IN MEMORIAM: Matias Zečević (1995 – 2025)
IN MEMORIAM
Matias Zečević (1995 – 2025)
Piše: Ilija Ilić
Novinari ne bi trebali pisati ovakve tekstove. Volio bih imati pravo reći ne mogu. Jer kako pretočiti bol u riječi kad pišeš o nekome tko ti je bio više od kolege? Kad pišeš o Matiasu. Mlađi kolega, ali star dušom. Književnik, novinar, ČOVJEK. Onaj koji nikada nije podizao ton ali je svakom riječju pogađao ravno u srce. Matiasa sam upoznao kao mladog, ali već tada izuzetno posvećenog i ozbiljnog čovjeka. Zaustavljali smo vrijeme između priloga, jurnjave i rokova, pili kavu zajedno, učili smo jedan od drugog. Divio sam se optimizmu kojim je zračio. Bio je pripovjedač s misijom, svoju Posavinu nosio u očima. Gdje god je išao nosio je svoj blagi naglasak, to poštenje koje se ne viđa – toplinu bosanske grude. Razumjeli smo se kada smo razgovarali o novinarstvu – znao je moj kolega Matias da novinarstvo nije senzacija već odgovornost. Nije radio da bi se svidio, već da bi se razumjelo.
Matias je bio iz Posavine i za Posavinu. Pisao je o njoj, govorio za nju, disao s njom. Njegovi romani „Iščekujući zoru“ i „Ćudljive vode“ nisu samo knjige – to su spomenici ravnici, ljudima koji su znali i za gubitak i za nadu. Bio je svjedok vremena, ali prije svega – svjedok čovjeka.
Kad je Matias počeo raditi kao dopisnik za Federalnu televiziju, znali smo mi iz Posavine da nas predstavlja neko tko razumije našu zemlju, naš govor i naše tišine. Njegovi izvještaji nisu bili samo informacija – bili su osjećaj, odraz nas samih na ekranu. Svojim radom unio je duh Posavine u eter, ali i poštovanje prema svakom čovjeku o kojem je govorio. Bio je novinar, ali i puno više od toga – bio je most između ljudi i istine, glas koji se nije gubio u galami. Iako nam je život prekratko darovao njegovo prisustvo, ono što je ostavio za sobom duboko je i trajno.
Volio bih imati pravo reći ne mogu. Nemam to pravo. Stidim se i ovih riječi, no kao tvoj kolega sve mogu obećati sem tišine. Nisi bio u prolazu, ti ovdje zauvijek ostaješ. Ostavio si buku u srcima svih nas koji smo te poznavali. Ne onu grubu, već onu koja – podsjeća. Tvoja Posavina neće dati zaboravu da te odnese.
Nedostajat ćeš, možda te koji put iz navike pozovem. Zasigurno… onda kada poželim kavu s okusom ljudskosti.
Preminuo si mlad, prerano. Otišao si, a nosio si nadu, budućnost i blagost. Danas osjećam prazninu – ne samo kao kolega, nego kao čovjek. Bio si jedno od onih rijetkih bića koje sretneš i znaš da si sreo nekoga posebnoga.
Zato, prijatelju, povedi anđele sa sobom. Uključi mikrofon, nasmiješi se onako kako samo ti znaš, i pričaj im – o nama, o Posavini, o malim ljudima velikih priča. Nebo je sada tvoja redakcija, a mi ćemo ovdje čuvati tvoje rečenice i tvoju tišinu.
Počivaj u miru dragi kolega. I hvala ti – za sve riječi koje si izgovorio, za sve tišine koje si znao razumjeti. Srest ćemo se opet jednog dana, negdje gore, među zvijezdama. I možda nas više ne gledaš kroz objektiv kamere, ali nas sigurno gledaš nekim većim, nebeskim okom – onim kojim samo anđeli gledaju.
Hvala ti, prijatelju. Hvala ti, kolega. Počivaj u miru. Tvoj najveći obožavatelj,
Ilija