Agatha Christie: Život, misterija i genijalni zapleti legendarne spisateljice

Kriminalističke priče Agathe Christie očaravaju publiku već više od jednog stoljeća, a 50 godina nakon njene smrti ona i dalje ostaje enigma.BBC-jev intervju iz 1955. godine otkriva neke od tajni spisateljice koja je bila jednako složena kao i zapleti koje je stvarala.

Bestseleri ispunjeni trovanjma, izdajama i krvlju

Agatha Christie bila je majstorica skrivanja. Predstavljala se kao dobrodušna starija gospođa u krznenom kaputu koja voli vrtlarstvo, dobru hranu, porodicu i pse, ali iza te ugodne vanjštine uživala je u osmišljavanju bestselera ispunjenih trovanjima, izdajama i krvlju. I nudila je vrlo malo tragova o unutrašnjem funkcionisanju svog genijalnog uma. Christie je bila hronično stidljiva, ali je 1955. godine nagovorena da da rijedak intervju u svom londonskom stanu za BBC-jev radijski portret. U njemu je otkrila kako je nekonvencionalno djetinjstvo potaknulo njenu maštu, zašto joj je pisanje drama bilo lakše od pisanja romana i kako je znala završiti knjigu za tri mjeseca.

Djetinjstvo i sklonost pisanju

Rođena kao Agatha Miller u imućnoj porodici 1890. godine, uglavnom se školovala kod kuće. Na pitanje zašto se počela baviti pisanjem, Christie je rekla: „Sve to pripisujem činjenici da nikada nisam imala nikakvo obrazovanje. Možda bih to trebala pojasniti priznanjem da sam ipak, na kraju, išla u školu u Parizu kada sam imala 16 godina ili otprilike tada. Ali do tog trenut,ka, osim što su me pomalo učili aritmetici, praktično nisam imala nikakve nastave.“

Christie je svoje djetinjstvo opisala kao "slavno besposleno", ali je imala proždrljiv apetit za čitanjem. "Izmišljala sam priče i glumila različite uloge, a ništa te ne može natjerati da pišeš kao dosada. Dakle, do svoje 16. ili 17. godine napisala sam popriličan broj kratkih priča i jedan dugi, turobni roman." Rekla je da je završila pisanje svog prvog objavljenog romana u dobi od 21 godine. Nakon nekoliko odbijanja, “Tajanstvena afera u Stylesu” objavljena je 1920. godine, predstavljajući njeno najpoznatije djelo, Herculea Poirota.

Izvor: Britannica

Inspiracija iz ličnog iskustva: Kako je Prvi svjetski rat oblikovao Christien stil ubistava trovanjem

Metoda ubistva trovanjem koju je odabrala za priču proistekla je direktno iz njenog ličnog iskustva tokom Prvog svjetskog rata. Dok je njen prvi suprug, Archie Christie, bio raspoređen u Francuskoj, ona je na domaćem frontu radila kao dobrovoljna medicinska sestra u bolnici za ranjene vojnike. Postala je asistentica u bolničkoj apoteci, što joj je omogućilo da stekne znanje o lijekovima i toksinima. U njenim pričama, otrov se koristi u 41 slučaju ubistava, pokušaja ubistava i samoubistava.

„Pravi posao je u osmišljavanju razvoja priče“ – Agatha Christie

Christiena tipična formula pričanja priče počinje zatvorenim krugom osumnjičenih iz istog društvenog miljea i ubistvom koje stvara niz tragova, vodeći ka napetom suočavanju. U središtu se nalazi privatni detektiv, poput Poirota ili Miss Marple, koji razrješava misteriju i u dramatičnoj završnoj sceni otkriva istinu okupljenoj grupi. Ova struktura, istovremeno prepoznatljiva i beskrajno prilagodljiva, dio je razloga zbog kojih je Christieno djelo tako dugovječno.

Književnica i sama predmet misterije

1926. Agatha Chistie je objavila “Ubistvo Rogera Ackroyda”, knjigu koja je učvrstila njen profesionalni ugled upravo u trenutku kada se njen privatni život te godine počeo raspadati. Umrla je njena voljena majka, a njen suprug Archie je priznao da se zaljubio u drugu ženu. Zatražio je razvod. Boreći se s tugom i spisateljskom blokadom, Christie je i sama postala predmet misterije. Jedne hladne decembarske noći njen slupani automobil pronađen je na pustom vidikovcu u Surreyju, opasno uravnotežen iznad krečnjačkog kamenoloma. Policija je u automobilu pronašla njenu bundu i vozačku dozvolu, ali od nje nije bilo nikakvog traga.

Agatha Christie je rekla da je pisanje drama bilo „mnogo zabavnije od pisanja knjiga“ (Izvor: Getty Images)

Pokrenuta je jedna od najvećih potraga za nestalom osobom u historiji Velike Britanije. Priča je imala sve elemente tabloidne senzacije: slavna autorica kriminalističkih romana koja je nestala ostavljajući za sobom niz zagonetnih tragova, sedmogodišnja kćerka koja je ostala iza nje i zgodni suprug upleten u vezu s mlađom ljubavnicom. Čak se i autor Sherlocka Holmesa, sir Arthur Conan Doyle, uključio u potragu, unajmivši vidovnjaka kako bi pokušao stupiti u kontakt s Agathom putem jedne od njenih rukavica.

Putovanja po Bliskom istoku

Deset dana kasnije, pronađena je 375 kilometara od mjesta nesreće, u hotelu u Harrogateu, u sjevernom Yorkshireu. Teorije su se nizale: je li njen nestanak bio posljedica gubitka pamćenja, proračunati pokušaj da osramoti supruga ili čak reklamni trik? Christie je odlučila da u svojoj autobiografiji ne razjašnjava ovu misteriju, zapisavši tek: „Tako su, nakon bolesti, došli tuga, očaj i slomljeno srce. Nema potrebe zadržavati se na tome.“

Jednako je bila realna i kada je govorila o tajnama svog radnog stila, rekavši BBC-ju 1955. godine: „Razočaravajuća istina je da nemam naročitu metodu. Svoje rukopise kucam sama na staroj, vjernoj pisaćoj mašini koju posjedujem godinama, a diktafon mi je koristan za kratke priče ili za preradu čina neke drame, ali ne i za složeniji posao razrađivanja romana.“

Novi brak i osmišljavanje genijalnih zapleta

1930. godine Christie se udala za Maxa Mallowana, arheologa koji je bio 14 godina mlađi od nje, šest mjeseci nakon što su se upoznali tokom putovanja u Irak. Zajednička strast prema drevnim kulturama inspirisala je njihove zajedničke posjete Bliskom istoku, a te su avanture utjecale i na njene priče poput knjige “Death on the Nile “ (Smrt na Nilu), koja je prvi put objavljena 1937. godine. Nova sreća činila se da je imala dubok utjecaj na njen rad: u narednih devet godina napisala je 17 romana punog formata.

Za Christie je najveće zadovoljstvo u pisanju bilo osmišljavanje njenih genijalnih zapleta. Rekla je: „Mislim da se pravi posao obavlja u osmišljavanju razvoja vaše priče i brizi o njoj dok ne dosegne pravi oblik. To može potrajati prilično dugo. A kada ste sakupili sve materijale, što bi se moglo reći, preostaje samo pokušati pronaći vrijeme da to napišete. Tri mjeseca mi se čini sasvim razumnim vremenom za dovršetak knjige, ako se zaista posvetite pisanju.“

Izvanredan dar za stvaranje priča

U radijskoj emisiji iz 1955. godine, teatarski reditelj Sir Peter Saunders, koji je na scenu postavio njenu dramu “The Mousetrap” (Mišolovka), rekao je da Christie ima izvanredan dar za stvaranje potpuno oblikovanih scena i priča u svojoj glavi. „Jednom sam je pitao: ‘Kako ide nova predstava?’ ‘Završena je,’ rekla mi je. Ali kada sam je zamolio da je pročitam, odgovorila je tako odvažno: ‘Oh, nisam je napisala.’ S njenog gledišta, dram je od početka do kraja bila razrađena do posljednjeg detalja. Njeno pisanje bio je čin čiste fizičke radnje.“

Ovaj stav potvrdio je i osnivač Penguin Books-a, Sir Allan Lane, koji je rekao da u 25 godina bliskog prijateljstva nikada nije „čuo zvuk njene pisaće mašine… uprkos zapanjujućoj količini i kvalitetu koje je neprestano stvarala“. Rekao je da, bilo da je organizirala svakodnevni rad na ekspediciji u mesopotamskoj pustinji ili radila rukotvorine u večernjim satima, „dok je radila sve te različite stvari, neka nova predstava ili roman Agathe Christie razrađivao se u njenom umu.“

„Bila je gotovo posljednja osoba na svijetu za koju biste ikada pomislili da ima ikakve veze s kriminalom ili nasiljem.“ – Richard Attenborough

Izvor: Christie Archive Trust

Dok je Christie vjerovala da se roman može završiti za tri mjeseca, rekla je da su drame „bolje napisane brzo“. U vrijeme kada je BBC pravio portret Christie 1955. godine, tri njene drame igrale su u londonskom West Endu. Predstava “The Mousetrap” (Mišolovka) je već rušio rekorde na blagajnama, samo tri godine nakon premijere. Predstava je započela kao BBC-jeva radio drama pod nazivom Three Blind Mice, emitirana 1947. godine kao dio večeri posvećene proslavi 80. rođendana kraljice Marije.

Kada su je upitali zašto je njena drama The Mousetrap (Mišolovka) toliko voljena od strane publike, Christie je jednostavno rekla: "Tvoje nagađanje je jednako dobro kao i moje."

Prema Christie, pisanje drama je „mnogo zabavnije od pisanja knjiga“. Rekla je: „Ne morate se brinuti o dugim opisima mjesta i likova, niti o tome kako rasporediti materijal. I morate pisati prilično brzo da biste zadržali raspoloženje i da razgovor teče prirodno.“

Najduže igrana drama u Velikoj Britaniji

1973. godine Christie je prisustvovala proslavi 21. rođendana drame “The Mousetrap” (Mišolovka) u londonskom Savoy Hotelu. Prisutan je bio i njen originalni glavni glumac Richard Attenborough, koji je predvidio da „predstava može trajati još 21 godinu“. Dodao je: „Neću je stavljati u istu klasu kao Katedralu Sv. Pavla, ali Amerikanci neka odluče da, ako dođu u London, obavezno idu pogledati The Mousetrap.“ " Nakon što je “Mišolovka” postala najdugovječnija predstava u Velikoj Britaniji 1957., jedino što ju je moglo zaustaviti bila je pandemija Covida 2020. U martu 2025. proslavila je svoju 30 000. izvedbu i još uvijek se izvodi.

Enigma izuzetne stvaralačke osobnosti koja i danas traje

Attenborough je takođe intervjuisan u BBC-jevom profilu iz 1955. godine, gdje je rekao da je Christie „gotovo posljednja osoba na svijetu za koju biste ikada pomislili da ima ikakve veze s kriminalom, nasiljem ili nečim jezivim i dramatičnim“. Sumirajući njenu trajnu misteriju, rekao je: „Jednostavno nismo mogli da shvatimo da ova prilično tiha, precizna, dostojanstvena dama može izazvati jezu kod ljudi i fascinirati ljude širom svijeta svojom vještinom u stvaranju napetosti i darom da na sceni i ekranu stvori takvu atmosferu straha.“

Kakve su njene metode pisanja – uz nedostatak stroge tehnike? Kako se i koliko oslanjala na vlastiru maštu, koliko je uživala u osmišljavanju zapleta...? Mnogo toga o slavnoj književnici ostaje nepoznanica. Ličnost Aghate Christie nikada nije do kraja rasvijetljena. Zahvaljujući njeno izuzetnom daru i britkim romanima, enigma ove žene i danas traje.

federalna.ba/BBC