"Ne prolazi testiranja, ali to je jedino što imamo": Palestinci zbog zabrane prave cement od ruševina

Teško je vidjeti kroz prašinu unutar skučenog šatora niskog krova na istočnom rubu Khan Younisa. Ibrahim al-Aloul radi s još četvoricom muškaraca, dok mu komad tkanine preko nosa i usta služi kao jedina zaštita od otrovnog sivog praha koji prosijava i melje. Vani mršavi magarac čeka s kolima kako bi prevezao gotov materijal do susjednog šatora, gdje će biti pomiješan s gipsom, kalcijem i vezivnim sredstvima prije nego što bude upakovan u vreće od brašna i prodan. To je cementna industrija Gaze – improvizovana iz očaja i trenutno jedina građevinska djelatnost koja funkcioniše u opkoljenom palestinskom pojasu. Zdravstveni rizici ovih spojeva su ozbiljni, ali u Gazi, gdje je broj poginulih tokom dvije godine izraelskog bombardovanja premašio 71.000, a ubistva se nastavljaju uprkos osmomjesečnom primirju, izbora gotovo da nema, opisuje The Guardian.

Razaranje je proizvelo 61 milion tona ruševina

„Radimo satima i prašina nas guši“, kaže Aloul dok izlazi iz šatora kako bi udahnuo zraka među beskrajnim redovima improvizovanih naselja koja su postala jedini dom mnogim Palestincima. „Ali nema drugog posla niti drugog cementa. Nemamo izbora.“

Izrael je od oktobra 2023. zabranio ulazak cementa i svih građevinskih materijala u Gazu, dodatno pooštravajući blokadu građevinskog uvoza koja traje još od 2007. godine. Satelitski snimci UNOSAT-a pokazali su da je do oktobra 2025. oštećeno oko 81 posto svih objekata u Pojasu Gaze, dok je više od 123.000 potpuno uništeno. UN procjenjuje da je razaranje proizvelo 61 milion tona ruševina, dok zajednička procjena EU-a, UN-a i Svjetske banke troškove obnove u narednoj deceniji procjenjuje na 71,4 milijarde dolara. U takvim okolnostima mala mreža poduzetnika, radnika i inženjera počela je pretvarati ruševine u sirovinu.

Kada nestane veziva, koristi se ljepilo za drvo

Ideja je došla Saadiju al-Sha’eru, Aloulovom poslodavcu, kada je primijetio glinu pomiješanu s cementnom prašinom oko bombardovanih tvornica i skladišta u Gazi. Prije rata proizvodio je predmete od stakloplastike, ali nakon što je ostao bez posla počeo je eksperimentisati.

„Kod ruševina fabrike cigle i mramora u al-Qarari, sjeverno od Khan Younisa, pronašao sam velike količine ovog materijala“, kaže on, dok mu cementna prašina prekriva odjeću, trepavice i kosu.

Radnici ručno razbijaju stvrdnute naslage velikim betonskim blokovima, zatim materijal prosijavaju kroz sve finije mreže dok ne ostane samo prah. Materijal dolazi iz bombardovanih fabrika, pogona za obradu mramora i smrvljenog betonskog otpada. Konačna smjesa sastoji se od oko 60 posto cementne prašine, 15 posto kreča, 10 posto gipsa, 10 posto kalcija i vezivnog sredstva. Kada nestane veziva, koristi se ljepilo za drvo.

„Kad ponestane sastojaka, improvizujem“

Sha’er proizvodi i drugu vrstu materijala – cement koji je prije rata otvrdnuo u skladištima, a koji se ponovo obrađuje i miješa s gipsom i vezivima kako bi bio nešto kvalitetniji.

„Kad ponestane sastojaka, improvizujem“, kaže on. Njegova radionica dnevno proizvede između pola tone i dvije tone materijala te zapošljava oko 30 ljudi.

Materijal prodaje po cijeni od 12 do 18 šekela (6 do 10 KM) po kilogramu, ali nakon preprodavača cijena višestruko raste. Jedna vreća sada košta oko 2.000 šekela (oko 1.110 KM), dok je prije rata standardna vreća cementa koštala svega 40 (oko 22 KM). Za većinu osiromašenog stanovništva to je nedostižno, ali za one koji uspiju skupiti novac, ovaj improvizovani cement predstavlja jedinu priliku za izgradnju nečega čvršćeg od šatora.

Mahmoud al-Astal, 38-godišnji poljoprivrednik iz al-Mawasija, više od dvije godine živi u skloništu sa širom porodicom. Razmatrao je kupovinu stubova i najlona za improvizovani plastenik, ali su ga visoki troškovi i kratki vijek trajanja odvratili.

„Činilo mi se logičnijim izgraditi nešto čvršće što bi nas zaštitilo od vremenskih uslova i trajalo duže, jer se ne nazire kraj ovom raseljavanju“, kaže on. „A pošto ne gradimo višespratnicu, ovaj cement bi mogao poslužiti.“

Građevinar Othman al-Awda, koji gradi malu dvosobnu kuću za Astala koristeći zamjenski cement, prilagođava omjere mješavine kako bi nadoknadio manju čvrstoću materijala.

„Njegova nosivost je očigledno ograničena“, kaže on. „Ali može poslužiti za zidove od cigle. Nikada ga ne bih koristio za stubove.“

Trenutna proizvodnja ne pokriva ni hiljaditi dio potreba Gaze 

Sporazum o prekidu vatre iz oktobra 2025. predviđao je hitan nastavak humanitarne pomoći i ulazak materijala za obnovu. Međutim, UN-ov ured za humanitarna pitanja (OCHA) navodi da se obnova ozbiljno usporava zbog nastavka zabrana i stroge kontrole robe „dvostruke namjene“, poput čelika, cementa i teške mehanizacije, za koje Izrael tvrdi da bi mogli imati i vojnu svrhu.

Mahmoud Ubeid, građevinski inženjer specijaliziran za upravljanje projektima, nadgleda obnovu više objekata, uključujući bolnicu al-Wafa. Potvrđuje da je zamjenski cement sada glavni materijal za završne radove poput malterisanja, postavljanja pločica i osnovnih popravki zidova. Njegova firma daje jednogodišnju garanciju za radove izvedene ovim materijalom, ali ne i više od toga.

„Ovaj materijal trenutno služi svrsi, ali se na njega ne može dugoročno osloniti“, kaže Ubeid. „Ne prolazi testiranja i ne može se koristiti za nosive konstrukcije. Ali za privremene radove – kako bi se sačuvali životi i imovina – to je jedino što imamo.“

On procjenjuje da trenutna proizvodnja ne pokriva ni hiljaditi dio potreba Gaze za osnovnim građevinskim radovima, pri čemu prioritet imaju bolnice i javna infrastruktura.

Sha’er, koji radi u građevinskom sektoru od 2008. godine, ne smatra da je ono što radi trajno rješenje. Živi u zgradi koja je nekada služila kao zatvor Asda’a i svakog jutra prolazi kroz ruševine do svog šatora, prekriva lice tkaninom i počinje prosijavati prašinu.

„Ono što radimo kako bismo gradili je nezamislivo, uprkos svemu“, kaže on. „Ali nećemo odustati.“

federalna.ba