Memorijalni centar Potočari – sutra kolektivna dženaza žrtvama genocida

Prilog: Amra Ličina

U Memorijalnom centru Potočari sutra će biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop za deset identifikovanih žrtava genocida. Dok porodice u zemlju spuštaju tek nekoliko kostiju svojih najmilijih, glas preživjelih i ove godine podsjeća na više od osam hiljada ugašenih života.

Potočari su ponovo mjesto gdje tišina najglasnije govori. Za hiljade porodica ovo je bolni susret s konačnom istinom. Sutra će svoj vječni smiraj pronaći deset nevinih ljudi čiji su ostaci ekshumirani od 1997. do 2022. godine. Među njima je i suprug Vezire Baraković, Muriz, koji je u trenutku smrti imao samo 22 godine:

„On je otišao šumom, a ja sam znači ostala i dalje u Potočarima. Došla sam drugi dan sa autobusima u Tuzlu i nadala sam se svaki dan da će doći i da će se javiti. Tako da nikad nisam ništa saznala. Od njega je pronađena potkoljenica, ruka i glava. Jeste da mi je teško, ali želim da znam gdje ću doći da proučim fatihu.“

Iza svakog zelenog tabuta stoji prekinuta mladost. Suze Medihe Osmanović Đozić, dok rukom prelazi preko očevog tabuta, govore više od riječi. Nakon 31 godine čekanja, ona sutra ispraća oca Muhidina, ubijenog u 31. godini:
„Poljubio me, otišao i nikad više. Našli smo ga poodavno, nije bila jedna, dvije koščice samo. Pa smo čekali da nađu još koju kost pa da ga mogu ukopati. I eto, našli su još nekoliko kostiju i ove godine ga kopaju. Daidže, dedo, tetkovi. Sva skoro muška rodbina mi je ubijena. Najmlađi daidža je imao samo 16 godina kad je ubijen, ukopan je. Još moj babo da se ukopa.“

„Ako pronađu samo jednu kost, nemojte odbiti ukop. Da znate gdje mu je mjesto, gdje mu je nišan.” To su bile riječi majke Senada Jusića, najmlađe žrtve koja ove godine pronalazi smiraj. Imao je samo 20 godina kada je ubijen. Iako majka nije dočekala ovaj dan, njena posljednja želja bit će ispunjena više od tri decenije nakon njegovog nestanka – u zemlju će biti spušteni njegovi nekompletni posmrtni ostaci, tik uz mezar ranije ukopanog brata Džemaila. Svoju bol ne skriva ni Senadova snaha, Zirafeta Jusić:

„Mi smo krenuli u Potočare, u bazu, a on s bratom preko šume. Tako da nismo čuli ništa o njemu. Na prvoj zasjedi čuli smo da su upali i da je tu poginuo. Lobanje nema. Imaju ramena i ova vratna kost. Jedna je ruka do lakta, druga je do šake. Tako isto je i kičma  i noge su jedna do koljena, jedna do stopala. To je sve što je nađeno.“

Ova zajednička bol prerasla je u kolektivni glas preživjelih, koji je ove godine snažno odjeknuo i u sjedištu Ujedinjenih nacija. Stradanja srebreničke djece pred svjetskim liderima sažela je Emina Sinanović. Imala je samo pet godina kada je u genocidu izgubila oca Muriza, djeda i daidžu:

„Ubistvo mog oca nije samo tragedija moje porodice, nije to samo tragedija hiljada porodica, to je također propust međunarodne zajednice, propust da zaštiti hiljade nevinih u onom prostoru koji je UN proglasio sigurnom zonom.“
Iz istog pakla, kroz Marš smrti, kao 19-godišnjak bježao je Hasan Hasanović, čiji su otac i brat blizanac ubijeni. Sa govornice UN-a poslao je poruku u ime svih onih koji više ne mogu govoriti.

„31 godina nakon genocida, Bošnjaci, koji se vraćaju u Srebrenicu i Istočnu Bosnu, i dalje ne žive u sigurnosti. Toliko često se suočavaju sa diskriminacijom, sa isključivanjem. Mladi rastu bez punog uvažavanja historije.“

Ove sudbine tek su kapi u moru nepregledne tuge. Sutrašnjih deset tabuta pridružit će se hiljadama bijelih nišana ubijenih muškaraca i dječaka. Dok Institut i dalje traga za nestalima, poruka iz Potočara nadilazi pojedinačna imena. To je jedinstven glas srebreničkih majki, kćeri i sinova koji ne traže osvetu već samo istinu i pravdu, ostajući vječna opomena čovječanstvu da se genocid više nikada i nikome ne ponovi.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.