Mladima u BiH prva nekretnina i dalje nedostižna, 70 posto ih živi s roditeljima

Veliki broj mladih u Bosni i Hercegovini danas nema mogućnost da samostalno živi. Umjesto vlastitog ili iznajmljenog stana, ostaju u roditeljskom domu, često i nakon tridesete godine života. Razlog nije lični izbor, u većini slučajeva to je ekonomski pritisak koji samostalan život u Bosni i Hercegovini  čini gotovo nedostižnim.

Cijene stanova i kirija bilježe kontinuiran rast, dok primanja mladih ostaju niska i nestabilna. Plate koje ne prate rast troškova života onemogućavaju osnovnu finansijsku samostalnost. Kirija, režije i hrana često premašuju mjesečna primanja, ostavljajući mladima malo ili nimalo prostora za štednju. Adem Olovčić, profesor filozofije i psihologije na Internacionalnom Burch Univerzitetu u Sarajevu:

„Stanovanje, ja ću se usuditi kazati danas u Bosni i Hercegovini, čini mi se u oba entiteta je postalo klasno pitanje, a porodica je ta koja preuzima ulogu, tako reći, neformalne socijalne države. Dakle, porodica kroz nasljeđe, kroz samo to utočište koje pruža mladoj osobi, zapravo nadomješćuje ono što bi trebali mehanizmi socijalne države da nadomjeste.“

Poseban problem predstavljaju nesigurni oblici zaposlenja. Ugovori na određeno vrijeme i povremeni poslovi postali su pravilo, a ne izuzetak. U takvim okolnostima, stambeni krediti su za većinu mladih nedostižni, jer banke zahtijevaju dugoročnu stabilnost i visoka primanja.

„Naime, slaba socijalna država i odsutstvo politika za mlade, prije svega onih sistemskih, stambenih, zapošljavačkih, tako reći, i socijalnih politika, također su uzrok svega navedenog, ali i fragmentirane i kratkoročne mjere bez dugoročnog efekta. Sve se to svodi na neke subvencije do, ne znam, 10.000 maraka, a stan košta 200-300 hiljada. Sve se to svodi zapravo nešto što je privremeno, nešto što je selektivno itd.“

Zbog toga roditeljski dom postaje jedino realno rješenje. Mladi dijele troškove sa roditeljima jer nemaju alternativu, dok se proces osamostaljenja odgađa na neodređeno vrijeme. Ovakva situacija sve češće prerasta u dugoročno stanje, a ne privremenu fazu. Iman Ehnech Seran, magistar psihologije:

„Dugoročno, sa psihološkog aspekta, takva situacija, odnosno taj produženi ostanak mladih u roditeljskom domu, često utiče na razvoj identiteta i osjećaj da smo odrasle osobe. U fazi života u kojoj bi se trebala graditi autonomija, donosti samostalne odluke, kao i preuzimati puna odgovornost za vlast i život, u suštini mladi se mogu osjećati zaglavljeno između uloge djeteta i odrasle osobe.“

Posljedice su vidljive i na demografskoj slici zemlje. Mladi odgađaju brak i zasnivanje porodice, jer bez riješenog stambenog pitanja nema sigurnosti za planiranje budućnosti. Istovremeno, raste i odlazak mladih iz zemlje, u potrazi za tržištima rada koja nude stabilnost i mogućnost samostalnog života.

„Istovremeno kod djela mladih ovakve situacije mogu dovesti do stanja da se razvije naučena pasivnost ili odlaganje važnijih životnih odluka kao što je formiranje partnerskih odnosa, bračnih zajednica i roditeljstva što utiče na njihovo mentalno zdravlje i doživljaj budućnosti. Međutim, važno je naglasiti da nekad ovdje odgovornost ne leži ni na mladima, već na nekim širim društvenim i sistemskim okolnostima koji ne omogućavaju ravnopravnu startnu poziciju.“

Dok se ekonomske politike ne prilagode realnim potrebama mladih, život sa roditeljima ostat će jedina opcija za veliki broj njih. Samostalan život u Bosni i Hercegovini sve više postaje izuzetak, a ne pravilo. Bez konkretnih mjera države – poput podrške za prvu nekretninu ili jače zaštite mladih radnika stanje će sigurno ostati nepromijenjeno.