Šefovi eskadrona smrti

Od Škabrnje kod Zadra do Trnova kod Sarajeva djelovale su Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, i zloglasni Škorpioni. Jedinice koje nigdje formalno nisu bile zavedene, bile su pod direktnom kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije, kojim se direktno komandovalo iz kabineta Slobodana Miloševića, što pokazuje direktnu umiješanost Srbije u ratna dešavanja u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ovim zloglasnim jedinicima rukovodili su Jovica Stanišić i Frenki Simatović, koji su bili Miloševićevi ljudi od najvećeg povjerenja. Vodili su najbrutalnije vojne operacije, a optuženi su za najmonstruoznije zločine… Stanišić i Simatović, gospodari rata, obavijeni velom tajne, ljudi bez lica, šefovi eskadrona smrti, dovedeni pred lice pravde.

“Moj suprug, Juso Delić se zvao, je ubijen od Škorpiona u Trnovu. Kući sam pregledala dio snimka gdje se vidi da ga ih udaraju, mog muža na kamionu sa vojničkom čizmom. Tada sam se izgubila, nekoliko puta sam pokušavala pogledati, nikad nisam uspjela. Teško je gledati kada tvog najmilijeg, tvog životnog druga, oca tvoje djece ubijaju na onakav način”, kaže Vahida Delić, supruga ubijenog Juse Delića. 

Egzekutori osuđeni. Na ukupno 53 godine zatvora osuđeni su članovi   zloglasne srpske paravojne jedinice "Škorpioni", koji su u julu ‘95. ubili šestericu Srebreničana. 26 godina nakon ovog zločina pitanje je hoće li odgovarati i oni pod čijom komandom su poslati u BiH.  

“A ko stoji iza Škorpiona jer su nosili vojničku uniformu. Uniformu Srbije, a ne Bosne i mora se dokazati u Hagu da su ti ljudi bili SDB Srbije”, dodaje Delić. 

Ratni šefovi srpske tajne policije. Jovica Stanišić, bivši šef SDB-a Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije SDB-a. 

“Simatović i Stanišić su bili službenici državne bezbjednosti koja je direktno bila  podređena Slobodanu Miloševiću i vrhovnoj vlasti Srbije”, navodi Sadmir Alibegović, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most. 

“Mislim da sam pročitala negdje da su oni bili gospodari života i smrtu”, rekla je novinarka Dženana Karup-Druško.

Tvorci specijalne jedinice  Crvenih beretki, ali i Arkanovih tigrova i Škorpiona. Zvanično Jedinica nije postojala, a praktično je djelovala  izvan svakog sistema. Osnovana i djelovala u službi odbrane srpskog interesa, a po direktivi i naredbama Slobodana Miloševića. Mijenjala nazive, komandante, obilježje- crvenu beretku nikada. A trag u njenoj boji ostao je na mjestima zločina od Hrvatske do BiH.  Udruženi u udruženom zločinačkom poduhvatu.  

Mozak svih operacija i Miloševićevi ljudi od povjerenja, a na terenu. Oni su koordinirali akcije jedinice i njihove zločine od Krajine u Hrvatskoj, preko Bijeljine, Zvornika, Sanskog Mosta i širom BiH, pa na kraju do Trnova nakon pada Srebrenice. Krenule su u ratni pohod od Škabrnje kod Zadra i Vukovara.  

“To je bio pakao. Raščerečena tijela vidite oko sebe, ništa se nije čulo od pucnjave. Dešavala su se ubistva, maskari, vidio sam kako su mom ocu prerezali grljan toga dana. To su riječi svjedoka i očevica Marka Miljenica u masakru u Škabrnju 18.11.1991. Godine", istakao je tužilac Douglas Stringer. 

Iza sebe ostavile etnički čist prostor, jer je zadatak od vrha bio jasan- uspostavljanje teritorija s potpunom srpskom dominacijom- tj stvaranje Velike Srbije. Nasilno i zločinački.  

“Istog tog dana 18.11.1991, daleko od Škabrnje na drugom kraju Hrvatske, u Istočnoj Slavoniji, grad Vukvar pao je u ruke srpskih snaga. Vonj smrti se osjećao u vazduhu, a leševi su bili razbacani u ulicama Četnička naoružani mačetama i lokalni pripadnici TO slobodno su lutali naokolo, slobodno pljačkali, ubijali lokalno stanovništvo”, dodaje Stringer.  

“Oni su farbali  tenkove i te transportere u plavo da bi ispalo da pripadaju policiji i dovozili su u prostor Banovinu i Knin i tamo je bio kapetan Dragan i to društvo koji su bili instalirani, koji su poslani sa prostora Srbije da organiziraju, da to vode u tom dijelu, kako bi što više napravili straha i što više žrtava da se dogode da bi ljudi došli u situaciju kako bi mogli napustiti te prostore i da bi oni napravili etničko čišćenje na tim prostorima”, kaže Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša.  

Mujo Begić, šef područnog ureda Instituta za traženje nestalih za Bosansku Krainu kaže: ”Svjedoci koji su u tom periodu bili na ovim prostorima jasno su mogli, jasno su znali da su na ovim prostorima djelovali i Milorad Ulemek Legija, Rajica Božović Kobo i svi oni drugi koji su upravo došli i koji su bili pod komandom i pod kontrolom snaga kojima je komandovao Jovica Stanišić, tako da po mom sudu nema nikakve dileme u direktnoj umiješanosti od najvišeg vrha, od Miloševića, Simatovića, Stanišića, Lilila i svih drugih aktera.”  

Bijeljina i april ‘92. i zabilježeni zločini koji su označili početak rata u BiH i dokazali učešće upravo jedinice koju su osnovali Stanišić, Simatović, a pod komandom Željka Ražnatovića Arkana.  

 “Bijeljina je bila ta generalna proba. Ovdje je ubijeno 150- 180 ljudi u aprilu ‘92. U Hagu su baratali ciframa oko 400 ljudi, svi su oni od prvog do posljednjeg civili”,navodi Jusuf Trbić, novinar i publicist. 

Započeto nastavili i u Sanskom Mostu.  

“Čovjek u Sanskom Mostu poslije 25. maja ‘92. Godine, ukoliko nije  pripadao srpskom narodu, ukoliko je bio Bošnjak ili Hrvat, njegov život nije vrijedio ničemu”, dodaje Alibegović.  

Sasine, mjesto nadomak Sanskog Mosta ostat će upamćeno po brutalnoj likvidaciji 67 civila Hrvata i Bošnjaka, prethodno zarobljenih i mučeni u logorima. Egzekutori pod crvenim beretkama.  

“Oni su dovedeni autobusima ovdje i ubijani su pod svjetilima autobusa, pod reflektorima tim. Počinitelj ovih zločina su jedinice Željka Raznatovića Arkana Tigrovi, a pomagali su im normalno pripadnici lokalnih  jedinica vojnih, paravojnih”, ističe Alibegović.  

Zločin je ovo bez kazne. Smrt je spasila Arkana, ali i Miloševića u konačnom dokazivanju učešća Srbije u udruženom zločinačkom poduhvatu  na teritoriji Hrvatske i BiH.  

“Milošević umro neposredno prije završetka suđenja , ostali su bili ili oslobođeni ili su znaci nema direktne veze, barem što se presuda tiče, oko konekcije Beograda sa ratom u Hrvatskoj i ratom u BiH, što mislim da je najveći propust Haškog tribunala”, ističe Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije. 

“Paravojne formacije su patent koji je izmišljen u ruskoj državnoj službi. Očito je to Srbija samo preslikala i formiranjem paravojnih formacija pokušala je zataškati svoju ulogu u ovome ratu. Upravo zbog toga krila se uloga i Stanišića i Simatovića koji u to vrijeme stvarno Milošević je bio možda čak drugi čovjek koji je drmo, ne samo onim što se dešavalo na ratištima od Hrvatske preko BiH do Kosova, nego i u samoj Srbiji”, dodaje Karup-Druško. 

Sedamnaest godina dug je sudski proces, većinom zatvoren za javnosti, protiv arhitekata zla. Osuđeni, potom oslobođeni, ponovo suđeni sada Stanišić i Simatović, sa slobode čekaju ishod: sloboda i amnestija Srbije ili ispravljanje haškog propusta?  

“Prvostepena presuda koja će kasnije biti poništena upravo je išla u tom pravcu. Dakle potvrđeno je da oni jesu angažirali pojedince u Srbiji, obučavali ih, naoružavali i slali u BiH, ali nažalost nije dokazano da su imali namjeru, odnosno da su oni znali da će ti pojedinci činiti zločine što je, kako bih rekla, i nama laicima koji nismo pravnici i eksperti međunarodnog prava skoro nepojmljivo – dakle nisu ti ljudi došli ovdje da dijele cvijeće sigurno”, ističe Karup-Druško.  

“Sastanci od Karađorđeva do Banovaca, preko Plitvica, Knina, upravo govore da su ključni akteri bili Jovica Stanišić i Franko Simatović sa  pripadnicima vojske Republike Srpske Krajine sa pripadnicima ministarstva policije ovih navedenih tvorevina, tako da brojni dokumenti, brojni dokazi upravo potvrđuju taj stav”, dodaje Begić. 

Jovica Stanišić zvani Ledeni  u ratu glavni operativac koji je bio direktna veza Miloševića sa političkim i vojnim vrhom Vojske republike Srpske, sa Miloševićem bio i na  mirovnim pregovorima u Dejtonu. Navodno je 8 godina bio glavni špijun CIA-e  koji im je već ‘93. godine otkrio masovne grobnice u BiH. Ali i osoba koja je uspjela riješiti talačku krizu sa UN-ovim osobljem koje je Karadžić uporno odbijao osloboditi.  Sve ovo moglo bi biti olakšavajuća okolnost zbog kojeg bi dvojac Stanišić Simatović mogao ostati neosuđen, a već su na slobodi.  

“Znamo, u najmanju ruku, da je 340.000 žrtava protjerano iz svojih kuća i otjerano na neko drugo mjesto kako bi zemlje koje su ostavili za sobom mogle biti etnički čistije”, naveo je tužilac Douglas Stringer.  

“Jovica Stanišić i Franko Simatović zaslužuju da im se izrekne kazna srazmjerna zločinima. Kazna doživotnog zatvora”, istakao je Stringer. 

“Nemojte da zaboravite da su oni odigrali posebnu, Jovica Stanišić je odigrao veliku ulogu u oslobađanju onih i pilota kao i onih što su ih vezali, što ih je Mladić vezao onako inteligentno i izazvao cijeli svijet protiv nas. On je veliku ulogu imao tu. Glavnu, ključnu ulogu odigrao je Jovica Stanišić”, naveo je Vladimir Vukčević, bivši tužilac za ratne zločine Srbije. 

“Beograd se stalno poziva na činjenicu da  Beograd nije bio involviran u taj rat, da nema nijedna presuda uz vezi s tim. To je kratkog daha jer u ovoj čitavoj kakofoniji koja prati rad haškog tribunala i sve te presude imate zapravo  nadmetanja poricanja, svi su žrtve i na kraju ispada da su ti Srbi u Hrvatskoj i Bosni sami vodili rat protiv Hrvata i Bošnjaka, da su Srbi u Bosni odgovorni za genocid a ne Beograd”, dodaje Biserko. 

Upitno je da li će sudsko vijeće upotrijebiti  tzv. Meronove standarde  zbog kojih je ovaj dvojac ranije oslobođen. Nije se mogla utvrditi namjera da su oni planirali ili naredili zločine iako su pružali podršku specijalnim jedinicama ona nije bila konkretno usmjerena ka počinjenu tih zločina.  

Ovo je prilog iz magazina Mreža. Kompletnu emisiju pogledajte OVDJE.

federalna.ba