Damir Imamović: Sevdalinka otvara put ka razumijevanju balkanske muzičke tradicije

Muzičar, autor i istraživač sevdaha Damir Imamović već više od dvije decenije tradicionalnu muziku stavlja u nove muzičke kontekste, sarađuje s domaćim i svjetskim muzičarima, ali i istražuje njenu historiju.

Govoreći o vlastitom odnosu prema sevdahu, međunarodnim saradnjama, koncertima u Svrzinoj kući i istraživanju sarajevskog saza, Imamović je u programu Federalne televizije kazao da svako vrijeme donosi nove umjetničke težnje i načine razumijevanja tradicije.

„Svako vrijeme nosi određene umjetničke težnje“

Govoreći o svom pristupu sevdahu, Imamović je kazao da je, iako zaljubljen u tu tradiciju, od početka osjećao da u njoj postoji prostor za istraživanje. Istakao je da različite generacije autentičnost sevdaha doživljavaju na različite načine.

„Mi smo svi, kako reče jedan moj producent Chris Eckman, zaljubljeni u tradiciju u onom momentu u kojem smo mi ušli u nju. Oni koji su se zaljubili u sevdalinku preko saza i sazlijskog sviranja ne podnose, recimo, harmoniku i nikad je nisu shvatili kao dio tradicije. S druge strane, ljudi koji su sevdalinku upoznali baš kroz harmoniku i radijske orkestre ne mogu shvatiti da sevdalinka može bez harmonike.“

Zbog toga, smatra, nije neobično da nove generacije tradiciji daju vlastiti izraz.

„Svako vrijeme nosi određene umjetničke težnje i pokušaje. Čak i kad bi čovjek pokušao imitirati velikane iz prošlosti, opet izađe nešto prilagođeno tvom shvatanju i ukusu.“

Rizik koji je pronašao put do publike

Imamović je priznao da je njegov pristup u početku nosio određeni rizik, ali da se interes publike pojavio veoma rano.

„Bilo je rizično. Interes publike je, naravno, bio uslovljen mojom privilegovanošću da sam iz muzičke porodice, pa su mnogi ljudi u početku odmah skočili da vide šta to radi novi, mladi Imamović.“

Dodao je da porodično ime može privući početnu pažnju, ali ne može dugoročno zadržati publiku.

„To je kratko trajalo. Već poslije godinu-dvije neće niko doći na koncert zato što si iz muzičke porodice. Ako dođu jednom i ne svidi im se, neće više nikad.“

Svrzina kuća mijenja način na koji se muzika sluša

Govoreći o seriji koncerata u Svrzinoj kući, Imamović je naglasio da prostor značajno utječe i na izvođače i na publiku. Podsjetio je da je i sama kuća povezana s historijom pojedinih pjesama.

„Za neke pjesme kao što je ‘Starac Ćurčić pomamio’, znamo po kazivanjima da je nastala u toj kući tokom jednog vjenčanja u 19. vijeku. Ta kuća je jednostavno dio historije, muzike i kulture.“

Serija koncerata, dodao je, donosi i poseban izazov jer se program iz sedmice u sedmicu mijenja.

„Tokom dva mjeseca, svake srijede sviram i uvijek su drugi gosti. Vrlo je teško postići to da predstavim goste, da s njima uradim nešto maksuz, a da opet sviram i svoje pjesme. S druge strane, moraš svirati i neke sevdah standarde koje možda nemam često na repertoaru.“

„Nešto magično“ nastaje kada drugi muzičari uđu u sevdah

Jedan od važnih dijelova njegovog rada jesu saradnje s muzičarima koji dolaze iz drugih žanrova i tradicija.

„Kad zovneš neke ljude da pjevaju tvoje pjesme ili tradicionalne pjesme koje svi znamo, često se desi nešto magično. Kad čuješ kako tvoja tradicija ili čak tvoje pjesme koje si napisao zvuče u tuđoj izvedbi, tu čovjek puno nauči. Kada moje pjesme sviraju gosti, vremenom shvatim da su neka rješenja koja su oni našli u harmoniji ili ritmu zapravo interesantnija od mojih. Onda ih i ja često ubacim u svoju izvedbu.“

Poseban izazov za njega predstavlja čuti sevdalinku u izvedbi muzičara koji se njome inače ne bave.

„Uvijek mi je bio izazov kako će sevdalinka zvučati u izvedbi izvrsnih muzičara koji ne sviraju sevdalinku.“

Sevdalinka kao ulaz u balkansku muzičku tradiciju

Govoreći o tome kako strani muzičari doživljavaju sevdah, Imamović ga je opisao kao svojevrsnu poveznicu između različitih muzičkih svjetova.

„Možemo reći da je sevdalinka najzapadniji ogranak stare osmanske tradicije pomiješane s južnoslavenskim jezikom i shvatanjem melodija i ritmova.“

Iskustvo saradnje s muzičarima iz inostranstva pokazalo mu je da sevdalinka može biti dobar put prema razumijevanju drugih tradicija.

„Mnogi su mi rekli da im je upoznavanje sevdalinke otvorilo vrata bugarskoj, albanskoj, turskoj i arapskoj. Shvatili su da te neke skale, ljestvice, harmonije itekako imaju smisla kada ih pogledaš kroz tu prizmu sevdalinke. Sevdalinka je toliko između zapadnog poimanja muzike i istočnog da je super ulaz u balkansku tradiciju.“

Saradnja sa svjetskim muzičarima donijela važnu lekciju

Govoreći o saradnjama s međunarodno priznatim muzičarima i producentima, Imamović je rekao da je njihov pristanak na saradnju već doživljavao kao kompliment.

„Veliki je kompliment kada zoveš na projekat jednog Grega Cohena i on pristane. Takvi umjetnici su ljudi koji su toliko toga radili da ih ne možeš privući novcem. Radit će samo ako im se sviđa.“

Posebno ga je, kaže, fascinirala njihova profesionalnost i priprema.

„Ono što me prvo fasciniralo bila je njihova radna etika, pogotovo američka. Cohen se studiozno pripremio. Poslušao je moje stvari, poslušao je mog oca i djeda, njihove ploče iz sedamdesetih, gledao moje live nastupe.”

Takvo iskustvo promijenilo je i njegov odnos prema vlastitom radu.

„Sam sebe sam počeo gledati drugačije. Mnoge moje pripreme za albume i koncerte stavio sam pod lupu.“

Od muzičara do istraživača sevdaha

Imamović je ispričao da njegovo istraživanje sevdaha nije počelo s namjerom da postane istraživač, nego iz želje da nauči svirati tu muziku.

„Još od mojih prvih dana sviranja, krenuo sam obilaziti stare muzičare. Neke od njih sam znao preko porodičnih konekcija oca, djeda i familije. Nesvjesno sam postao istraživač. Tim ljudima sam išao kao fan, ne kao profesionalni istraživač ili novinar, nego kao neko ko hoće učiti. Imao sam preko 60 ili 70 intervjua s najrazličitijim ljudima. Uspio sam uhvatiti generaciju koja je, nažalost, bila na odlasku.“

Saz može ispričati historiju koje nema u službenim knjigama

Istraživanje saza, kaže, pokazalo mu je koliko jedan instrument može biti važan za razumijevanje šireg društvenog i kulturnog konteksta.

„Shvatio sam u kojoj mjeri muzički instrumenti mogu ispričati priču koju ne možeš saznati iz oficijelnih, službenih historija, pa čak ni kulturnih historija.“

Sarajevski saz zato je postao osnova za mnogo širu priču.

„Shvatio sam da je sarajevski saz  imao svoju specifičnost i u gradnji, i u ukrašavanju, i u instrumentalnim kompozicijama koje su se na njemu svirale.”

Zašto je saz ostao na margini

Govoreći o marginalizaciji saza, Imamović je rekao da za to postoji više razloga, među kojima su modernizacija, promjene načina slušanja muzike i politički procesi.

„Jedan od razloga jednostavno je bila modernizacija. Od lokalno proizvedenih instrumenata odjednom dolazite do industrijskog proizvoda koji je izašao iz fabrike i 1.200 instrumenata su svi identični.“

Promijenio se, dodaje, i sam način na koji publika sluša pjesmu.

„Sazlije su prije bile pričači priča. Ljudi ti sjednu pa ispričaju sedam stihova, odsviraju, onda stanu, malo rakija, meza, razgovor, pa nastave priču. Koliko je to različito od toga kako mi danas gledamo pjesme – strofa, refren, foršpil, idemo dalje.“

Važnu ulogu u potiskivanju tradicije, smatra, imali su i politički procesi.

„Instrument postane simbol, a praksa se isprazni“

Imamović je upozorio i na paradoks u kojem saz postaje kulturni simbol, dok istovremeno sve manje ljudi zaista zna svirati taj instrument.

„Instrument koji postaje nacionalni ili kulturni simbol ima problematičnu sudbinu da često biva ispražnjen. Graditelji sazova govorili su mi da ljudi puno kupuju sazove, ali ih ne sviraju. Kupe ih da bi im visili na zidu, da pokažu ljudima: evo, mi imamo saz, a niko ga ne zna svirati.“

Smatra da je za pravi povratak instrumenta u javni prostor potrebna nova generacija izvođača.

„Još uvijek se nije pojavio mlad sazija, djevojka ili muškarac, koji će to raditi na način da uspije probiti u javnu sferu, popularnu imaginaciju, nego je to uvijek nekako ostalo kao etnografski artefakt.“

Sevdah ga i dalje uspije iznenaditi

Nakon više od dvije decenije bavljenja ovom muzikom, Imamović priznaje da postoje periodi u kojima pomisli da je vrijeme za nešto drugo.

„Desi se nekad period od dvije-tri godine da me ništa ne iznenađuje i taman mislim: možda je vrijeme da se bavim nečim drugim. Onda se desi nešto – ili ja nešto napišem, ili se neka pjesma pojavi, ili u istraživanju dođemo do nekih stvari koje nismo znali da postoje – i onda se opet upalim. Shvatim koliko tu ima smisla raditi neke stvari.“

Pozorište kao škola kompozicije

Osim sevdaha, Imamović je tokom karijere radio i muziku za film i pozorište, a upravo pozorišni rad opisuje kao važnu školu.

„Pozorište je jedan jako živ organizam, a imao sam stvarno sreću da sam radio s predivnim rediteljima. To je meni bila škola kompozicije.“

Zaključio je da su upravo takvi projekti značajno proširili njegovo razumijevanje muzike.

„Kad tako radiš godinama, uz svoje koncerte i albume, shvatiš koliko si naučio o muzici i o muzičkim potrebama. Lijepo mi je da su neke pjesme i melodije koje su originalno nastale za pozorište ili film kasnije našle put do mojih albuma. Magičan je to proces.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.