Godinama je trpjela porodično nasilje

Kad se prošloga četvrtka, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, okupila u Mostaru, publika je znala da prisustvuje promociji kriminalističko-viktimološkog romana „Vrisak lotosa“ autora Sandija Dizdarevića. Znala je i da taj profesor kriminalističke psihologije roman temelji na istinitim događajima. No, niko nije slutio da će se na kraju večeri glavna junakinja, odnosno žena koja je proživjela pakao nasilja, otkriti i o svom životu javno progovoriti. Za Federalnu televiziju otkrila je zašto je to učinila.

Te je večeri publika slušala o Anastaziji, kako se u romanu zove, i patnjama kroz koje je prolazila. Nije bilo ugodno, priznali su mnogi kasnije, slušati odlomke jer su pisani dosta brutalno. Autor je - što na osnovu iskaza žrtve, što vlastitih iskustava, jer na tom je slučaju radio kao inspektor - dosta vjerno prikazao zlostavljanje. No, nije ugodno - ili bolje reći jednostavno - bilo ni Erni. Odnosno Anastaziji. Ženi koja je odlučila razotkriti se. I to zbog drugih, koje prolaze što je ona prolazila. Želi ih, kaže, podstaći da se suprotstave nasilnicima. Ko god oni bili.  

„Ja sam s time, što se toga svega tiče, davno završila. Ali, jednostavno, ja želim da pomognem i drugim ženama i upravo zbog toga i jeste ovaj roman izašao. Sandi ga je napisao. Jer ja želim da stvarno mnoge druge žene same sebe spase“, priča Erna Tufekčić.

9 je godina Erna svakodnevno trpjela suprugovu torturu. Od uvreda, koje su prelazile u žestoke udarce, do seksualnog zlostavljanja, odnosno silovanja, čak i netom nakon jednog od nekoliko abortusa. Pobjegla je, odnosno policijsku pomoć zatražila onog dana kad se zabrinula za sinovu sigurnost. Tad ju je sudbina spojila sa Sandijem.  

„Ja nisam imao mogućnost da razmišljam da li će to utjecati na mene, da li će to utjecati na druge nego je bio cilj nju skloniti u sigurnu kuću, potom na ponovo sigurnu lokaciju“, objašnjava Sandi Dizdarević, autor romana Vrisak lotosa.

U romanu nema mnogo policijskih, operativnih detalja borbe za Erninu i slobodu njenog djeteta. Dizdarević, kao pravi profesionalac, nije ih želio otkrivati. A borba je trajala. Tri godine. Kako to biva u tradicionalnim, patrijarhalnim društvima poput našeg, pravosuđe se sa sličnim slučajevima i nije mnogo susretalo. Čak je ovakav vid nasilja ranije samo kao prekršaj tretiralo. U ovom je slučaju, u Federaciji BiH, izrečena prva mjera zabrane prilaska. 

„Ja samo mogu da zahvalim Bogu što je taj dan poslao meni Sandija i Roberta jer su to ljudi koji su mi pomogli. Da nije njih bilo, ja sigurno danas ne bih bila ovdje gdje jesam“, dodaje Erna.

A Dizdarević se prisjeća: „Bilo je to u suštini prvo krivično djelo u kojem sam spoznao koliko čovjek može biti zloban prema nekome s kim živi, s kim dijeli dobro i loše“.

Erna danas živi u Njemačkoj. Kaže da je tamo našla svoj mir i da ne zna kako bi njen život izgledao da je ostala živjeti u maloj bh. sredini. Sa novim je suprugom dobila još dvoje djece. Najstarije - sin koji je svjedočio očevom nasilju - sad je tinejdžer koji želi postati policajac. Poput Sandija, koji ih je, u suštini, spasio.

„Ja sam ponosna na njega i on je jako puno naučio iz ovoga svega. Jako je humano dijete i ne voli nikakvo nasilje. Ima dvije sestre i pun je ljubavi prema njima“, kaže Erna na kraju.

federalna.ba