Ekskluzivno za FTV sa Zlatibora: Rambo Petković o porodici, debiju protiv Želje i brazilskoj magiji

Nakon što je prve festivalske večeri na Zlatiboru primio nagradu za životno djelo, legendarni fudbaler Dejan Rambo Petković bio je vidno emotivan, ali i sjajno raspoložen za ekskluzivni razgovor za Federalnu televiziju, jer ga vežu lijepe uspomene za grad Sarajevo i Željezničar. Dok su se oko nas sretali sportisti i filmofili, stali smo da proćaskamo o njegovim počecima, porodici te nevjerovatnoj karijeri.

Dejane, generacijo, čestitke od srca. Vidio sam da te večeras ovdje na Zlatiboru prate roditelji, brat, supruga...

„Hvala ti puno. Hvala odličnom organizatoru ovog tradicionalnog festivala na čelu s direktoricom Oliverom Nikitović. Nagrade jesu super, kao aplauzi, ali sve je to prazno ako nemaš s kim podijeliti. Presretan sam što su moji roditelji i brat večeras ovdje, kao i moja supruga. Njoj sam najzahvalniji za sve u karijeri. Ljudi vide samo golove i slavu, a ne vide ko stoji iza svega. Ona je moj oslonac, bila i u Madridu, i u Riju, i svuda gdje smo bivali. Ova nagrada je naša zajednička.“

Tokom obraćanja posebno ste se zahvalili legendarnom Vladimiru Petroviću Pižonu, koji nije mogao da sakrije suze.

„Morao sam javno da mu se zahvalim jer me je trenirao u Crvenoj zvezdi, dao mi priliku. Kakav je Pižon bio veličina i onda imaš priliku da ti pokaže i uči te fudbalskim majstorijama.“

Kad smo kod učenja i te mladalačke sportske drskosti na terenu koju si imao, moram da spomenem podatak da si bio strijelac jednog od najbržih golova svih vremena. U dresu mlade reprezentacije dao si gol Kipru u četvrtoj sekundi utakmice.

„Dobro se sjećaš. Čim je sudija svirao početak, na dodavanje opalio sam iz sve snage pravo sa centra. To je bio onaj instinkt, kad si mlad, pun samopouzdanja i ne razmišljaš previše, nego probaš ono što drugima ne pada na pamet.“

Taj instinkt te je pratio od samog starta. Malo ljudi zna da si, osim tog rekorda s reprezentacijom, s klubom Radničkim osvojio Omladinski kup države protiv Željezničara. U Nišu 1:0, a u Sarajevu 1:1.

„Direktno s mora sam došao da igram, na svježinu. Željo dobar, vodio ih je Nenad Starovlah. Na Čairu smo ih dobili minimalno, a na Grbavici smo se branili, ja čak igrao u odbrani, jer nisam imao snage u napadu. Izvukli smo tih 1:1 i donijeli pehar u Niš.“

Idemo dalje, s instinktima, koincidencijama. Opet Željo. Sa samo 16 godina izlaziš na teren na Čair kao najmlađi igrač svih vremena bivše Jugoslavije i to protiv naših plavih iz Sarajeva. Nije ni slučajno nadimak Rambo. Kako si uopće dobio taj kultni nadimak još kao dječak?

„Igrao sam neku utakmicu, bio sam nezadrživ, grizao sam na terenu i davao golove kao na traci. U jednom trenutku, dok sam jurio ka golu, neko je s tribina iz sveg glasa povikao: 'Pazite se, ovaj mali je opasan za gol kao Rambo'. Taj povik je svima ostao u ušima, počeli su me odmah tako zvati i eto, taj nadimak me prati kroz cijeli život i karijeru.“

A ta karijera ti je bila filmska. Počeo u Radničkom, pa preko Crvene zvezde do Reala, pa pozajmice u Sevilju i Rasing Santander. Slijedi odlazak u Brazil u Vitoriju, povratak u Evropu u italijansku Veneciju, a zatim opet ideš preko Atlantika u Flamengo, Vasko de Gamu, Fluminense, Gojas, Santos i Atletiko Mineiro. Pa Azija, kineski Šangaj Šenhua i saudijski Al Itihad, da bi igrački put završio ponovo u Flamengu.

„Da, kao na traci, prošao sam bukvalno cijeli svijet zahvaljujući lopti. Svaki klub i svaka zemlja dali su mi nešto posebno. Bilo je to jedno prelijepo, dinamično putovanje. Nigdje nije bilo lako, ali moja se upornost isplatila, naravno uz talenat i veliku ljubav prema fudbalu.“

U Brazilu si postao živa ikona. Član si Kuće slavnih na kultnoj Marakani. Kako je jedan Balkanac uspio da natjera Brazilce da mu skandiraju ime?

„Iskreno, na početku su me gledali u stilu: 'Šta će ovaj ovdje, mi smo izmislili fudbal.' Ali ja sam furao naš balkanski inat. Kad su shvatili da igram s istom onom strašću s kojom oni šutaju na plaži, prihvatili su me kao rođenog. Tamo sam proveo najbolje godine, izgradio život i ta veza s Brazilom je prosto neraskidiva.“

Uz sve to, ti si poliglota, ali slušajući te večeras, nisi izgubio maternji akcenat.

„Čim sam sletio u Brazil, odmah sam sjeo da učim njihov jezik. Pored portugalskog, govorim španski, italijanski, engleski, naravno naš jezik, a hvatam i druge. Kad progovoriš jezikom ljudi kod kojih si došao, ti im pokazuješ poštovanje. Automatski te drugačije gledaju, brže te prihvate, a i na terenu lakše osjetiš šta saigrači planiraju.“

Možeš li, kao neko ko je prošao našu staru školu, a onda postao kralj u Brazilu, da povučeš neku paralelu? Gdje smo slični, a gdje se razilazimo?

„Slični smo po tom nekom uličnom genu. I naši i njihovi klinci uče fudbal ispred zgrade, na male golove, tu se rađa ta igra, dribling, šut... To nas spaja, ta strast. Ali razlika je u tome što je u Brazilu fudbal bukvalno religija, tamo 200 miliona ljudi diše za loptu. I što je najvažnije, oni i dalje igraju s osmijehom. Kod njih je fudbal praznik, zabava...“

U toku razgovora dotakli smo se i reprezentacije bivše Jugoslavije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

„To je sigurno jedna od najvećih fudbalskih žalosti moje generacije. Imali smo nevjerovatan skup vanserijskih talenata, kvalitet za sam evropski i svjetski vrh. Vodio nas je legendarni Ivica Osim. Nažalost, sankcije su nas zaustavile. Ostaje ono čuveno pitanje 'šta bi bilo kad bi bilo', ali ponosan sam što sam bio dio tog kruga igrača koji su trebali igrati na Evropskom prvenstvu 1992. Kasnije sam odigrao samo nekoliko utakmica za reprezentaciju, šest.“

Dejane, za sam kraj... Generacija smo ona 1972./'73. Svjedoci smo tvojih prvih koraka, tvoga debija, tvojih fenomenalnih golova i kroz tvoju karijeru smo proživjeli sve najljepše fudbalske snove naše generacije. Hvala ti na ovom sjajnom ćaskanju i intervjuu...

„Hvala ti puno na tim riječima, to mi najviše znači. Naša generacija je prošla svašta, ali drago mi je ako sam vam donio bar malo radosti kroz fudbal. Hvala ti na ovom sjajnom razgovoru, uživaj na Zlatiboru i sretno s filmom o skakačima iz Mostara. Sjećam se i ja tih mostarskih lasti.“

federalna.ba/Muhamed Bikić

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.