Aktuelno na Federalnom radiju, 04.03.2026.

Rat u Zaljevu

Uredila i vodila: Aida Hasanbegović

Nakon što je Izrael u subotu, 28. februara 2026, pokrenuo, kako je zvanično nazvao, "preventivne udare", a američki predsjednik objavio  kako u tome sudjeluju i Sjedinjene Američke Države i kako već teku "borbene operacije velikih razmjera", međusobni napadi se nastavljaju, a normalizacije zasad nema. Početak zajedničkih američko-izraelskih zračnih udara je rezultirao smrću vrhovnog vođe i desetaka visokorangiranih zvaničnika. Peti dan je oružanih dejstava, sukob se širi, uključuju se i druge zemlje, raste broj žrtava, a  posljedice eskalacije sukoba osjećaju se i na svjetskom tržištu energenata. 

O ciljevima napada SAD-a i Izraela na Iran, posljedicama uništenja iranskog nuklearnog programa i raketnih kapaciteta, smjene režima te geopolitičkom kontekstu govorili su dr. Tonči Tadić, stručnjak za nuklearnu energiju s Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu, i Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Tadić: "To se ne može nazivati specijalnom vojnom operacijom.  Ja bih doista molio da svi prestanemo sa korištenjem tih eufemizama. Radi se o ratu u punoj veličini, za kojeg nitko ne zna koliko će trajati, a najmanje Donald Trump.

Ako Iran ne upotrijebi nuklearno oružje, onda ga nema... Nitko ne spori da Iran ima pravo na mirnodopski nuklearni program, ali je problematično vlastito obogaćivanje urana bez kontrole. Tu je stvar prilično kompleksna. Dakle, s jedne strane, imate Iran koji kaže da želi imati mirnodopski nuklearni program i da sve to što radi nema veze s razvojem bombe. Ja doista smatram da Iran ima pravo na mirnodopski nuklearni program i to ću ponoviti sto puta, ako treba. To uopće nije sporno. Međutim, nije nužno da Iran za svoje nuklearke proizvodi vlastito nuklearno gorivo, odnosno da provodi obogaćivanje urana. Ako se gorivo relativno brzo vadi iz nuklearke, iz njega se može izdvojiti plutonij za nuklearnu bombu s plutonijskom jezerom. S druge strane, ako centrifuge nisu pod nadzorom, moguće je da se u jednom dijelu centrifuga, umjesto potrebnih maksimalno 10% obogaćenja urana, koliko je dovoljno za nuklearke, ode do preko 90% obogaćenja, što je dovoljno za kritičnu masu za atomsku bombu. Dakle, sama činjenica da Iran provodi obogaćivanje urana i da to želi raditi bez nadzora je problematična. Osobno mislim da Iran nema nuklearno naoružanje. Međutim, ako govorimo o Donaldu Trumpu i ekipi oko njega, onda treba imati u vidu da su oni u prvom redu medijski influenseri, a tek onda političari. To se najbolje vidjelo kod slučaja otmice predsjednika Madura u Venezueli, gdje je iza njih na zidovima bio čitav niz velikih ekrana s pregledom klikova na Facebooku, Twitteru i na ostalim društvenim mrežama. Dakle, bitno je koliko se to medijski prikazuje. Ovdje je ista priča. Ovdje se ide u operaciju sa ciljem boljeg medijskog efekta žestokih izjava, a onda ćemo vidjeti, pri čemu se pretpostavlja da se obezglavljivanjem režima po uzoru na Venezuelu može postići isti rezultat. To je potpuno nepoznavanje situacije."

Turčalo: "Iran se neće srušiti poput Venecuele... Nekad se čini zaista neobično da neke zemlje, koje sigurno jako dobro poznaju kako zapravo Iran funkcioniše, odnosno imaju i ljude koji to jako dobro poznaju, idu za logikom da obezglavljivanje vođstva  dovodi do urušavanja sistema. Iranski sistem je zapravo napravljen upravo na način da obezglavljivanje vođstva ne vodi ka raspadu sistema, jer su uglavnom u svakoj liniji rukovodstva  imenovana barem četiri nasljednika koja trebaju da zamijene određenu osobu. Napravljeni su mehanizmi, zna se ko preuzima  vođstvo u ovakvim slučajevima. Dakle, napadima iz vazduha ne možete promijeniti režim, ako je to postavljeno, između ostalog,  kao cilj američko-izraelskog rata protiv Irana. Zato su potrebne, zapravo, čizme na terenu, odnosno vojska koja bi to uradila, što je jako malo izgledno. Dovoljno je samo pogledati kartu Irana i vidjeti da je zapravo jako komplikovano. I svjesni su Sjedinjene Američke Države i Izrael da bi jako neodgovorno bilo pustiti na takav teren vlastitu vojsku, imajući pogotovo iskustvo iz

iračko-iranskog rata. Naravno, kada uđete u rat, niste jedini koji odlučuju o njegovom kraju. Rusija je tako izvršila agresiju na Ukrajinu, uvjerena da će vrlo brzo završiti taj rat. Ovdje su Sjedinjene Američke Države postavile neki okvir od četiri-pet sedmica. Ali, kako regionalno eskalira rat i kako utiče sve više na globalne ekonomske tokove itd., očigledno je da će doći puno ranije do deeskalacije, upravo zbog velikih ekonomskih troškova ili će se razvući mnogo duže nego što to iko želi."