Kaća Dorić i ljubav koja traje gotovo sedam decenija: 'Da bih živjela, meni treba teatar'

Glumica Kaća Dorić, koja je gotovo sedam decenija prisutna na pozorišnoj sceni, govorila je o ljubavi prema teatru, glumačkim partnerima, mladim generacijama i predstavama koje su obilježile njen život i karijeru. Prisjećajući se dolaska u Sarajevo, rada tokom opsade i susreta s publikom, istakla je da od pozorišta ne može odustati jer je ono oduvijek bilo njen život.

Dorić je u Sarajevo došla 1960. godine, nakon završetka Akademije u Beogradu. Odluku da umjesto u Novi Sad krene u Sarajevo donijela je na željezničkoj stanici, iako u gradu nikoga nije poznavala.

„Moj cilj je bio pozorište i tako se desilo da sam na jednoj željezničkoj stanici odlučila umjesto u Novi Sad da dođem u Sarajevo gdje nikog nisam poznavala, gdje ništa nisam znala i nisam se pokajala“, prisjetila se Dorić.

Njene ambicije, kako je navela, od početka su bile velike. Željela je igrati u Hudožestvenom teatru i na velikim scenama Londona i New Yorka. Neke od tih želja ostvarila je, a najvažnije joj je bilo da nikada ne odustane od svojih ciljeva.

„Uvijek sam govorila, nije bitno da li ću ja baš biti na tim scenama, ali je bitno da ja ne odustajem. Ta riječ odustajanje meni je sve češće u mojim razgovorima. Strašno se toga bojim. Bojim se da ne odustanem - ne od prisustva, nego od življenja, od življenja teatra“, kazala je.

'Pozorište je oduvijek bilo moj život'

I danas, Dorić ostaje vezana za pozorište. Umjesto da odlazak u penziju doživi s gorčinom, sve više vremena provodi u gledalištu, gdje predstave prati s naklonošću i otvorenošću prema novim generacijama.

„Ja sam u gledalištu ne kritičar, nego navijač. Ja uvijek tražim u teatru, na sceni pa i u gledalištu dobro, lijepo, prijatno“, rekla je.

Posebno mjesto u njenom profesionalnom životu oduvijek su imali glumački partneri. Kada bi razgovarala o novom projektu, prvo ju je zanimalo s kim će igrati, a tek potom ko režira predstavu.

„Najvažnije. Ja sam uvijek kad bi razgovarala o novom projektu, od kako znam za sebe, pitala šta, koji je komad. Ako nisam znala da mi ukratko kažu o čemu se radi. I prvo pitanje je bilo ne ko režira, nego ko mi je partner. Pa čak neki put koji je ansambl“, istakla je Dorić.

Po povratku u Sarajevo nakon boravka u Seulu, ponovo je počela raditi s mladim glumcima. Željela je upoznati njihove ambicije, planove i poglede na vlastiti razvoj, ali i izgraditi odnos koji se neće zasnivati samo na poštovanju prema njenim godinama i iskustvu.

„Djeco, ovako, ja znam da meni zbog godina i neke reputacije, vaše poštovanje sljeduje po prirodi stvari. Ali meni je to malo. Ja hoću da me volite“, prisjetila se riječi koje im je uputila na prvoj čitaćoj probi.

Ljubav publike bila joj je jednako važna. Govoreći o odnosu glumca i gledalaca, prisjetila se savjeta svog profesora Tomislava Tanhofera, koji joj je pomogao da razumije koliko je važno uspostaviti ličnu vezu s publikom.

„Uvijek sam imala, a to je recept mog profesora Tomislava Tanhofera, koji je govorio uvijek izaberite u gledalištu, u svojoj mašti, izaberite onog jednog gledaoca koji je došao baš zbog vas i kome je strašno važno da vi večeras budete najbolji. Možda to nije apsolutno najbolji, ali te večeri da budete najbolji. I toga se do dana današnjeg držim“, kazala je.

Ofelija i lekcija o podršci mladim glumcima

Među prvim velikim iskustvima u Narodnom pozorištu Sarajevo izdvojila je ulogu Ofelije. Prisjetila se podrške koju je dobila kao najmlađa članica ansambla, ali i kolegice Jolande Đačić.

Nakon premijere Hamleta, kada je mlada Dorić krenula da siđe sa scene zajedno s ostalim kolegama, Đačić ju je zaustavila i vratila na scenu.

„A ona me uhvatila za ruku, vratila i rekla ovo je tvoj aplauz“, ispričala je Dorić, te dodala kako je godinama željela vratiti taj dug.

Taj gest pamti i danas, a nedavno je, kako je navela, nastojala uzvratiti sličnom podrškom mladoj glumici. Iako je bilo predviđeno da se posljednja pojavi na sceni, odlučila je prepustiti taj trenutak kolegici.

Govoreći o ulogama koje su obilježile njenu karijeru, Dorić je izdvojila interpretaciju Malog princa, koju je igrala deset godina. Ta predstava, kazala je, ostala je duboko povezana s njenim životom, a na nju je i danas često podsjećaju ljudi koje susreće.

Prisjetila se i kako joj je predstava pomogla da dobije pasoš i sredstva za putovanje, kada je otišla da se uda za svog supruga, profesora Zdenka Lešića.

„Skoro da nema, neću da kažem dana, skoro da nema vremena da me neko ili nešto podsjeti na Malog princa. Jednom sam mislila da ću možda napisati priču ili nekom ispripovjedati šta je sve Mali princ učinio u mom životu. Mnogo“, rekla je.

'Odbijam preživljavanje, hoću da živim'

Posebno mjesto u njenim sjećanjima zauzima i rad tokom opsade Sarajeva. Dorić je učestvovala u predstavama Grad, Kosa i Ljubovnici, koje su, kako je navela, imale važnu ulogu u životu grada i njegovih stanovnika.

U ratnim okolnostima, kada su se suočavali s pitanjem kako preživjeti, pozorište je za nju predstavljalo način da nastavi živjeti. Prisjetila se nastanka predstave Kosa, za koju u početku nisu imali ni note ni tekst, ali su ipak odlučili početi raditi.

„Nama su tada nudili ljude koji su bili odgovorni za život u gradu, nudili su nam da preživimo neke mjere. Ja sam tada i sa svojim prijateljima rekla, ja odbijam preživljavanje, ja hoću da živim. Da bih živjela, meni treba teatar“, kazala je.

Nakon Kose, odlučili su raditi Ljubovnike, jer su primijetili da Sarajevo gubi osmijeh i smijeh. Predstava je izvedena više od 50 puta, a Dorić posebno pamti reakcije publike koja je tokom izvođenja prolazila put od suzdržanosti do osmijeha i suza.

„To što su na kraju La musica di note prijatelji učinili gledalištu koje je počelo stidljivo, a onda sa osmijehom i sa suzama išlo u tu kulminaciju života i ponovnog osmijeha. Na to sam, uzimam sebi slobodu da kažem, vratila osmijeh Sarajevu, na to sam strašno ponosna“, istakla je.

Period ratnog rada dodatno je potvrdio njeno uvjerenje da je pozorište neophodno ljudima. Dorić je kazala da želi sačuvati sjećanje na predstave iz tog vremena, ali i na Malog princa, koji je obilježio njen profesionalni i privatni život.

Prisjetila se i nedavnog susreta nakon otvaranja MESS-a, kada joj je jedan muškarac pomogao pri silasku niz stepenice i rekao da je nebrojeno puta gledao njenu interpretaciju Malog princa. Taj trenutak doživjela je kao znak zahvalnosti publike.

Iskustvo igranja u Londonu i odnos s publikom

Dorić je govorila i o iskustvu igranja u Londonu, gdje je nastupala na engleskom jeziku koji nije poznavala. Među tim iskustvima posebno je izdvojila ulogu Hekube, ali i trenutak u kojem joj je reditelj dozvolio da na sceni izgovori riječi „Zbogom, Sarajevo“.

Ipak, u tom iskustvu nedostajala joj je bliskost s publikom kakvu je osjećala u Sarajevu.

„Ali sam ja isto tako znala da nemam u gledalištu onog jednog koji je došao zbog mene. I onda igrala sam kako sam igrala, ali nešto je falilo. E falio je taj jedan u publici“, kazala je.

Objasnila je i zašto se nije više posvetila filmskoj glumi. Iako je imala audicije i učestvovala u snimanju filma Josipa Lesića, teško joj je bilo ostvariti kontakt s kamerom. Za razliku od pozorišta, u kojem joj je partner bio ključan, pred kamerom nije uspijevala pronaći isti način komunikacije.

„Kad su mi rekli na tim probnim snimanjima da treba da gledam u kameru i da razgovaram s kamerom, prosto sam bila nesposobna. Ja sam rekla sa ovom spravom, ja nemam nikakav kontakt. Stvarno ne mogu“, prisjetila se.

Tek kroz kasnija iskustva u snimanju shvatila je koliko joj je pozorište omogućavalo neposredan susret s publikom i koliko joj je ta veza značila.

Svaka generacija donosi nešto novo

Veliki dio njenog profesionalnog iskustva obilježio je i rad s mladima u dramskom studiju. Dorić je kazala da je od novih generacija učila o promjenama ritma vremena i da je svaka generacija donosila nešto novo. Istovremeno, nastojala im je prenijeti znanje koje je stekla na Akademiji u Beogradu, posebno u vezi s glumačkim zanatom, izgovorom, intonacijom i pokretom.

„Ja sam razumjela od svojih profesora, da oni ne čine ništa za moj talent. Imam ga ili ga nemam. Ali za zanatski dio bavljenja time, kao što vi instrument morate naštimati - inače će biti falšerica“, rekla je.

Dodala je da i danas svakodnevno radi vježbe dikcije i tijela, iako u manjem obimu nego ranije. Smatra da mladi glumci imaju potencijal i da neki od njih ulažu dodatni trud u usavršavanje, ali joj je žao što nemaju uvijek priliku iskušati se u različitim žanrovima i postepeno graditi karijeru.

Na kraju razgovora, Dorić se osvrnula i na mogućnost da zabilježi brojne uspomene i anegdote iz svog života i rada. Umjesto da ih sama piše, kazala je da bi mogla potražiti pomoć dramaturga koji bi zapisivali njena sjećanja.

„Pa da, ima dosta dramaturga pa ću pokušati da ja pričam, oni da to bilježe“, zaključila je Dorić kroz smijeh.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.