Najkrvavija policijska operacija u historiji Brazila: 122 mrtvih u 17 sati pakla u favelama Rija

Juliana Conceição probudila se u 4.30 ujutro uz zvuke pucnjeva koji su parali mrak nad Complexo da Penha, favelom u Rio de Janeiru u kojoj je rođena i odrasla. U tim trenucima nije znala da će taj dan ući u historiju kao najkrvavija policijska operacija u Brazilu. Hiljade policajaca već su bile raspoređene oko ulaza u zajednicu. Oklopna vozila sa ojačanim staklima i otvorima za paljbu kretala su se prema uskim, strmim ulicama, dok su specijalne jedinice pripremale pješački prodor u srce favela. U zoru su se nad naseljem nadvili oblaci gustog dima – pripadnici narko-kartela palili su gume i automobile, pokušavajući usporiti napredovanje snaga sigurnosti, dok su s uzvišenja otvarali vatru, navodi se u reportaži The Guardiana.

„Bilo je kao da se pucnjava odvija unutar naše kuće… kao da smo usred rata“, prisjeća se Conceição, koja je s porodicom ostala skrivena u zatvorenom prostoru dok se njihovo susjedstvo pretvaralo u bojno polje. Do kraja dana, njen bivši suprug i otac njihovo šestoro djece, Ronaldo Julião da Silva, ležao je mrtav u obližnjem prolazu. Bio je jedan od 122 poginulih tog dana, uključujući i pet policajaca.

17 sati nasilja i 122 izgubljena života

Operacija, nazvana „Operação Contenção“ (Operacija Zadržavanje), trajala je 17 sati. Policijski vrh i desničarski političari slavili su je kao historijski udarac jednoj od najmoćnijih brazilskih kriminalnih organizacija – frakciji Crvena komanda (Comando Vermelho), koja je nastala upravo u Riju i proširila se širom zemlje. No, aktivisti za ljudska prava, sigurnosni analitičari, pa čak i brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, ocijenili su operaciju kao „besmislen masakr“.

Deset dana nakon krvoprolića, Juliana je pokazala mjesto gdje je pronađeno tijelo njenog bivšeg muža. Njegova lobanja i ruka bile su raznesene hicima. U rukama je nosila žuti smrtni list na kojem je uzrok smrti naveden kao „cerebralna i srčana laceracija izazvana penetrirajućom tupom silom“ – birokratski jezik za razornu vatrenu povredu. Iako je kao mjesto smrti navedena Praça São Lucas (Trg svetog Luke), gdje su nakon povlačenja policije ostavljena brojna tijela, porodica tvrdi da je Silva zapravo ubijen pola kilometra dalje, dok je pokušavao doći do svog doma.

„Moj otac nije bio kriminalac. Moj otac je bio radnik“, rekla je kroz suze njegova 20-godišnja kćer Ana Beatriz.

Sporna opravdanja i otvorena pitanja

Tri mjeseca nakon operacije, brojna pitanja i dalje ostaju bez odgovora. Od 117 ubijenih civila, najmanje jedna osoba – prema dostupnim informacijama – nije bila povezana s kriminalnim aktivnostima, uprkos zvaničnim tvrdnjama da su svi poginuli bili pripadnici narkokartela. Također, lista od 100 naloga za hapšenje, koja je bila formalno opravdanje za operaciju, ne sadrži nijedno ime od 117 ubijenih civila. Većina poginulih navodno je došla iz drugih dijelova Brazila – iz amazonskih država Amazonas i Pará, kao i iz sjeveroistočnih i centralnih regija – što pokazuje koliko se Crvena komanda proširila izvan Rija.

Policija je odbila objaviti podatke o rasnoj strukturi poginulih. Međutim, prema riječima članova porodica, novinara i izvora upoznatih s forenzičkom istragom, ogromna većina stradalih bili su crnci. Time se dodatno potvrđuju istraživanja koja pokazuju da policijsko nasilje u Brazilu nesrazmjerno pogađa afro-brazilsko stanovništvo.

Meta operacije: “Medvjed” i „nacionalni štab“ Crvene komande

Operacija je planirana 60 dana, nakon gotovo godinu dana istrage. Glavni cilj bio je Edgar Alves de Andrade, poznat pod nadimkom „Medvjed“ (O Urso), lokalni vođa Crvene komande. Complexo da Penha, zajedno sa susjednim Complexo do Alemão, smatra se „nacionalnim štabom“ ove kriminalne organizacije. Policija je procjenjivala da područje brani između 800 i 1.000 naoružanih pripadnika kartela, opremljenih automatskim puškama, eksplozivima, pa čak i dronovima s bacačima granata.

Kako bi ih nadjačali, vlasti su angažirale oko 2.500 policajaca – najmanje dvostruko više nego u ranijim operacijama. Poručnica Kelly Patricia Camara da Silva, pripadnica elitne jedinice Šok-bataljona, probudila se u 3 sata ujutro ne znajući da ulazi u najopasniju misiju svoje trogodišnje karijere. Bila je jedina žena koja je tog dana komandovala jedinicom na terenu.

Njen sedmočlani tim među prvima je ušao u favelu oko 5 sati ujutro. Njihov zadatak bio je penjanje uz strme i uske prolaze kako bi suzbili oružani otpor i omogućili drugim jedinicama da izvrše hapšenja. „Što se više penjete, rizik postaje veći“, rekla je Silva, objašnjavajući da kriminalci s viših tačaka imaju potpunu vizualnu kontrolu nad policijom koja napreduje iz podnožja.

Bijeg kroz „Brdo milosrđa“

Kako su policijske snage napredovale, mnogi pripadnici Crvene komande povukli su se prema šumovitom području poznatom kao Serra da Misericórdia – Brdo milosrđa – ogromnom stjenovitom masivu prekrivenom atlantskom prašumom. Oko 6.50 sati snimljene su desetine naoružanih muškaraca u crnim ili maskirnim uniformama – gotovo identičnim policijskim – kako se penju betonskim stepenicama prema području Vacaria. Većina njih nikada više nije viđena živa.

Istovremeno, lokalni vođa zajednice Erivelton Vidal Correia pokušavao je pružiti podršku porodicama okupljenim ispred mjesne zajednice u Vila Cruzeiru. Majke, sestre i partnerice muškaraca uključenih u trgovinu drogom očajnički su čekale vijesti, dok su im telefoni neprestano primali poruke s WhatsAppa:

„Okruženi smo!“
„Zarobljeni smo!“
„Policija je ovdje!“

Jedna od majki bila je Tauã Brito, 36-godišnja prodavačica, čiji je 20-godišnji sin Wellington Brito Santos bio skriven u šumi. Iako ga je odgajala u teškim uslovima, prije četiri godine pridružio se bandi. „Operacija je počela“, poslao joj je poruku u 4.45. Ona mu je odgovorila moleći ga da se moli i sjeti Psalma 91: „On će te zakloniti perjem svojim… pod krilima njegovim naći ćeš utočište.“

Posljednja poruka stigla je u 8.22: „Dobro sam. Smiri se, mama.“ Odgovora više nije bilo.

„Zid“ na vrhu planine

Ono što bjegunci nisu znali jeste da izlaza gotovo da nije bilo. Tokom noći, pripadnici elitne jedinice BOPE – poznati po amblemu lobanje probodene nožem – popeli su se na vrh brda s druge strane. S fluorescentnim zelenim trakama na rukama, kako bi se razlikovali od kriminalaca, formirali su „zid“ na vrhu planine.

Cilj je bio spriječiti ono što se dešavalo u desetinama ranijih operacija: da kriminalci jednostavno pobjegnu kroz šumu na drugu stranu. No, situacija je brzo izmakla kontroli.

Policajci su ranjavani u noge, ruke, stomak i glavu. Neki su poginuli pokušavajući spasiti kolege. Operacija se, prema riječima zapovjednika BOPE-a, pretvorila iz akcije izvršavanja naloga za hapšenje u „punu spasilačku misiju“.

Haos, optužbe i sumnje

Najžešći sukobi odvijali su se upravo na Brdu milosrđa – i tamo je ubijena većina civila. Izvor blizak istrazi doveo je u pitanje tvrdnje policije da su svi poginuli ubijeni u razmjeni vatre tokom pružanja otpora.

„Ako su to bili kriminalci koji savršeno poznaju teren i koji su bili skriveni i utvrđeni, kako je moguće da je broj ubijenih civila toliko nesrazmjerno veći u odnosu na broj poginulih policajaca?“, upitao je izvor.

U faveli se proširila priča da su, nakon spašavanja ranjenih kolega i izvlačenja tijela poginulih policajaca, pripadnici snaga sigurnosti iz osvete ubijali sve osumnjičene koje su pronašli na brdu. Policija takve optužbe odlučno negira.

„Ronaldo je mrtav“: Potraga za tijelima i noć koja je zauvijek promijenila Penhu

Ronaldo Julião da Silva, 46-godišnji zidar i otac šestero djece, gotovo cijeli dan operacije proveo je kod svoje sestre Vere. Nije se krio zato što je bio bjegunac, već zato što se bojao da bi ga policija mogla zamijeniti za pripadnika narko-bande. „Kad god je operacija, dođe ovdje prespavati“, prisjeća se Vera. Tog dana nervozno je pušio cigaretu za cigaretom na njenoj terasi, čekajući da se situacija smiri.

Oko 16 sati njegova nećakinja ga je fotografisala na verandi i poslala sliku njegovoj kćerki, kako bi je uvjerila da je živ i siguran. Nakon više od 12 sati pucnjave, oko 19 sati činilo se da je najgore prošlo. Silva je odlučio krenuti kući, udaljenoj svega pet minuta hoda, blizu ruba šume. „Izašao je i više se nije vratio“, rekla je Vera, stojeći na mjestu gdje ga je posljednji put vidjela.

Prema svjedočenjima mještana, policija ga je usmrtila u uskoj uličici oko 500 metara od kuće. Vijest je porodici prenio prijatelj kratkom porukom: „Ronaldo je mrtav.“

„Neutralizirani protivnici“ ili civili bez dosijea?

Vlasti su insistirale da su svih 117 ubijenih civila bili kriminalci. Guverner Rio de Janeira, Cláudio Castro, izjavio je da su „jedine žrtve bili policajci“. U izvještaju Vrhovnom sudu, policija je poginule nazvala „neutraliziranim protivnicima“. Porodica Ronalda da Silve to odlučno odbacuje. Nijedna od 117 osoba ubijenih tog dana nije bila na listi od 100 naloga za hapšenje koji su formalno opravdavali operaciju. A čak i da jesu, Brazil nema smrtnu kaznu.

Policija je kasnije priznala da 17 ubijenih – uključujući Silvu – nije imalo krivični dosije, ali je tvrdila da postoje „indikacije“ njihove povezanosti s kriminalom. Kao primjeri su navedeni objava crvenog trokuta na društvenim mrežama – navodno simbol Crvene komande – ili činjenica da neko godinama nije objavljivao ništa, što su istražitelji tumačili kao pokušaj prikrivanja aktivnosti.

Od 100 izdatih naloga za hapšenje, realizirano je samo 17. Glavna meta operacije, Edgar Alves de Andrade, poznat kao „Medvjed“, i dalje je u bijegu.

Noćna potraga kroz šumu smrti

Oko 22 sata, kada je posljednje policijsko vozilo napustilo favela, počela je druga, tiha i očajnička operacija – potraga za mrtvima. Žene su krenule prema šumovitom području Vacaria, osvjetljavajući put baterijama svojih mobitela. Mnoge su došle iz savezne države Pará, više od 2.000 kilometara udaljene od Rija, gdje Crvena komanda ima snažno uporište zbog strateške pozicije na jednoj od glavnih ruta krijumčarenja kokaina.

Erivelton Vidal Correia, lokalni vođa zajednice, pridružio se potrazi. „Gotovo odmah smo počeli nailaziti na tijela izrešetana mecima, s užasnim povredama“, prisjeća se.

Jedan od mrtvih, 19-godišnji Yago Ravel Rodrigues, bio je obezglavljen, a njegova glava ostavljena na drvetu – prizor koji je dodatno pojačao užas noći.

„Žene su vrištale, plakale, ali nisu stajale. Što su više tijela pronalazile, to su odlučnije nastavljale dalje“, rekao je Correia. Oko 1 sat iza ponoći Tauã Brito pronašla je svog sina Wellingtona blizu stepenica kojima su bjegunci snimljeni kako se penju prema šumi. Bio je izboden u ruku i pogođen u glavu. Na jednoj ruci imao je vezicu, kao da su mu ruke bile vezane.

„Cijelu noć su iznosili tijela, umotana u čaršafe i na nosilima“, kaže Correia. Kamioneti su ih prevozili do Trga svetog Luke, gdje su položena na cerade ispred njegovog ureda.

Među mrtvima bio je i 14-godišnji Michel Peçanha, koji je, prema riječima porodičnog prijatelja, do prije nekoliko mjeseci prodavao kuhani kukuruz turistima na plaži Copacabana.

„Nije bio nikakav narko-terorista. Nije ni znao pucati iz puške“, rekao je lokalni propovjednik Edson Soares. Do 9 sati ujutro, više od 60 tijela ležalo je na trgu, dok su slomljene žene držale glave svojih mrtvih sinova, muževa i braće. „To je zlo. Ubijaju iz zadovoljstva“, rekla je Tauã Brito, sjedeći pored tijela svog sina.

Optužbe, istrage i političke posljedice

Masakr u Penhi nadmašio je čak i zloglasni zatvorski pokolj u Carandiruu 1992. godine, kada je ubijen 111 zatvorenik. Aktivisti su zahtijevali ostavku guvernera Castra, pod čijom su vlašću izvedene tri najsmrtonosnije policijske operacije u Riju od 2020. godine. Bivši šef policije Orlando Zaccone tvrdio je da je operacija pokazala kako je dugogodišnja, ali nezakonita taktika „trojanskog konja“ – zasjede iz zgrada, vozila ili sa skrivenih pozicija – postala zvanična praksa.

„Cilj nije bio izvršenje naloga za hapšenje. Cilj je bio ubijanje naoružanih dilera“, rekao je Zaccone. Policija te tvrdnje odbacuje. Do sada je najmanje devet policajaca optuženo za različite prekršaje počinjene tokom operacije, uključujući krađu puške, autodijelova i mobilnog telefona. Pet ih je uhapšeno.

Tužilaštvo nastavlja istragu, suočeno s dodatnim izazovom – iako su policajci zakonski obavezni nositi kamere na tijelu tokom operacija, manje od polovine ih je tog dana imalo uključen uređaj. Ipak, istražitelji moraju pregledati oko 3.000 sati video-materijala. Statistika dodatno podgrijava sumnje. U Penhi je odnos poginulih civila i policajaca bio 23 naprema 1. Prema pravnicima i stručnjacima za policijsko nasilje, takav omjer može ukazivati na upotrebu smrtonosne sile kao kazne, a ne nužne samoodbrane.

„Svrha policije nije ‘neutralizirati’ ljude, već hapsiti osumnjičene“, rekao je tužilac Paulo Roberto Mello Cunha. „Operaciju možemo nazvati uspješnom samo ako se utvrdi da su svi poginuli stradali u situacijama legitimne samoodbrane.“

„Beskonačni rat“

Vlasti su operaciju proglasile najvećim udarcem Crvenoj komandi od njenog osnivanja 1970-ih godina. No, čak i pojedini policijski obavještajci priznaju da će njen dugoročni učinak biti „minimalan“.

Dvije sedmice nakon krvoprolića, ulice Penhe izgledale su gotovo isto kao prije operacije. Barikade su ponovo podignute. Naoružani muškarci su se vratili. Droga se i dalje prodavala. Grafiti Crvene komande i dalje su krasili zidove.

Erivelton Correia, koji je svjedočio najtežem danu u svojih 48 godina života u faveli, uvjeren je da se ništa suštinski neće promijeniti.

„Ubijete 100 dilera, sutra će se pojaviti novih 100. Danas poginu četiri policajca, sutra će ih zamijeniti četvorica novih“, rekao je. „Ovo je beskonačni rat.“

federalna.ba