Brkić: BiH najviše zaostaje za EU u znanosti, inovacijama i tehnologiji
Kada će biti spremna Strategija nauke, inovacija i tehnologije i šta nudi? Zašto Federacija nema, a Republika Srpska ima Zakon o inovacijskoj djelatnosti? Koliko uopšte ulažemo u nauku?
Gosti emisije Plenum bili su v.d. direktora Zavoda za programiranje razvoja FBiH Rijad Kovač, stručnjak za inovacijske ekosisteme i zaštitu intelektualnog vlasništva Edin Škaljić i pomoćnik ministrice za nauku i tehnologije u Ministarstvu obrazovanja i nauke FBiH Marko-Antonio Brkić.
Škaljić: Treba zakon o inovacijskoj djelatnosti, ne znam zašto svi bježe od njega
Nedostatak koordinacije između različitih nivoa vlasti i izostanak sistemskog pristupa inovacijama jedan su od ključnih razloga zašto se mladi i inovatori u Bosni i Hercegovini teško razvijaju, smatra Edin Škaljić, stručnjak za inovacijske ekosisteme i zaštitu intelektualnog vlasništva.
Govoreći o iskustvu iz prakse, Škaljić ističe da pozitivni primjeri postoje, ali da su ograničeni jer nema krovnog zakonskog okvira.
„Ja dolazim iz jednog mikrosistema koji je napravljen odozdo. Sami smo napravili većinu mikrosistema koji lijepo izgleda, ali generalno nama treba zakon o inovacijskoj djelatnosti. On je veoma jednostavan zakon, ne znam zašto svi bježe od njega“, rekao je Škaljić.
Kao primjere navodi zemlje u regionu.
„U Crnoj Gori on je na 12 stranica, u Srbiji je on na 14 stranica. On definiše subjekte, ko koristi inovaciju. Inovacija je otvorna za sve. Inovacija je dostupna ljudima, organizacijama, firmama i naučnim institucijama. To nije ekskluzivno pravo naučne institucije“, naglasio je.
Prema njegovim riječima, zakon jasno razdvaja subjekte i infrastrukturu.
„Imate infrastrukturu koja je definisana kao naučna institucija, onda imate naučno-tehnološke parkove, inkubatore, akceleratore, različite inovacijske centre koje radi podršku tome. Imate dvije stvari, imate subjekte i infrastrukturu.“
Posebno važnim smatra postojanje fonda za inovacije.
„U trećem dijelu ide fond za inovacijsku djelatnost. Fond za inovacijsku djelatnost u Crnoj Gori je 30 miliona eura. U Srbiji je to malo više“, rekao je Škaljić, dodajući da se u BiH sredstva troše na veliki broj malih projekata bez jasne strategije.
„Imamo jednostavno puno malih projekata, puno malih različitih vrsta projekata koja su donirana svim inovatorima. Nema veze koji inovator koristi kao inovaciju da dođe nešto. Može biti individua, može biti organizacija, firma, privatna i naravno naučneo-istraživačke institucije.“
Upoređujući zakone u regionu, Škaljić smatra da razlike nisu suštinske.
„Razlika je u terminologiji. Zavisi kako su nivoi konstruisani. Moja definicija je samo oko infrastrukture. Suština je čisto ista. Fond je definisan u dva člana zakona. Nema više od pola stranice teksta“, pojasnio je.
Kada je riječ o dugoročnim efektima zakona na ekonomski rast, Škaljić kaže da bi promjene bile vidljive vrlo brzo.
„Momentalno se događa promjena u društvu. Nakon šest mjeseci kad ljudi shvate da je zakon napravio nešto novo i da ima fond koji bi trebalo da ima stalni javni natječaj.“
Naglašava da inovacije ne mogu biti vezane za budžetske godine.
„Inovacija nema rok trajanja. Inovacija nije financijska godina. Razvitak inovacije traje dvije, tri godine. Inovaciji kompleksnih stvari može trebati pet godina. Inovacija nije nešto što se može završiti“, rekao je Škaljić.
Posebno problematičnim vidi tretman istraživačke infrastrukture.
„Kad nabavljamo opremu za istraživanje, danas mi nju koristimo kao obični inventar. Mi ulažemo svoja sredstva i ljude, i resurse, i infrastrukturu. Mi moramo zaradi to da bi istraživali, da bi imali novi proizvod u budućnosti“, rekao je, ističući da su inovatori dodatno opterećeni porezima.
„Mi sve vrijeme smo također oporezovani normalno, kao da mi radimo i prodajemo taj dio. Moramo izaći iz uslužne djelatnosti, čitava naša privreda je uslužna djelatnost, većina privrede.“
Na pitanje da li je zakon o inovacijskoj djelatnosti prvi korak ka toj promjeni, Škaljić je jasan.
„Ovaj zakon je trebao odmah da izađe čim prije i da krenemo u ovo. I kako je da nekako strategija može doći poslije“, rekao je, dodajući da je neophodno mapirati postojeću infrastrukturu.
Kovač: Strategije su mapa puta razvoja, ali pravi izazov je njihova primjena
Vršilac dužnosti direktora Zavoda za programiranje razvoja Federacije BiH Rijad Kovač, govorio je o značaju strateškog planiranja, izazovima njihove provedbe u praksi, te o ulozi obrazovanja, nauke i inovacija u dugoročnom razvoju Federacije Bosne i Hercegovine. Kovač ističe da strategije predstavljaju osnovni okvir razvoja i da bez jasnog plana nije moguće postići dugoročne ciljeve društva.
„Strategija, svaka strategija – bilo da je riječ o strategiji kompanije ili strategiji neke administrativne jedinice, kantona, općine ili entiteta – predstavlja neku vrstu mape puta. Kroz strategiju pokušavamo da definišemo ciljeve koje jedno društvo želi da ostvari i načine na koje te ciljeve možemo ostvariti.“
Govoreći o institucionalnom okviru, Kovač naglašava da Federacija BiH već ima zakonske i međunarodne pretpostavke za kvalitetno razvojno planiranje.
„Sa tehničke strane, mi već nekoliko godina imamo zakon o razvojnem planiranju, a tu je i širi okvir međunarodnog okruženja u smislu evropskih obaveza, reformske agende, ciljeva održivog razvoja, zelene agende i tako dalje.“
Prema njegovim riječima, razvoj se ne može posmatrati jednostrano, jer se radi o dugoročnom i složenom procesu koji zahtijeva paralelan napredak više sektora.
„Razvoj je zaista jedan kompleksan put i to je slojevit proces koji mora podrazumijevati paralelan razvoj različitih sektora u isto vrijeme.“
Posebno je istakao značaj integralne razvojne strategije Federacije BiH, koja je usvojena uz široku političku podršku.
„Integralna strategija koja važi do 2027. godine usvojena je gotovo jednoglasno u Parlamentu, što je važno jer je prepoznata ne kao dokument jedne stranke, već kao društveni konsenzus.“
Kovač naglašava da sama izrada strategije nije dovoljna ukoliko u njenom kreiranju i provođenju ne učestvuje šira društvena zajednica.
„Proces pripreme jednog strateškog dokumenta mora podrazumijevati i vlasništvo društva, što znači da u njega, osim politike, moraju biti uključeni akademska zajednica, nevladin sektor, privreda, sindikati i drugi.“
Dodatni izazov predstavlja složeno administrativno uređenje Bosne i Hercegovine i potreba usklađivanja razvojnih dokumenata između različitih nivoa vlasti.
„Naše ustavno uređenje podrazumijeva da moramo voditi računa o dokumentima viših nivoa vlasti, kao i o strategijama kantona i općina, kako bismo došli do zajedničkih i koherentnih ciljeva.“
Govoreći o provedbi strateških dokumenata, Kovač ističe važnost otvorenog metoda koordinacije preuzetog iz prakse Evropske unije.
„Integralna strategija daje smjernice za mandatne programe rada vlade, godišnje i trogodišnje planove institucija, program javnih investicija, kao i za budžetsko planiranje na svim nivoima vlasti.“
U kontekstu inovacija, Kovač naglašava da je potreban širi pristup koji povezuje nauku, tehnologiju i inovacije.
„Nama nije dovoljan samo jedan zakon o inovacijama, potrebna nam je strategija koja povezuje nauku, tehnologiju i inovacije, jer one zajedno čine lanac znanja.“
Prema njegovim riječima, krajnji cilj takvog sistema je ekonomski rast i zadržavanje stanovništva.
„Nauka pretvara informacije u znanje, znanje u tehnologiju, a tehnologija u proizvode sa većom dodanom vrijednošću koji omogućavaju veći dohodak i bolji kvalitet života.“
Organizacija takvog inovacijskog ekosistema, kako ističe, predstavlja ozbiljan izazov u Federaciji BiH.
„Organizovati jedan funkcionalan inovacijski ekosistem kod nas je prilično teško, ali je nužno ako želimo dugoročni razvoj.“
Kovač upozorava i na dugogodišnji problem nesklada između obrazovnog sistema i potreba tržišta rada.
„Prije deset do petnaest godina bilo je potrebno šest mjeseci da se diplomirani kadar osposobi za rad, dok danas taj period ide i do osamnaest mjeseci.“
To, prema njegovim riječima, otvara pitanje kvaliteta obrazovnih ishoda.
„Ako vam nakon univerziteta treba osamnaest mjeseci da nekoga dodatno osposobite, onda se postavlja pitanje svrhe takvog obrazovanja.“
Na kraju, Kovač ističe da se posebna pažnja mora posvetiti mladima i njihovom zadržavanju u zemlji.
„Moramo prilagoditi sistem finansiranja kako bismo mladim ljudima, u koje je društvo već uložilo resurse, omogućili da ostanu u ovoj državi i učestvuju u njenom razvoju.“
Brkić: Naše društvo ne treba igrati na snagu nego na pamet
Zamjenik ministrice obrazovanja i nauke Federacije BiH za nauku i tehnologiju Marko-Antonio Brkić kaže da Zakon o inovacijskoj djelatnosti u Federaciji BiH još nije došao ni do Vlade, te da se trenutno nalazi u fazi neusaglašenog nacrta.
Kako navodi, nosilac procesa je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije, a u rad su uključeni i predstavnici drugih resornih ministarstava, članovi radne grupe i zainteresirane strane. Ipak, Brkić upozorava da zakon sam po sebi neće donijeti promjene ako ne bude praćen jasnom strategijom.
Prema njegovim riječima, BiH si ne može priuštiti paralelne politike u kojima jedno ministarstvo vodi inovacije, drugo nauku i istraživanje, a treće poduzetništvo i mala i srednja preduzeća.
Brkić ističe da savremene STI (science, technology, innovation) strategije upravo zato povezuju nauku, tehnologiju i inovacije u jednu koherentnu cjelinu s ciljem stvaranja konkretnih rezultata za društvo.
Kao ilustraciju zaostajanja BiH, navodi podatke o ulaganju u nauku i inovacije: Slovenija godišnje ulaže oko 1,3 milijarde eura, Hrvatska oko 1,1 milijardu, Srbija između 750 i 760 miliona eura, dok Bosna i Hercegovina izdvaja svega oko 52 miliona eura ukupno za oba entiteta.
“Najveći problem je nedostatak sistema”
„U nijednoj oblasti BiH ne zaostaje za okruženjem i Evropskom unijom koliko u nauci, inovacijama i tehnologiji“, naglašava Brkić, dodajući da sistemski nedostatci guše i dobre inicijative i pojedinačne uspjehe.
Podsjeća da vrhunski istraživači iz BiH ostvaruju zapažene rezultate u inostranstvu, ali da domaći sistem ne zna kako zadržati i razvijati taj potencijal. Ključni problem, kako kaže, nije nedostatak kadrova, već nedostatak sistema.
Govoreći o konkretnim primjerima, Brkić navodi da je kroz pilot-program, uz podršku UNDP-a, plasiran milion konvertibilnih maraka za povezivanje akademske zajednice i privrede, čime je finansirano više od 20 projekata. Cilj je bio testirati model koji ne podržava samo start-upe, već i razvoj postojećih firmi uz učešće akademskog sektora.
Ipak, upozorava da su sredstva za naučno-istraživačke projekte u BiH izrazito niska, između 15 i 30 hiljada maraka po projektu, što je višestruko manje nego u zemljama regiona i Evropske unije.
Kada je riječ o odnosu strategije i zakona, Brkić smatra da su oba nužna, ali da zakon bez ozbiljnih finansijskih fondova ostaje „mrtvo slovo na papiru“.
„Strategija daje pravac i ciljeve, zakon daje mehanizme. Bez jednog ili drugog nema stvarnog razvoja“, ističe on, dodajući da nijedna oblast ne može brže pokrenuti razvoj društva u Federaciji BiH od naučno-istraživačkih i inovacijskih modela.
Na kraju naglašava da inovacije nisu ekskluzivno pravo univerziteta i instituta, već svih pojedinaca i timova koji istražuju i stvaraju u otvorenom društvu, te da je zadatak države da im omogući prostor, podršku i sistem u kojem njihov rad može dati rezultate.
federalna.ba