u svoj uobičajeni bar, gdje su se okupili brojni ljudi.

„Dobio sam neku vrstu napada anksioznosti i morao sam otići.“ Camello pritom naglašava da sebe smatra sasvim običnim čovjekom, fudbalerom iz skromnog kluba.

„Ja sam Sergio Camello, normalna osoba iz jednog skromnog kluba. Ne mogu ni zamisliti kako je nekome poput Lamina Yamala, na njegovom nivou. Ne zavidim mu.“ Ipak, smatra da je važno pronaći ravnotežu i razumjeti koliko fudbal pruža onima koji se njime profesionalno bave.

„Fudbal mi je dao toliko, toliko toga. Mnogo je ljudi koji ne mogu uživati u svom poslu i nemaju finansijsku slobodu. Kada dođu loši trenuci, kada se nadviju oblaci i kada upadnete u taj ciklus negativnosti, razgovarate s nekim.“

Foto: EPA

Prijatelj mu je pomogao da drugačije gleda na uspjeh

Camello pogledom prelazi preko prostorije u kojoj sjedi. U njoj je 25 praznih stolica. Prisjeća se prijatelja, muzičara Danija Fernándeza, koji se priprema za četiri rasprodana koncerta u dvorani WiZink Center.

„Kada sam ga upoznao, ne bi uspio rasprodati ni ovu prostoriju“, kaže.

Njih dvojica su, otprilike u isto vrijeme, počeli doživljavati uspjeh u svojim profesijama. Razgovarali su o svemu kroz šta prolaze, pružajući jedan drugome podršku. „Kada je on sumnjao u sebe, ja sam bio tu. Kada sam ja sumnjao, on je bio tu. Bili smo jedno drugome baklja u mraku.“

Camello objašnjava da ljudi često idealizuju uspješne profesije i zamišljaju da su slava i priznanja dovoljni za sreću. Ali kada upoznate nekoga kome se divite i ko vam otkrije koliko teško može biti iza kulisa, slika se mijenja. „Pomislite: 'Volio bih biti rock zvijezda.' A onda vam neko kome se divite, a ko to zaista jeste, kaže koliko sve to iza pozornice može biti prokleto teško. Tada se razumijete i pomislite: 'Čovječe, možda ne moram sve analizirati toliko duboko.'“

Ako čak i u profesijama koje idealizujete postoje tama i usamljenost, možda ni sami niste u tako lošem položaju kao što vam se ponekad čini.

„U suprotnom biste mogli završiti na veoma mračnom mjestu, s osjećajem da morate pobjeći od fudbala. A čak ni tada svijet ne bi propao.“ Srećom, pozitivne strane fudbala za njega su uvijek bile mnogo snažnije od negativnih.

„Pokazalo se da je tako. Ti razgovori mi daju perspektivu i pomažu mi da shvatim koliko sam zapravo sretan.“

Rayo Vallecano, klub u kojem fudbal nije najvažniji

Camello priznaje da se u svlačionici rijetko vode tako duboki razgovori o sumnjama u sam fudbal. „Vašem saigraču fudbal možda predstavlja najvažniju stvar na cijelom svijetu“, kaže.

Ipak, smatra da mu je igranje u Rayu pomoglo da se oslobodi pritiska i izgradi zdraviji odnos prema profesiji. Problemi kluba su ozbiljni i iscrpljujući i, upozorava, ne treba ih romantizovati. Uprkos tome, Rayo je uspio izgraditi nešto vrijedno kroz solidarnost i zajedništvo.

„Osim toga, i mi smo ovdje zato što to želimo“, dodaje.

Postoji nešto posebno u Rayu i njegovoj četvrti, nešto što fudbalere izvlači iz zatvorenog svijeta profesionalnog sporta i pomaže im da ostanu povezani sa stvarnim životom. Camello se u jednom trenutku razgovora osvrće na sve što dolazi s fudbalskom slavom i kaže da je „lako postati kreten“. Međutim, u klubu koji nije samo smješten u četvrti nego je i njen sastavni dio, takav način razmišljanja teže opstaje.

Rayo je, prema njegovim riječima, potpuno drugačiji od drugih klubova koje poznaje. Ovdje su ljudi bliže zemlji, a fudbaleri lakše shvate da nisu nikakve zvijezde.

„Rayo je posljednji klub koji je ostao vjeran fudbalu iz nekog drugog vremena. To mi se sviđa“, kaže. Čak i tako jednostavna stvar kao što je parkiranje automobila na ulici ispred stadiona mijenja osjećaj koji ima prema klubu.

„Uvijek ista lica. Najmanje važna stvar u vezi s fudbalom ovdje jeste sam fudbal. Važno je ono za šta se ljudi zalažu svakog vikenda, ono u šta vjeruju, ta povezanost.“ Tu je Isi u baru na uglu. Unai i njegovi prijatelji u drugom lokalu, niže niz ulicu. Tu je bar koji su igrači praktično preuzeli kao svoje mjesto okupljanja.

„Takvo nešto ne postoji nigdje drugo. Da momke koje ste prije pola sata gledali na terenu poslije utakmice sretnete u istim barovima, to se ne događa drugdje.“

U Vallecasu je izgradio iskrene odnose kakve nije očekivao.

„Ja sam običan momak koji je ostvario svoj san i san mnogih drugih dječaka. Kao superheroj kada stavi masku. Dođem ovamo, obučem dres i postanem najtakmičarskija i najprofesionalnija osoba koja mogu biti. Ali kada odem, skinem ga i zaboravim na sve.“

Filmovi, fotografija, rock i bubnjevi kao bijeg iz fudbala

Camello je pronašao način da se odmori od profesionalnog sporta i u potpunosti posveti drugim interesima. Tu su fotoaparat, časovi bubnjeva na kojima, priznaje, napreduje sporo, te gitara koju je u međuvremenu napustio. Kaže da mu je Bog podario sposobnost da mnogo toga radi nogama, ali ne i prstima.

Tu su i filmovi, alternativni rock koji je prvi put slušao u porodičnom automobilu te prijatelji iz svijeta muzike.

Njegov muzički ukus, međutim, ne dijele svi saigrači. Oni koji vole reggaeton kontrolišu muziku koja svakog jutra odjekuje u svlačionici. Camello se smije dok objašnjava da se zbog toga često pitaju zašto nije naročito zainteresovan za odlazak u teretanu.

Muzika bi, ipak, mogla imati mnogo važniju ulogu od pukog bijega od fudbala. Ako postoji nešto što može doprijeti do ljudi i pokrenuti ih na način na koji to čini fudbal, vjeruje da je i muzika među rijetkim stvarima koje imaju takvu moć.

„Postoji nešto što već dugo želim uraditi i što mi pričinjava veliko zadovoljstvo“, kaže.

Pridružio se humanitarnoj organizaciji Action for Music, koja djeci iz skromnijih sredina pruža priliku da uče svirati instrumente. Djeca pohađaju četiri sata nastave sedmično, učeći udaraljke, gudačke i puhačke instrumente. Sve je besplatno, od prostora i nastavnika do instrumenata.

Organizacija ima škole u madridskim četvrtima Tetuán i Carabanchel, a Camello se uključio u njen rad i želi stečeno iskustvo prenijeti u Vallecas.

„Uključujem se, učim i želim da sljedeće godine otvorim školu u Vallecasu“, kaže.

Zastaje i smiješi se.

„Samo što ću to uraditi na svoj način... uz rock.“

„Želim djeci dati priliku da otkriju nešto u sebi“

Camello je nedavno održao radionicu s djecom, pokušavajući svirati bubnjeve nakon šest mjeseci učenja. Posebno ga je impresionirao dječak koji je svirao saksofon. „Kakav je samo osjećaj imao, jednostavno je uživao“, prisjeća se.

Za njega je najvažnije da djeca koja ne znaju kojim putem krenuti imaju mjesto na kojem ih neko podržava, vjeruje u njih i daje im priliku da razviju svoje sposobnosti. Zamišlja četrdesetero djece s palicama za bubnjeve, gitarama, saksofonima i drugim instrumentima u rukama.

„Dajte im nešto što im može mnogo značiti. Recite im da u nečemu mogu biti dobri, da se mogu osjećati dobro u vezi sa sobom. Da se mogu zabavljati i možda otkriti nešto u sebi za šta nisu ni znali da postoji.“

To je, kaže, njegov način da Vallecasu vrati barem dio onoga što je od te četvrti dobio.

„Zaista sam uzbuđen zbog toga.“

Razmišlja i o završnim koncertima koje bi djeca mogla održavati na kraju svake godine. Možda bi jednog dana nastupila i u velikoj dvorani WiZink Center, pred publikom kakvu njegov prijatelj Dani Fernández već privlači.

„Mogu biti njihov menadžer“, smije se.

Ideja je, objašnjava, da se na kraju svake godine organizuju koncerti. Zamišlja djecu koja dolaze na prvi čas, možda nesigurna i bez jasne predstave o tome šta ih čeka, a zatim izlaze na pozornicu pred porodicom i publikom koja je kupila ulaznice da ih sluša.

„Dobro je vidjeti sebe gore, s instrumentom u rukama. Tu je vaša porodica, ljudi koji su kupili ulaznice da vas gledaju i koji vam plješću. Taj osjećaj da možete sebi reći: 'Vrijedim.'“

Osjećaj kada lopta završi u mreži

Sve to podsjeća na osjećaj koji fudbaler doživi kada postigne gol. Camellove oči zasjaje dok razmišlja o toj usporedbi.

„Da, upravo tako“, kaže.

Ističe da je i dalje ista osoba kakva je bio i kada nije postizao golove. Uspjeh na terenu nije promijenio njegovu suštinu.

Ali postoji nešto posebno u trenutku kada lopta završi u mreži.

„Kada stojite tamo, u glavi nema ničega drugog. Samo osjećaj da sve ovo ima smisla.“

Kada lopta uđe u gol, kada cijeli stadion ustane na noge i svi zajedno počnu slaviti, tada se čini da je svaki trud imao svrhu.

„Osjećate se važno. Osjećate da ste dobri u nečemu.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.