Lavanda, petrolej – Almir Imširević

Dobro je čitati ... čitati knjige, romane u kojima svjedočenje nadvladava osjećaj nemoći i podsjeća na važnost odgovornosti i besmisao neutralnosti.

Zovem se Ibrahim

Ime sam dobio 1954.godine. Mati imala osamnaest kada se porodila. Da sam rođen kao djevojčica, zvao bih se Maša. To ime je ostalo zapisano u svesci sa receptima koju je čuvala u ladici ispod kuhinjskih krpa. Ispisala ga crvenom hemijskom olovkom, rukopisom koji je imao prepoznatljiva slova „o“, različitih prečnika, nekad čvrsto zatvorene kružnice, nekad prekinutih linija. U svescigdje je upisivala recepte za kolač od limuna, čokoladne torte i očev omiljeni gulaš, redovi su počinjali nestajati nakon višegodišnjeg upijanja ulja s majčinih prstiju. Slova su se razmazivala poput dugo nošene šminke. U vremenu prije no što ću savladati čitanje i dobiti sposobnost da razumijem riječi pretvorene u mastilo, bila je to prva knjiga koju ću redovno listati. Majčin rukopis je bio umirujući, a ja sretan i ušuškan među slovima.

Almir Imširević (Bihać, 1971.) autor je dramskih tekstova Kad bi ovo bila predstava, Cirkus Inferno, Balkanski đavo sram, Playback sevdalinka, Mausfuckers, Deset razlika ili the only thing that's real, Kad bi ovo bio film, Fistik ili san o suncu, mjesecu i još nekim sitnicama, Jedan je Muhammad Ali ... i svi ovi tekstovi uprizoreni su na teatarskim scenama. Autor je dvaju knjiga drama, dvije zbirke kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“, te romana „Zlatni geler“ i „Lavanda, petrolej“. Almir Imširević redovni je profesor na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, na predmetu Pisanje za teatar.

Almir Imširević, Lavanda, petrolej

Zerina Arnaut

Imširević se pita kako je moguće da porodica, kao osnovna jedinica društva, istovremeno bude utočište i izvor bola, kako je moguće da knjige budu prostor slobode, a opet podsjetnik na krhkost i prolaznost.

Bosanskohercegovački pisac Almir Imširević, poznat po svom teatarskom i proznom stvaralaštvu, romanom Lavanda, petrolej donosi snažnu i intimnu priču koja se kreće između porodičnih odnosa i historijskih događaja, ličnog sjećanja i kolektivnog iskustva. Ovaj roman je istovremeno ispovijest i svjedočanstvo, dokument jednog vremena i literarno istraživanje intime.

Opsesivna potreba za razumijevanjem vlastite intime i porodičnih odnosa dolazi do izražaja onda kada Ibrahim, glavni lik, pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji se neprestano mijenja. Imširević pokazuje kako pojedinac u takvom svijetu samo prividno bježi u sigurnost porodice i knjiga, dok se zapravo suočava s traumama, sjećanjima i historijom koja ga oblikuje. Roman Lavanda, petrolej svjedoči o moći književnosti da istovremeno bude i lična ispovijest i dokument jednog vremena.

Radnju romana otvara niz historijskih događaja pedesetih godina prošlog stoljeća, od Gagarinovog leta do Hemingwayeve smrti, čime se lična priča povezuje sa širim kontekstom. Ibrahimovo djetinjstvo obilježeno je majčinim “mumlanjem”, očevim citiranjem Freuda i traumatičnim iskustvima u bolnici.

„Opet mumlaš“, rekao bi otac dok mu ona makazama poravnava liniju kose na vratu. Mumlanje sam naslijedio. I tu riječ volim. Često je, posve namjerno, izgovaram pogrešno, kao mamlanje. Tajni jezik moje majke.

Već na početku radnje postavljena je dilema: kako živjeti u svijetu u kojem se intimni prostor neprestano sudara sa velikim narativima historije? Porodični ručkovi, lutke u podrumu, očev peškir – sve su to slike koje otkrivaju krhkost života i stalnu napetost između sigurnosti i prijetnje.

Detaljan uvid u Ibrahimovu psihu zapravo je introspekcija u stanje društva. Problem nastaje onda kada se porodične pukotine kao što su očev odlazak u kafanu i majčin bijeg kod sestre, prepliću sa traumama epohe. Opsesivna potreba za pripadanjem i ljubavlju dolazi do izražaja u Ibrahimovom odnosu sa podstanarkom Merimom. Ona postaje istovremeno bolest i lijek, prostor erotskog buđenja i emocionalne zbunjenosti. Imširević pokazuje kako takav odnos nije samo intimna priča, nego i metafora za društvo koje traži utjehu u prividu, dok se moralne vrijednosti raspadaju.

Knjige u ovom romanu imaju posebnu ulogu. One nisu samo predmeti, nego simboli intime, znanja i otpora. Ibrahim ih doživljava kao pupčanu vrpcu koja ga povezuje sa sigurnošću i svijetom. Čitanje postaje način da se preživi, da se pronađe smisao u vremenu kada su porodične i društvene strukture krhke. Očeva izjava da su knjige najveća privatnost, k’o gaće otkriva odnos prema literaturi kao nečemu duboko ličnom i svetom. Upravo kroz knjige Ibrahim otkriva svijet, ali i vlastitu ranjivost.

Imširevićev stil je bogat metaforama, slikama i lirskim pasažima. Svaka scena, bilo da je riječ o porodičnom ručku za stolom ili o podrumu punom lutaka, dobija dimenziju pozorišnog ili filmskog prizora. Lutke u podrumu, balzamirano Lenjinovo tijelo, svjetlost baterijske lampe, Merimina stopala, očev peškir – sve su to slike koje nose značenje krhkosti, intime, otpora vremenu i potrage za smislom. One pokazuju kako se svakodnevni predmeti pretvaraju u simbole života i smrti, ljubavi i bola.

Lavanda, petrolej je roman o odrastanju, ali i roman o raspadanju. Sazrijevanje glavnog lika odvija se u svijetu punom pukotina, u porodici koja je istovremeno prostor ljubavi i prostor bola. Raspad porodice odražava raspad društva, a intimne traume postaju metafora za kolektivne. Imširević se pita kako je moguće da porodica, kao osnovna jedinica društva, istovremeno bude utočište i izvor bola, kako je moguće da knjige budu prostor slobode, a opet podsjetnik na krhkost i prolaznost.

Tu se postavlja i pitanje uloge književnosti u prenošenju osjećaja jednog vremena. Teme koje ovaj roman otvara bitne su i danas, kada svjedočimo raspadanju intimnih odnosa pod pritiskom društvenih mreža, kada se privatnost gubi, a knjiga postaje rijetko utočište. Lavanda, petrolej je roman koji se čita polako, s uživanjem u svakoj rečenici. Njegova snaga leži u sposobnosti da poveže lično i univerzalno, intimno i historijsko, svakodnevno i mitsko. Imširević pokazuje da književnost može biti prostor u kojem se prepliću sjećanja, emocije i ideje, stvarajući tekst koji ostaje dugo u čitaocu. Pozitivna kritika ovog romana ne proizlazi samo iz njegove tematske bogatosti, već i iz umjetničke snage jezika, koji uspijeva da obične prizore pretvori u trajne slike ljudskog iskustva.

Sto hiljada riječi u jednoj olovci

Đorđe Krajišnik

Više puta sam ovdje, povodom različitih autora, pisao o opetovanom prisustvu rata u našoj književnosti. Pitanje zašto se i tri decenije od njegovog kraja još uvijek intenzivno obrađuje ova tema nema jednoznačan odgovor. Prije svega, isksustvo rata jedna je od suštinskih tema literature od najstarijih vremena, pa je pitanje zašto rat u suštini bespredmetno. On je prosto jedina civilizacijska konstanta, u njemu je sadržana sva agonija ljudskosti, kroz njega se prelama i naše čudesno i naše zvjersko. Što je za književnost neiscrpan materijal. Pa sam stoga sklon zaključiti da je rat najvažniji predmet književnog bavljenja, iz njega se raspršuje i gradi sve drugo.

Sudaranje sa silom i razaranjem

Ne kažem da je to jedino moguće i da se ne može pisati mimo svijesti o ratu, ali njegovo prisustvo se nekako nameće samo po sebi. Sjetimo li se, kao paradigme, Marquezovog romana “Ljubav u doba kolere”, sve će nam biti jasno. Rat huči oko nas i onda kad nam je naizgled jako dalek. Sa druge strane, u našim okvirima, činjenica da još uvijek intenzivno živimo u stvarnosti nikad do kraja završenog rata nam pokazuje da suštinski i nemamo mnogo izbora. Saživljeni smo sa tom traumom, a jedini način da je se pokuša razumjeti, sagledati sa distance, jeste putem književnosti. Posredstvom traženja onog autentičnog ugla gledanja koji će nam moći bar malo rasvijetliti ono što je bilo i što sada jeste, odnosno zašto jeste. I tu dolazim do zaključka da o ratu kod nas jeste mnogo pisano, ali rijetko sa specifičnim osjećajem za individualnu priču, van svake kolektivne matrice, usmjereno prije svega na univerzalni momenat ljudskosti sudarene sa silom i razaranjem.

Nakon nedavnog romana “Rat i kiša” Velibora Čolića i nešto prije toga “Knjige o Almiru” Adise Bašić ili “Duž oštrog noža leti ptica” Tanje Stupar Trifunović, vidjeli smo mogućnost da se tematiziranju rata u recentnoj produkciji kod nas pojavljuje potreba da se iskorači u neke drugačije rakurse, da se rat sada pokuša ispričati iznutra, kroz dubinsko suočavanje sa njegovim uzrocima i posljedicama. Na tom tonu istrajava i novi roman Almira Imširevića “Lavanda, petrolej”. Zajedničko svim ovim knjigama jeste da na potki stvarnosnog iskustva nastoje izgraditi prosedee koji će pokušati da nas suoče sa sudarima pojedinca i svijeta koji se oko njega ruši. Podjela na prije i poslije u svima njima igra važnu ulogu, imamo trenutak kad je svijet bio “mlad i bezbrižan”, imamo rat i imamo ovo sadašnje stanje raspolućenja na prelazu sa kojeg ne možemo odabrati ni jednu stranu.

Imširevićev roman “Lavanda, petrolej” ispripovijedan je iz prvog lica, fragmentiranim narativom, kojim se kao kroz iskrzani porodični album pronađen u ruševnoj kući donosi priča o prvotnoj bezbrižnosti postojanja i potom slutnji koja postaje sve glasniji šum donoseći razorne posljedice. Pogledamo li već sam naslov romana, na prvim stranicama čitanja ove knjige biće nam jasno da primat u kompozicionoj organizaciji teksta ima upravo fotografija, ona kao mala krhotina prošlog vremena. Leksikon onoga što boli, mapa poraza, dokument o nepostojanosti i krhkosti svega ljudskog.

Uvodeći nas kadar po kadar u ovu priču iz perspektive svog junaka Ibrahima, Imširević stvara začudan efekat blagih prelaza, senzibiliteta za detalj, za mogućnost da se malim i preciznim rezovima dosegne najveća punina emocija i događajnosti. Smješten svojim početkom u sredinu pedesetih godina prošlog vijeka, sa Ibrahimovim rođenjem, ovaj roman se otvara ka procesu propitivanja dubinskih emocija, svega onoga što predstoji budućoj katastrofi. Šta zapravo želim reći, čitalac prati Ibrahimov život, oca i majku, kroz period socijalističkog odrastanja pa sve do krvavog raspada jedne zemlje. Ono što se ovdje nameće kao najdojmljivije postignut efekat jeste to što Imširević iznimno precizno gradira unutrašnju tenziju svog romana.

Na početku imate dojam da je posrijedi knjiga koja će biti ugodno nostalgično putovanje, ali već brzo postajete svjesni nekog hučanja koje uznemiruje, kojim se taj prividni okvir sigurnosti narušava i postaje sveprisutna slutnja. Početne pukotine se pojavljuju jako rano, prva svijest o instituciji porodice, o njenoj unutrašnjoj dinamici, prelamanjima i sporenjima, postaje tačka inicijalnog rasapa. Poslije toga nema nazad. Ipak, kao čitalac želite uporno vjerovati da će se ovaj roman prekinuti prije nego se zaista desi kataklizma, da će sve ostati tako blago i prozračno kako je to u sceni romana gdje već odrasli Ibrahim sa svojom suprugom Zekirom ljetuje na Pagu. Ali, Imširević je tako strukturirao “Lavandu, petrolej” da nam ni u tim idiličnim epizodama mediteranskog mira ne daje priliku da se riješimo one nelagodne slutnje da će se ipak nešto desiti. Jedna sasvim obična smrt ostarjelog barbe u čijoj su kući odsjeli provlači se kao nit koja nam poručuje da neminovno znamo kuda ovaj roman ide.

Ono što jeste suštinsko težište romana Almira Imširevića jeste pitanje jezika. Sav taj efekat iščekivanja koji sam ranije pominjao postiže se preciznim, odmjerenim stilom, nijansiranim sjenčenjem kako širih povijesnih okolnosti tako i onih malih lomova unutar junaka. Otuda svaki fragment ovog romana za sebe jeste već jedna zaokružena mikropriča, njihovim ulančavanjem dobija se priča o tri generacije jedne porodice koja je model cjelokupnog našeg poraza i nesreće. Imširević ne daje preciznu odrednicu mjesta njihovog života, to može biti bilo koji grad u našoj zemlji. Iako mi iz povijesnog koneksta romana možemo zaključiti o kojem mjestu se radi, to odsustvo precizne topografske odrednice čini “Lavandu, petrolej” univerzalnijom pričom.

Krhkost i raspadljivost

Dakako, tu se ne bježi od stvarnosti, ovaj roman je cijeli u nju uronjen, ali joj pristupa onako kako je za književnost jedino moguće. Slijedeći individualnu sudbinu, kroz njene lomove zahvatati u mnogo širu perspektivu. Pa i ona najvažnija odrednica, da je ovdje posrijedi roman koji govori o zločinu, te da je zločin kakav je genocid njegovo uporište, donesena je sa iznimno dojmljivom snagom, na dubinski način prodirući u naše iskustvo. Dakle, Almir Imširević nam tek na kraju romana otkriva da Ibrahim govori sa one strane groba. Čitalac to, rekoh, sve vrijeme naslućuje, ali bez obzira na to želi da se desi neko čudo, i da Ibrahima kao ostarjelog vidimo u onom mladalačkom jadranskom okrilju, umjesto u masovnoj grobnici. Upravo na toj razini, prepuštanja nježnosti i ljepoti ovog romana uz slutnju koja nadire, postiže se ona istinski književna tenzija koja “Lavandu, petrolej” čini uspjelim romanom.

Književnost ne može da donosi presude, ona nije sudski spis, nema nikakvu moć da promijeni stvarnost, ali ima snagu da nas suoči, da nas dovede do katarzičnog iskustva i suza koje oslobađaju. A to je ono što nam jeste neophodno, vapimo za takvim trenutkom. Stoga, “Lavanda, petrolej” nudi baš takvo putovanje. Knjiga je to koja prije svega svjedoči o ljubavi, ali nas dojmljivo upozoravajući koliko je sve oko nas krhko i raspadljivo, te koliko snage treba da bi se ponovo nastavilo živjeti nakon svega. Poslije ove knjige ostaje prostor istinske tišine, te potreba da se temeljno unutar sebe preispitamo gdje smo pogriješili i u čemu sada griješimo. – portal UrbanMagazin.

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Dijelove iz knjige čitao – Almir Imširević

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.