Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter! Priča o Šibi Krvavcu

Hajrudin Šiba Krvavac ja na bistričkoj stanici i na sarajevskim šinama snimio pobjedu nad fašizmom koju i danas čekamo. Jer, da se ona desila u stvarnosti, u našim vijestima bilo bi mnogo manje globalnog zla.

“Rodio sam se u ovome gradu i na moj rođendan, na svaki moj rođendan, pucaju topovi iz 15 ariteljerijskih oružja jer ja sam rođen 22. decembra 1926. godine. U ovom sunčanom dijelu Sarajeva, na Bjelavama, po ovim sokacima, tu sam stekao svoje prve i vječne prijatelje, jer su to najbolji prijatelji, prijatelji iz djetinstva. A onda je došao rat i preko noći mi smo prestali sa tim dječjim igrami, nekako smo se uozbiljili.”

U takvim okolnostima, ilegalac i sudionik Narodnooslobodilačke borbe, a u svakim antifašist, ateist i altruist. Čovjek koji je zbog opaske čak bio na Golom otoku i vratio se. Branio je ideju socijalizma dok je istovremeno bio svjestan njegovog ograničenja u bivšoj Jugoslaviji. Od 1950-ih jednom inertnom željom otisnut u film.

“Svi mi u onim prvim danima, kao djeca, doživimo film na svoj način, mi se poistovjetimo sa filmskom pričom, sa iluzijom filma. Svi mi na svoj način - neko manje, neko više - želi da stvori svoj film u tim godinama. Ja mislim da filmski radnici postoje oni kod kojih se ta želja najviše osjeti.”

Šiba kaže da je imao sreće i što je živio u vrijeme kada se na stvarnost moglo gledati poetskim očima. I bio je mali i specijalista za dokumentarce. Tematski se bavio onim što je sa sobom nosio socijalizam po pitanju industrijskog razvoja. Odnosno bavio se onim što je značilo poštovanje svakog društvenog koraka naprijed. Međutim, u to vrijeme sve je i više koštalo. Ako baš niste bili vrsni u upoznavanju filmske trake, bude poslije u laboratoriju od šest hiljada metara - jedva upotrebiljiv jedan metar. A taj poraz najviše udara na džep.

“Za ovih 25 godina snimio sam nekih 50 dokumentarnih filmova. I kratkometražnih filmova, svih žanrova. Među njima su eto moji najdraži filmovi, Uspomene s pruge, Na stranputici, Oteta zemlja, Planinci. Ne znam, ne mogu da ih nabrojim, ima ih dosta. Kažem, upoznao sam zanimljive ljude, prisustvovao sam zanimljivim događajima. Naročito volim svoja putovanja u Hercegovinu. Volim jednu cestu, cestu prema jugu. I, evo, 20 godina putujem na toj relaciji Sarajevo - Trebinje kroz Hercegovinu. I nikad mi nije dosadno. I uvijek idem kao na novo putovanje. I uvijek otkrivam nešto.”

Iako je već nakon petog snimljenog dokumentarnog filma znao da bi bio odličan reditelj igranog, trebao je sačekati bolje finansijske okolnosti. Jednom kad je snimio igrane filmove, svi dokumentarni su jednostavno pali u sjenu. A njegovi akcijski su tek otvorili novu dimenziju skupoće, zbog brojnosti scena i brojnosti u scenama. Valjalo je platiti sve te statiste koji glume partizane po livadama. Stoga ostaje misterija - da li je ekonomija ili kasnija averzija prema komunizmu, a posljedično, nažalost, i prema antifašizmu, obustavila sve te partizanske spektakle. Treba znati da film nije baš bio ekspresan proizvod. A svakako je nastao taj zlatni kvartet cjelovečernjih filmova - Diverzanti, Most, Valter brani i Sarajevo i Partizanska eskadrila. Ako iole volimo umjetnost, trebamo biti zahvalni Šibi što je kinematografiju počastio žanrom partizanski vestern. Gradio je legende uz junaka koji ne gine i grad koji nije pokoren, ali i jesu priče o partizanima epske. Nije li tu riječ o nedostižnom idealu? Dalo bi se raspravljati, ali jedno je sigurno. Njegovi filmovi nadahnjivali su druge, i gledaoce i stvaraoce.

“Gledaoci Sarajlije, kad su vidjeli, prepoznavali su sebe, porodicu. Ili povjerovali da su oni. Ne samo to, nego domišljali. Tako da su se poistovjetili s pojedinim scenama. Nukleus je postojao svih tih scena u stvarnosti. Ostala je masa materijala. Izuzetno uzbudljivih scena, događaja. Nesnimljenih i neobrađenih. Nismo imali novaca.”

Ako se ljeti pitate zašto Baščaršiju preplave Kinezi, zahvalite se Šibi. Jer je od grada napravio filmski set, a samim time i hodočašće za filmoljubce. Valter brani Sarajevo je film koji je u Kini pogledalo više od milijardu ljudi. I njima je sigurno Bata Živojinović bio veća zvijeza od bilo kojeg holivudskog glumca. I kružila je priča da su decenijama kasnije kineske delegacije koje bi dolazile u Sarajevo prvo tražile da vide lokacije na kojima je sniman Valter. A gdje bi u tim obilascima sreli Šibu, tog čovjeka koji je donosio milione državi i svjetsku slavu? Pa u svom skromnom životu, u čaršiji, u kafanicama, svjestan da može uživati što stvara spektakl i što na dobar način priča dobre priče.

“Ja sam jedan od jugoslovenskih reditelja koji je možda najviše zapalio objekata. Srušio sam filmska dva mosta, desetine drugih objekata, jedan voz, jedan aerodrom, zapalio 32 aviona... Kada se to sve svrši, kada se sklopi film, ja gledam tu scenu kao da je život. Ne mogu nikad da prevaziđem svoj film, da ga gledam kao profesionalac – gledam ga uvijek kao gledalac.”

Zašto je priča bila pitka? Jer ni stvarni rat nije vođen sa umnim, namrštenim čelom i pričanjem o marksizmu. Rat su vodili živi ljudi od krvi i mesa koji su u sebi imali malo anarhičnog, malo avanturističkog, malo šalabajzerskog. Zanat reditelja nije tehnička perfekcija nego ta umjetničko dosljedna. Film izaziva nešto u ljudima i predstavlja spoj dobrih ideja koje međusobno komuniciraju.

“Jesam li sretan? Jesam, sretan sam. Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude s kojima sam se razišao. Nikad nisam žalio što mi je i ako mi je u životu promaklo ovo ili ono, što se nisam pokatkad znao bolje postaviti da nešto bude pravednije i korisnije po mene. I kako sam se sviknuo da zaboravim sve ružno, prebolim nepravdu i nastavim raditi. A radio sam sve što sam htio. Htio sam samo da snimam filmove i ništa više. I da me poštede od svega što je van posla i moga zanata.”

A sad u novom vremenu nešto se i averzijski odnosimo prema tom naslijeđu koje je Šiba slavio. Kako život ima svoje i ružne kosmičke matematike, čovjek koji je snimio filmove o odbrani grada od nacista i fašista - dočekao je opsadu Sarajeva 1992. godine. Preminuo je na samom početku rata. Možda i od tuge gledajući kako grad koji on filmski odbranio sad stvarno gori. Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter! I ta najpoznatija replika u historiji jugoslovenskog filma se odnosila na grad koji se ne predaje.

Kako je počeo rat? Šiba tumači da nije bilo dovoljno agresivnosti da se suzbije zlo, da se obuzdaju nacionalne stranke. I što nam iz toga treba biti pouka? Da više nikada nećemo biti agresivni. Da ne damo šansu ljudima koji imaju toliko mržnje u sebi da su u stanju ubiti susjeda ili prijatelja. Šta bi danas Šiba rekao? Dajemo li te šanse još uvijek? Ili je to pitanje na koje se plašimo dati odgovor?

federalna.ba