Goran Mikulić za Nedjeljom u 10: „Ne dozvoljavam da me pobijede primitivizam i provincijalizam“

Kako je u predgovoru za knjigu  „Mario, moj otac” napisao Mišo Marić, Goran Mikulić, građevinac po obrazovanju, a izdavač po ljubavi, sjeo je na slikarevu stolicu pred štafelajem, a on na onu ispred, na kojoj su neprikosnovenom maestru portreta strpljivo pozirali Josip Broz, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Kiko Sarajlić, znani i neznani, a drago Sarajevo i hodočasnici u njega. Prema mišljenju struke i široke čitalačke publike, Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće “Art Rabic”, zaslužuje epitet iznimno cijenjenog izdavača. Posebna je vrijednost njegovog rada u tome što je na najbolji način afirmirao kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada.

Od građevinarstva do izdavaštva

Jedna od primarnih funkcija rabic-mreže u građevinarstvu jeste da pruži armaturu i poboljša strukturni integritet betonskih i zidanih konstrukcija. U protivnom, konstrukcija nije stabilna. Izdavačka kuća “Art Rabic”, čiji ste vlasnik, osnovana je davne 1991. godine i ima upravo takvu funkciju, ali u kulturi.

Godine 1991. to je zaista bila građevinska firma. Kada je Ante Marković omogućio osnivanje privatnih preduzeća, ja sam, kao građevinski inženjer, osnovao građevinsku firmu. Dobro je to funkcionisalo i radilo se. Onda je počeo taj nesretni rat. Ja sam ostao ovdje cijeli rat, ratovao sam i svašta nešto prošao. Računao sam da je Sarajevo toliko srušeno da ću imati dosta posla. Tužno je bilo popravljati zgrade koje nisu trebale biti srušene i oštećene. A 1995. i 1996. počeli su konkursi. Dobio sam dva ili tri posla. Međutim, kada sam se prijavio na jedan tender, prišao mi je čovjek i pitao: „Jesi li ti platio?“ Pitam ga: „Šta sam platio?“ Kaže: „Ne možeš dobiti posao ako ne platiš.“ Odgovorio sam da neću nikome plaćati i da ne moram ni pokušavati dobiti posao.” Tada sam shvatio da sam preslab za borbu protiv mafije, a i nisam želio učestvovati u tome. Nisam mogao pristati na takve stvari. Imao sam jednu malu mašinu za štampanje vizitkarti, memoranduma i sličnih materijala. Ostavio mi ju je jedan prijatelj kada je odlazio iz Sarajeva. Onda mi se obratio Kiko Sarajlić, moj veliki prijatelj i jedan od naših najvećih pjesnika, i rekao: „Gorane, imaš ti tu mašinu. Bi li mi objavio knjigu?“ Odgovorio sam mu: „Kiko, zašto bih ti ja objavljivao knjigu? Imaš svoje štampare i izdavače.” A on će meni: „Jedni neće, a drugi ne smiju.“ Kad meni neko kaže da nešto ne smije, ja se odmah prihvatim posla. Tako sam se prihvatio i te knjige, koja se zove “Knjiga oproštaja”. Doživjela je nevjerovatan uspjeh, zaista nevjerovatan. Tada sam sebi rekao: “Kad već nema posla u građevinarstvu, hajde da se prihvatim izdavaštva.” Da ne bih ponovo registrovao firmu, zadržao sam postojeće ime Rabic i krenuo u izdavački posao.

Izdavaštvo kao odgovornost prema gradu

Dakle, nakon karijere u građevinarstvu pronašli ste sebe u drugom životnom pozivu, u izdavaštvu i knjigama?

 Da, i to je vrlo ozbiljan posao. Kasnije sam to dobro osjetio na vlastitoj koži. Objaviti knjigu, pogotovo knjige kakve ja radim, nije jednostavno. Radim ozbiljne knjige i sarađujem s izuzetnim autorima. Do sada sam objavio više od pet stotina naslova. Posebno bih izdvojio ediciju “Sarajevo, moj grad”. Želio sam mladim generacijama koje dolaze ostaviti nešto na osnovu čega će moći vidjeti kakav je grad bio, šta je Sarajevo i gdje se nalazi koji njegov dio. Naši mladi često ne poznaju ni osnovne gradske orijentire. Znaju gdje je Begova džamija, ali ne znaju gdje je Mejtaš, gdje je Ćumurija i šta ta mjesta znače. Objavio sam deset knjiga. Odlučio sam da svaka parna knjiga — druga, četvrta, šesta i tako dalje — bude posvećena ljudima koji više nisu živi, a zadužili su ovaj grad svojim radom i djelovanjem. To se pokazalo kao veoma dobar koncept.

Kvalitet knjige i položaj izdavaštva

Govorite o izdavaču koji je pomodarsku, vašarsku pompu dijela savremenog izdavaštva podredio ozbiljnosti i trezvenosti javnog djelovanja. O tome svjedoči  Vaš rad. Je li izlaz iz kičerajskog  izdavaštva u usmjeravanju na nišna izdanja, umjetničke knjige i specifične žanrove koji imaju vjernu čitalačku publiku, a istovremeno podstiču prepoznavanje estetskih vrijednosti?

Kod nas mlađe generacije ne čitaju knjige. Takvo im je obrazovanje. I mi smo krivi što nismo bili malo odlučniji. Ne bih sada ulazio u politiku i objašnjavao zašto je obrazovanje takvo i zašto nam iz škola izlaze djeca koja nisu pročitala nijednu knjigu. Ali kako neko može živjeti, a da ne čita knjige? To mi nikada nije bilo jasno. Izbor autora mi je veoma bitan. Naslovi su mi veoma bitni, kao i teme. Mislim da mnogi izdavači griješe jer se usmjeravaju na tiraž i promet.

Digitalna štampa: prednosti i zamke

Prelazak na brže i jeftinije digitalne modele zaista je olakšao objavljivanje, ali je istovremeno otvorio pitanja uredničke selekcije i kvaliteta sadržaja. Šta mislite o tome?

Imam dobar odgovor na to pitanje. Kupio sam jednu veliku štampariju u Zagrebu i posao je dobro funkcionisao. Bila je to ofsetna štampa, za koju sam morao kupovati ploče, plaćati montažu, snimanje filmova i ploča, a potom i čuvati te ploče. Tu je bilo mnogo troškova. Da bih objavio knjigu, morao sam unaprijed platiti PDV. Da bih opravdao troškove ploča, morao sam štampati najmanje 300 ili 400 primjeraka. A onda te knjige leži u magacinu. Novac koji sam uložio stoji zarobljen u robi, a moram plaćati i skladište i ljude koji rade u njemu. Zato sam prodao tu štampariju i kupio digitalnu mašinu. Koliko vam treba knjiga? Dvanaest primjeraka? Pritisnem dugme i dobijem dvanaest primjeraka. Nemam magacionera, nemam skladište i ne moram čekati. Sve se može završiti za nekoliko sati. To je velika prednost.

A gdje su zamke?

Zamka je u tome što se još nije sasvim pokazalo koliko je takva štampa trajna. Knjige zasad traju, ali vrijeme će pokazati koliko dugo mogu sačuvati kvalitet.

Književna kritika i kulturni život

Možemo li razvojem čitalačkog ukusa i kritičkog mišljenja utjecati na kvalitet kulturnog života? Važnu ulogu u promoviranju kvalitetne literature, ali i umjetnosti općenito, imaju kritičari. Međutim, čini se da danas nemamo ozbiljnu kritiku. Mi danas nemamo ozbiljnu kritiku. Nekada su dnevne novine imale dodatke u kojima ste mogli čitati kvalitetne kritike.

Mogu se pohvaliti time da gotovo svaku knjigu koju objavim predstavim na promociji. Gotovo mi se nikada nije dogodilo da na promociji bude manje od stotinu ljudi. Te promocije ne organizujem samo zato da bih ljudima rekao da je knjiga izašla, nego i da bi se ljudi družili. Važno mi je da se okupljaju, razgovaraju i razmjenjuju mišljenja. Međutim, nemamo dovoljno kritike ni kritičara. Imamo li danas priliku pročitati jednu dobru kritiku, bez obzira na to o kojem je umjetničkom području riječ? Ne radi se samo o knjigama. Nemamo dovoljno kritičara ni u likovnoj umjetnosti ni u muzici. A imamo izuzetno bogatu kulturnu sredinu i slikare koji su ostavili dubok trag. Danas se sve pretvara u kič, a ljudi se ponašaju kao da žive u “Grand paradi”.

Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine

Kroz izdanja posvećena Sarajevu, Sarajevskoj hagadi, stećcima i sevdalinci približili ste naše kulturno naslijeđe široj publici. Približili ste ljudima ono što, nažalost, ne mogu naučiti iz školskih udžbenika. Zašto nismo dovoljno svjesni vrijednosti našeg kulturnog naslijeđa i njegove važnosti?

Sve počinje obrazovanjem, odnosno školom. U Prvoj gimnaziji imao sam historiju umjetnosti. Predavao mi je Boris Mihač. Tada su nam govorili o Sarajevskoj hagadi. Prije toga nikada nisam čuo za nju. Ne sjećam se je li o tome govorio cijeli čas ili samo pola časa, ali mi je ta priča ostala u sjećanju. Stećke sam viđao i bio sam oduševljen njihovim likovnim prikazima na kamenu. Pomislite samo koliko su ti prikazi moderni, iako su nastali još u 12. i 13. stoljeću. Volim i izvornu sevdalinku. Onda sam odlučio da se ne bavim samo izdavanjem manjih knjiga. Zapitao sam se zašto ne bih napravio nešto što će otići u svijet. Tako sam se usmjerio i na monografije. Monografija je nešto najljepše što izdavač može ponuditi čitaocima. Ona zaista može otići u svijet i predstaviti našu kulturu ljudima koji o njoj možda ne znaju mnogo.

Sarajevska hagada: priča koja je obišla svijet

Kada sam odlučio objaviti Sarajevsku hagadu, otišao sam u Jevrejsku zajednicu i razgovarao sa svojim prijateljem Jakobom Fincijem. On mi je ispričao njenu priču. To je pravi triler! Kako je Hagada stigla iz Španije u Sarajevo i kako je sačuvana 1941, a potom i 1992. godine. To je nevjerovatna priča. Rekao sam sebi da se takva knjiga mora objaviti. Faksimilno izdanje štampao sam u Trstu, u štampariji Lloyd, koja se bavila i štampanjem vrijednosnih papira. Važno je da, kada radite nešto što se tiče Jevreja i njihovog naslijeđa, za to sazna cijeli svijet.

Dobio sam elektronsku poruku od predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa, gospodina Singera. U faksimilnom izdavaštvu obično se objavljuje 499 primjeraka, uz nulti primjerak. Međutim, on mi je napisao: „Gospodine Mikuliću, nemojte raditi 499 primjeraka. Uradite 613.“ U početku nisam znao zašto baš 613, ali sam prihvatio prijedlog. Kasnije sam saznao da se taj broj odnosi na 613 zapovijedi u Tori. Tako sam objavio 613 primjeraka Sarajevske hagade… Njena posebnost je, između ostalog, u tome što je bogato oslikana prikazima ljudi. Nastala je u vrijeme kada su u Španiji djelovali inkvizicija i snažni vjerski pritisci. To je čini izuzetnom. U mnogim drugim hagadama ilustracije su drugačije, a u jevrejskoj i islamskoj tradiciji postoje različita pravila i običaji u vezi s prikazivanjem ljudskih likova.

Stećci: ljepota koju smo uništavali

U istraživanju stećaka mnogo mi je pomogao pokojni Dubravko Lovrenović. Bio je veliki poznavalac stećaka i zajedno smo obišli nekoliko nekropola. Posebno mi je ostala u sjećanju nekropola kod Olova, gdje se nalazi stećak visok tri metra i dvadeset pet centimetara. Zovu ga obelisk. Kada uđete u šumu i ugledate takav spomenik, pred vama se otvara prizor nevjerovatne ljepote. A mi smo uništili stotine i hiljade stećaka. Ljudi su ih drobili kako bi nasipali puteve ili ih koristili za temelje građevina. To je zločin.

Sarajevo: grad koji čine ljudi

Grad ne čine samo zgrade, nego i ljudi. Šta je za Vas danas Sarajevo, osim grada u kojem ste rođeni i u kojem ste odlučili živjeti?

Sarajevo je moj rodni grad. To je nešto što se ne može izbrisati. Trenutno radim na novoj knjizi o Sarajevu. Želim ljudima prikazati kako je grad nekada izgledao, slično onome što sam radio u ediciji “Sarajevo, moj grad”. U novoj knjizi prolazim kroz grad od Koševa prema Čaršiji, kao i od Bistričke stanice prema Čaršiji. Sve je predstavljeno kroz kratke priče turističkih vodiča. Moja priča završava se kod Vrbanja mosta. Neki ljudi s kojima sam razgovarao, inače vrlo ozbiljni ljudi, rekli su mi da Sarajevo ne završava na Vrbanja mostu. Odgovorio sam im da za mene završava i pokušao to objasniti. Kada je Austro-Ugarska ušla u Sarajevo, bila je to ozbiljna država. Jedna od prvih stvari koje je uradila bila je urbanizacija grada. To je urađeno veoma dobro. Pogledajte ulice i način na koji je grad organizovan. Zatim su dvije godine zaredom bile velike poplave. Miljacka je nadošla i odnosila objekte koji su se nalazili uz rijeku.

Austro-Ugarska je odlučila urediti korito Miljacke, a taj zahvat u velikoj mjeri i danas vidimo. Međutim, tadašnji grad završavao se kod Vrbanja mosta.

Sve što se kasnije gradilo prema drugim dijelovima grada, barem kada je riječ o dijelu arhitekture, moglo bi se naći i u nekom drugom gradu. Iste ili slične zgrade mogu se vidjeti u Tuzli, Zenici, Bihaću i drugdje. Pogledajte i neka novija arhitektonska rješenja. Smatram da su pojedini zahvati pravi arhitektonski zločin. Sarajevo nema potrebu za takvom vrstom gradnje.  Slično je i s demografskim promjenama.

Sarajevo između metropole i palanke

S jedne strane imamo ono što se naziva urbanističkim urbicidom, a s druge i problem mentaliteta. Sve češće se govori o Sarajevu kao metafori za filozofiju palanke, poznatu iz knjige Radomira Konstantinovića. Palanka je, prije svega, stanje svijesti, mentalitet i prijetnja identitetu grada. Kako to vidite?

Postali smo kasaba. Više nismo metropola, kako neki vole reći. Kakva metropola? Uništili smo sve što je trebalo da nas čini metropolom. Ponovo se vraćam kvalitetu i kulturi. Ovdje se ljudi bore da naprave džez festival, jedan od najjačih u svijetu, a onda ga uništimo. Edina Papo bori se da održi svoj baletni festival. Ne znam ni sam kako uspijeva, ali to što radi je fenomenalno. Isto je s operom. Imali smo prvake jugoslovenske opere. Imali smo dramu i pozorište koje je bilo izvanredno. Danas imamo objekte, ali pitanje je šta se u njima događa. Ljudi se bore da sačuvaju kulturu, a treba pogledati kako se država odnosi prema tim ljudima, prema onima koji se bore za kulturu. Da vam pošteno kažem, za mene je ovo cirkus. Nedostaje nam samo velika šatra koja bi pokrila cijelu Bosnu i Hercegovinu. Cirkus od grada, cirkus od kantona.

Kako se Vi, kao pojedinac, odupirete svijetu palanke, u kojem je individualnost uvijek sumnjiva i često proganjana?

 Mnogo radim. Osim što objavljujem knjige, radim i druge stvari koje su u službi kulture. Organizovao sam izložbe svog oca Marija Mikulića. Napravio sam sedamnaest posthumnih izložbi njegovih radova. Organizovao sam izložbe stećaka širom bivše Jugoslavije i mnogo promocija knjiga. Družim se s autorima knjiga, glumcima, pjevačima i piscima. Jednostavno, ne dozvoljavam da me pobijede primitivizam i provincijalizam.

Fašizam i suvremeno društvo

U postkomunističkim državama postoji realna opasnost od postfašizma, koji nije istovjetan klasičnom fašizmu ni neofašizmu, ali s njima dijeli neke bitne karakteristike. Pojavljuje se u formalno liberalnim demokratijama i društvima koja se predstavljaju kao demokratska, kao i u uvjetima neoliberalnog tržišta. Kako to objašnjavate?

O tome se već govori u knjizi koju sam objavio, a koja se zove “Smrt fašizmu”. Knjiga je dio biblioteke SKJ, odnosno Saveza kolumnista Jugoslavije. Objavio sam sedam knjiga u okviru te biblioteke. Autori pišu o fašizmu, o toj pošasti koja nas okružuje. Sada sam odlučio pripremiti drugu knjigu pod naslovom “Smrt fašizmu”.

Dakle, ponovo zbornik radova više autora?

Da, riječ je o knjizi više autora. Već sam prikupio priličan broj tekstova. U roku od sedam ili osam dana dobio sam dvanaest tekstova za tu knjigu. Ljudi žele da se o tome piše i da se ti tekstovi objave na jednom mjestu, umjesto da ostanu rasuti po različitim portalima.

Zašto je to danas važno?

Prva knjiga “Smrt fašizmu” uglavnom se bavila fašizmom kao pojmom. Ova druga treba govoriti o onome što nam se sada događa, o fašizaciji bliže i šire okoline. Pogledajte šta se događa u Splitu, Nišu, Milanu, Parizu, Albaniji i drugim mjestima. To su pojave i divljanja koja smatram fašističkim. Mislim da je taj talas ojačao nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast. Pogledajte i Gazu. Ono što se tamo događa ja nazivam genocidom. Ne znam kako bih to drugačije nazvao.

Kako se možemo braniti od toga?

Nemamo lidera. Kada bismo imali čovjeka koji bi znao stati pred takvu pošast i organizovati vlast tako da se ozbiljno suprotstavi problemu, vjerujem da bi se nešto moglo uraditi. Mi imamo trinaest nivoa vlasti, tri člana Predsjedništva i, koliko se sjećam, oko 140 ili 150 ministara. A svaki ministar sigurnosti govori kako je situacija pod kontrolom i kako se ništa ne može dogoditi. Kako se ništa ne može dogoditi? Pogledajte da se oružje unosi u škole, čak i u osnovne škole. Sve to dolazi iz kuće. Fašizam počinje u kući.

Ratovi devedesetih i društveno naslijeđe

Zašto nas iskustvo jugoslavenskih ratova devedesetih nije učinilo barem malo mudrijima?

Prije svega, zato što je rat devedesetih bio pljačkaški rat. Sama privatizacija bila je pljačka. A onda se krenulo u rat da bi se još nešto ukralo, otelo ili uzelo, da bi se prigrabili dijelovi teritorije, proširile granice i opljačkalo ono što je socijalizam napravio i omogućio ljudima da žive normalno i dostojanstveno. Ne mogu reći komunizam jer mi komunizam nikada nismo imali. Danas imate ljude koji se hrane iz kontejnera i beskućnika koliko god hoćete. Nekada je mnogo toga bilo uređeno, a danas imamo cirkus.

Mario Mikulić: naslijeđe velikog umjetnika

Gospodine Mikuliću, dozvolite mi da vam postavim nekoliko pitanja koja se tiču vašeg porodičnog naslijeđa. Sin ste Marija Mikulića. Koliko je teško bilo biti sin velikog umjetnika, a istovremeno izgraditi vlastiti identitet i ostaviti svoj trag?

Ponosan sam na svog oca. Ponosan sam na svoje ime i prezime. Ono što je moj otac uradio u slikarstvu zaista je nevjerovatno. Mario Mikulić bio je priznat slikar i izuzetno poznat portretista. Radio je portrete uglednih ljudi, ali i čistača, čistačica, hamala, običnih ljudi, djece i studenata. Odlazio je i na omladinske radne akcije i slikao udarnike. Svaki čovjek bio mu je poseban slikarski izazov. U ono vrijeme, dok mi je otac bio živ, mislio sam: “Dobro, moj otac se bavi slikarstvom, to je njegov svijet.” Ali moram s ponosom reći da sam mu pomagao. Naravno, nisam slikao. Zvao me: „Hajde, Gorane, sine, dođi u atelje da mi nategneš neka platna.“ Tako bih došao u atelje, prvo napravio blind-ram, zatim nategnuo platno, grundirao ga i brusio dok ne postane gotovo svilenkasto glatko. Onda bi on počeo slikati. Gledao sam kako radi. Recimo, slikao je Vase Miskina ulicu (današnja Ferhadija). To mu je bio jedan od motiva. Za mene je svaki takav umjetnik bio čarobnjak, bilo da je riječ o piscu, slikaru ili nekom drugom umjetniku. Zamislite da neko sjedne pred prazno platno, uzme kist i počne njime jurišati po platnu. Nakon izvjesnog vremena kaže: „Evo ga, gotovo je.“ Ja pogledam i kažem: „Joj, stari, pa jeste, vidi, stvarno je gotovo!“ A on odgovori: „Nije gotovo, nije gotovo.“ Onda ponovo priđe platnu, uzme kist i nastavi slikati. Tako sam izbliza upoznao njegov rad i shvatio koliko je umjetnički proces složen. Ono što nama izgleda završeno, umjetniku često još nije dovršeno. Uvijek postoji nešto što treba doraditi, još jedan detalj koji treba pronaći. Moj otac je imao poseban odnos prema slikarstvu i prema ljudima koje je slikao. Svaki portret bio je priča za sebe, a meni je bilo dragocjeno što sam mogao biti uz njega i posmatrati kako nastaje umjetničko djelo.

Razgovarala: Aida Hasanbegović

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.