Ruke Alije Kučukalića – otpor fašizmu

Skulptura žene borca simbol je otpora i djelo Alije Kučukalića. Danas bez jedne ruke. Dopustiti da bude sakata – je li to poluotpor, jedan slikovit prikaz naše svijesti, da dopuštamo ne baš svašta, ali ponešto ponekad? Pa i fašizam. Nad svijetom i kulturom.

“Prije svega, mislim da spomenik treba da bude evokativna skulptura, da evocira na sam događaj.”

Kiparstvo i slikarstvo nije uživanje, to je pošten rad. A Alija se naradio. U programu javnih konkursa za izgradnju spomeničke skulpture Narodno-ospobodilačkog rata učestvovao je čak na sedam projekata. A skulptura na Vracima je posljednji projekat za spomenik žrtvama fašističkog terora, zavedena pod nazivom Stratišta. Jer Vraca su u Drugom svjetskom ratu bila mjesto stratišta, gdje su okupatorske vlasti vršile masovna ubijanja građana koji su bili protiv fašističkog režima, što će reći - nevinih.

Kome li je bilo simpatično ižagati ud?

Mit koji će iz ove heroine nastati u narodu jeste da će je proglasiti likom Radojke Lakić. A istina koju treba iskazati jeste da su ovo hiljade žena u agoniji, majke bez sinova i udovice, s portretom unutrašnjeg krika, s rukama okrenutim ka nebu, koje traže osvetu kao vječni svjedoci strijeljanja. Oštećenje na figuri koje će uslijediti nakon posljednjeg rata ukazuje na namjernu mutilaciju ruke. Kome li je bilo simpatično ižagati ud? S kojom porukom - ako ne fašističkom?

Alija je zaslužan i za spomenik Desantu na Drvar, kao i za spomenik žrtvama fašističkog terora u Tasovčićima kod Čapljine, a i taj potonji je tokom rata u Bosni i Hercegovini miniran.

Hvala vama umjetnicima što se trudite ostaviti nama nešto u amanet, a nama, izgleda, to ne treba. Sreća pa je vaš stvaralački zanos jači od našeg poganluka.

Razapete ruke su se oduprle, autora je ubila granata

Figura na stolici, narodski prozvana Teta Razapeta, mjesto je ljubavnih sastanaka i djelo Alije Kučukalića. Fino se ugnijezdila na platovu Skenderije. Oko nje se redefinisao ljudski prostor, a grad sa njom saživio. Mada sada već i previše. Teško ćete ju očiti iza trafike, žardinjera, parkinga, stepenica. Njene razapete ruke kao da su još od svog nastanka sedamdesetih godina kreirane da se odupiru ratu koji će tek uslijediti, odnosno da se odupiru sudbini na koju čovječije ruke nisu otporne. Kao ni sam njen autor koji je 1992. poginuo od neprijateljske granate. Pogodili su ga u prsa kad se vraćao s nastave na Akademiji likovnih umjetnosti.

“Jedva čekam da budem ponovo sam u toplom ateljeu i da čujem onaj dobro poznati šum gline i u takvoj tihoj atmosferi da dalje tražim i nastavljam ono što sam započeo.”

Ako vjerujete u zagrobne živote, eto gdje ćete ga ponovo naći. Alija Kučukalić je bio priznati umjetnik, širok kulturni djelatnik, profesor kiparstva i dekan, ali i jedan od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iz tih razloga najveća studentska nagrada za umjetnost danas u BiH nosi njegovo ime, kao i ulica na Čengić-Vili u Sarajevu, a i historija Šestoaprilske nagrade se može pohvaliti da je i njemu 1971. došla u ruke.

I to se sve tako desilo jer je Alija stvarno mislio da u skupturi ima nešto mistično, a da su uzori priroda i čovjek kao takvi nepresušni. Sedamdesete su bile zlatno doba umjetnosti i u tom zlatnom stvaralaštvu Alija je dobijao prve nagrade za kiparstvo na Sarajevskom salonu, a upravo u Collegium Artisticumu na šestoj izložbi Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije 1975. godine figura na stolici je ostala itekako zapažena.

Čije nas ruke miju?

S takvim umijećem nije bilo teško doći do inostranstva. Međutim, politikom se nije bavio. Djelovao je van Komunističke partije, a ovu krnju politiku nije ni dočekao. A čim te nema u politici, nema te, izgleda, nigdje drugo, pa su njegova dijela zaglavila u nekoj sjeni. Svi njegovi radovi označeni realizmom i odriješenošću da nikad ne napusti čovjekovu figuru kao formu, jesu nastajali iz više impresija, ali iz impresija jednog istog uma. Ostala su prepoznatljiva i upečatljiva. I treba ih znate sačuvati. Sačuvati im dostojanstvo kojim je i sam odisao, a o tome je pisao Nedžad Ibrišimović.

“Ali, ili je bio ili je u sebi imao nekog velikog čovjeka... U njemu je neprekidno vrilo živo, prisno, može se slobodno reći, nevino, ničim okaljano oduševljenje za sve što je u životu i u povijesti ljudski i umjetnički relevantno. Odbijao je svaku laža, potom začudo kao dobar plemenit čovjek, stajao na vjetrometini tražeći pogledom istinsku vrijednost i ispružajući prema njoj svoje darežljive ruke. Ali, kao i svaki umjetnik, imao je u sebi nešto tajnovito, duboko skriveno, samo njegovo. Možda je to ona crta koja presjeca njegove figure po sredini, nikad zarasla, iščupana iz njegovih sopstvenih prsa.”

Ova oda najhrabrijim i ova grupa iskreno su ogledalo ljudskog odnosa, neka od faza ljubavi, od razočarenja do zanosa, i djela su Alije Kučukalića. Čuvane su u depou Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Jer - šta smo naučili? Čije nas ruke miju? Kulturno-radničke. U tišini, u podrumima, da nikom ne smetamo. Jer čim negdje u javnost izronimo, neki nas zub vremena ili bezobrazluka oglođe. Daleko od toga da umjetnička djela ne trebamo gledati, nego imamo problem što ih svojim neukim očima nepotrebno kaljamo.

federalna.ba