Medju učesnicima Marša mira ove godine više mladih

Prilog: Jasmina Šukalić

U Potočare su stigle hiljade ljudi. Učesnici Marša mira, maratona, biciklisti, bajkeri... Putevi različiti, ali cilj je isti: sjećanje na one koji nisu uspjeli doći do slobode. Na istinu. Na one kojima je djetinjstvo oduzeto, na žene, majke koje su silovane. Jedno mjesto, sada tiho, a nekada je vrištalo, vapilo za pomoći. Niko ih nije želio čuti. Mjesto koje nosi bezbroj tužnih priča. Proteklih dana prema Srebrenici su krenuli ljudi iz različitih krajeva, noseći samo jednu poruku: da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi.

Kad je noga kročila u Potočare, kao da je sve utihnulo oko njih. Sinoć su posljednji učesnici Marša mira stigli u Potočare kako bi danas odali počast onima koji nikada nisu došli na slobodnu teritoriju. Sa svakim pređenim kilometrom nosili su sjećanje upravo na njih. Za neke je to bio prvi dolazak. Za neke povratak na mjesto koje nikada nisu prestali nositi u sebi. A za sve – trenutak tišine pred hiljadama bijelih nišana. Teškim koracima koračala je i Mirela Muratović, kćerka ubijenih u genocidu:

„Imala sam pet godina kada je babo bio odvojen ovdje u Potočarima i kada je krenuo sa tom kolonom ljudi. Nemam sjećanja na mamu i na babu, kao kroz maglu da ih se sjećam. Kažu da sam ista svoja mama. Moj babo, kada je krenuo iz Potočara, njegove zadnje riječi su bile njegovom bratu: 'Čuvaj mi djecu, vidimo se'. Otišao je i nikad se nije vratio.“

Prema Srebrenici se nije išlo samo pješke. Stizali su i motociklisti, biciklisti, maratonci... Svako različitim putem, ali svi prema istom mjestu. Neki su prešli stotine kilometara, neki satima vozili, neki trčali, ali vođeni istom željom: da budu dio sjećanja. Među njima su i učesnici memorijalnog ultramaratona koji povezuje Vukovar i Srebrenicu, dva mjesta bola, koja pamte žrtve i opominju na posljedice mržnje:

„Naša bol je minorna i svi naši koraci i sve patnje od Vukovara do Srebrenice je ništavno za ono što su ljudi ovdje preživjeli. Ovdje kad sam ušao, to je nevjerojatno. Drugo je na televiziji gledati, a to živjeti – ne znam... Nemam riječi. Mislim, sve što bih vam rekao to je... Prvi put mi je na Maršu i baš je neobično kad uđeš, baš je drugačije kad ulaziš i kad gledaš. Baš ti je taj mir...“

Danas, kada su putevi utihnuli, u Srebrenici ostaju ljudi. Oni koji su došli odati počast. Oni koji pamte. I oni koji svojim prisustvom govore da vrijeme može proći, ali da sjećanje neće nikada. Danas majka stoji među hiljadama nišana. U jednoj ruci slika, u drugoj ništa. Jer ništa joj nije ostalo. Oni koji poriču svoja zlodjela uzeli su joj sve: supruga, sina, brata...

Srebrenica ostaje vječna opomena – svijet je znao, ali nije zaustavio genocid. Riječi zaštite ostale su samo slovo na papiru. Tri decenije kasnije, koraci prema Potočarima nisu samo put sjećanja. Do Srebrenice se dolazi srcem, poštovanjem i obavezom da priča onih koji su preživjeli nikada ne bude prešućena i da oni koji više nisu s nama nikada ne budu zaboravljeni.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.