Haris Pašović: Kultura u BiH gradi ratno stanje

Gost Hani Vranac  je direktor East-West Centra i Sarajevo Festa bh. reditelj Haris Pašović.

 

 

"Znate šta, u dvadesetom vijeku nije bio ni jedan dan na planeti Zemlji da negdje nije bio rat. Dvadeseti vijek je bio zaista jedan užasan vijek kad se govori o ratovima, o gubitcima bukvalno stotine miliona ljudi su ubijeni. Ja sam mislio da će možda u dvadeset prvom stoljeću doći do nekog poboljšanja nekog osvještenja, da ćemo mi konačno kao ljudska vrsta moći nekako da kažemo "pa čekaj daj da usmjerimo ove naše kreativne potencijale u nešto drugo a ne u međusobno istrebljenje" što nijedna druga životinjska vrsta to ne radi. Ne istrebljuje članove svoje vrste, to samo rade rade ljudi i to je zastrašujuće. Nažalost evo i dvadeset prvi vijek je isti ili gori. Vidjet ćemo kako će se dalje razvijati ali ja se nadam da neće biti gori od dvadesetog vijeka ali nažalost vrlo je loš. Međutim znate kako, mi živimo u ovom vremenu teško je sada, ništa nama ne znači, nije nama utjeha što je neko drugo vrijeme bilo isto loše, je li? Mi živimo u ovom vremenu i mi želimo da nekako taj život provedemo u nekoj sreći, u nekom zdravlju dobrom, nekom okruženju u nekom zadovoljstvu. Nažalost je li to je sve manje moguće."

 

 

"Mi smo kao što vam je poznato jedan mali festival i mi kad smo pravili ovaj festival prije pet godina mi smo rekli " ima Sarajevo dosta prezentacionih festivala ali hajdemo da probamo da napravimo i jedan festival gdje će se malo i razgovarati ". Gdje ćemo malo pokušati da otvorimo neke teme na neki dubok način. Da pozovemo neke pametne ljude iz cijelog svijeta, iz Europe, iz regiona iz naše zemlje da razgovaramo, da stimulišemo neki dijalog. Da stimulišemo neko razmišljanje, kritičko razmišljanje. Tako da to je naša ambicija. Ona nije prevelika ali ona je u okviru naših mogućnosti. Mi smo isto tako najmanje financiran festival, mislim ne bih sada da ulazim u te detalje ali u okviru je naših mogućnosti. Mi evo ove godine smo imali učesnike iz nekih možda dvadesetak zemalja iz Europe, što je divno. Jer to su onda ljudi koji dođu, upoznaju naš grad, upoznaju način života, upoznaju probleme i ono što je recimo svima fascinantno uvijek, to je ono što mi malo podrazumijevamo ili zaboravljamo a to je da je suština ovog grada i ove zemlje multikulturalnost. Kad mi njima pokažemo kako na tom malom prostoru se nalaze i džamije i pravoslavna crkva i katolička katedrala i sinagoga i spomenik partizanima koji su oslobodili Sarajevo četrdeset i pete godine i vijećnica. Kad oni vide kako je to isprepleteno i to ne samo od jučer nego vijekovima. To je nešto jedinstveno. Nema toga puno u Europi i u svijetu i to je ono što oni zaista veoma cijene. Ja kad sam sa njima i kad prođem tim istim putem koji vrlo dobro poznajem naravno od djetinjstva i meni se vrati neka nada i neki optimizam jer kad sretnemo sve ljude na tom putovanju sarajevskom čuvenom, kroz različite i religije i ateizam i sekularizam i sve to u tom jednom, u vezu koji je ovaj grad i ova zemlja. Onda nekako se vrati čovjeku nada i vidi se da nije sve tako grozno kao što izgleda kad mi pogledamo vijesti."

 

 

"Pa to je jedno vrlo važno pitanje i vrlo mi se sviđa što ga postavljate, zato što je vrlo bitno razgovarati o tome. Mi nekako spontano počinjemo pogotovo mladi ljudi da prihvataju taj pritisak sredine koji nije uvijek zdrav i koji najčešće nije zdrav i koji onemogućuje da mlad čovjek razvija ono što su njene ili njegove stvarne sposobnosti. Što je kreativnost unutar svakog čovjeka koja je vrlo jedinstvena, jer ono što vi kao jedna mlada žena možete da ponudite i u svojoj profesiji i u ovom društvu je jedinstveno, to niko drugi ne može. Mi trebamo da dođemo do toga šta vi lično možete da nam date a ne da mi vama namećemo određen način ponašanja. Kako ćete misliti, kako ćete se oblačiti šta ćete raditi. Nažalost u politici često je ovaj drugi princip zastupljen a to je da politika a poslije toga to prelazi na društvo insistira na određenim formama pa kaže moraš biti vjernik, moraš raditi ovo, moraš raditi ono. Činjenica je da se ne mora ništa. Mora se umrijeti to znamo, ovo sve ostalo je individualni izbor. Nije lako izboriti se za svoju ličnost ali nije nemoguće. A onda kad se čovjek izbori za svoju ličnost, za svoj put, poštujući sve ostale. Ja ne kažem da treba slomiti sve mostove. Naprotiv! Treba ostavljati otvorena vrata poštovati druge ljude ali prije svega poštovati sebe, svoj san, svoj život i to je ono što je najdragocjenije u jednom društvu i na taj način vi doprinosite i društvu i sebi i svojim najbližim."

 

federalna.ba