Gafić za FR: Odluka da se brani grad bila je jača i od tenkova

Razgovarala: Amra Ličina

Prije trideset i dvije godina Sarajlije, goloruki mladići, heroji i patriote stali su u odbranu glavnog grada BiH i državnih institucija tada već međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i suprotstavili se daleko nadmoćnijem neprijatelju, agresoru, pripadnicima JNA, koji su namjeravali zauzeti ključne institucije u gradu i preuzeti vlast klasičnim državnim udarom. Sarajevo je dobilo ključnu bitku i počelo herojsku odbranu grada i države. Početak maja 1992. godine građani Sarajeva pamte po strahu, divljačkom napadu agresora i nevjerovatnoj organizaciji patriota koji su branili svoj kućni prag, naselje, grad i državu. Sa Muhamedom Gafićem, bivšim pripadnikom Specijalne jedinice policije Ministarstva unutrašnjih poslove Republike Bosne i Hercegovine, Odreda Bosna, prisjećamo se ključne bitke za odbranu grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine.

Dešavanja u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. godine međusobno su povezana, a ključni akteri su vojska JNA u gradu na Miljacki, pripadnici Teritorijalne odbrane BiH, Specijalna jedinica MUP-a BiH, Alija Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milutin Kukanjac, general JNA, a ključne lokacije Skenderija, zgrada Predsjedništva BiH i nekadašnja Dobrovoljačka ulica. Gospodine Gafiću, prisjetićemo se tog 2. maja 1992. godine?

„Pa bio je to jedan uobičajen i jedan neobičan dan u bosanskom ratu, odnosno, ispraviću vas, kada ste rekli pripadnici JNA, to je već postala srpska vojska i mislim da bi to trebalo tako nazvati.  Da bi bilo jasnije, za nas je to bila vojska koja je imala svoj generalštab, to je bila vojska u kojoj su ogromnu većinu činili Srbi koji su sproveli ono što su njihovi političari odlučili da sprovedu. I sve se to sručilo na Sarajevo 2 i 3. maja, kada je bila ta velika bitka, kako kaže komandant Specijalne jedinice Dragan Vikić, to je bila odlučujuća bitka za grad, jer bi presijecanje grada, zauzimanje Predsjedništva, bio veliki udarac braniocima BiH i ko zna da li bi to bilo isto kao što se na kraju i desilo da je bh. vojska i bh. oružane snage uspjela pobijediti i zadržati grad Sarajevo i, hvala Bogu, Bosnu i Hercegovinu.“

„2. maj 1992. - Bio je lijep i sunčan dan" svoje sjećanje na taj dan opisali ste u toj knjizi Nihada Kreševljakovića. Možete li se prisjetiti šta ste napisali?

„Ne mogu baš od riječi do riječi... ali tada Specijalna jedinica nije bila ustrojena kao prije rata ni kao u toku rata. Nije bilo četa, vodova i diverzantskih jedinica itd. To je bio jedan običan dan koji se pretvorio u žestoku bitku. Želio bih reći da se ne smije samo Specijalna jedinica Odreda policije Bosna toliko isticati i stavljati u sjenu druge branioce grada. Pogotovo što se tiče lovaca na tenkove, odnosno protivoklopnih grupa. Tu su dvije činjenice vrlo važne. Jedna činjenica je da je Avdo Hebib uspio nagovoriti, po njegovim riječima, tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića da rezervni sastav policije, dojučerašnje milicije, transformiše kako bi bio jedna od snaga odbrane BiH. I uspjelo se to uraditi i tu je već bilo nekoliko desetina hiljada, a mislim da je u pitanju između 30.000 do 50.000 policajaca u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nažalost, u onim mjestima gdje su na prepad zauzete stanice policije od strane srpske vojske, koju ja tako nazivam, to nije bilo moguće. Ali, desetine hiljada bosanskih policajaca bili su pod oružjem i to je jedan faktor. Drugi faktor je da je zamjenik komandanta Kemal Ademović u aprilu s jednom jako malobrojnom, ali jakom interventnom jedinicom Specijalne jedinice, Odreda policije Bosna, uspio da prodre u dobro čuvanu i zaštićenu fabriku Pretis i da izuzme, kako neki kažu, a ja se tad nasmijem jer nije bilo u pitanju nikakvo izuzimanje, preko 1.000 projektila za borbu protiv tenkova. Nazivali smo ih tada i bebe, mislim, što je za duh Sarajeva, za duh vojnika i branilaca grada bilo nešto pozitivno, ono ljudsko, jer sačuvali smo se s tim šalama. Dakle, s tim projektilima, kojih je bilo otprilike onoliko koliko je tada srpska vojska od JNA uspjela da prisvoji tih 1.000 i nešto tenkova, mislim da sam o tome pisao, bila je tada po jedna granata (zarobljena) za svaki od tih tenkova. I te protivtenkovske grupe su najškolovanije bile u Specijalnoj jedinici, ali ih je bilo i u stanicama policije, a bilo ih je i kod drugih jedinica Teritorijalne odbrane, kao i kod drugih branilaca grada. Mislim da je to bio Jež iz Zelenih beretki, eto njega sam se sjetio... Toliko sam se sad prisjetio....“

Sa sigurnošću danas možemo reći da su se 2. i 3. maj urezali u memoriju i građana Sarajeva i svih građana Bosne i Hercegovine?

„Naravno da jeste, i to je pouka i dan-danas. Pouka da oni ljudi koji su odlučili da svoj dom, svoju domovinu, koja je poput administrativnog sistema, i od kojih zavisi hoće li odbraniti državu ili će izdati, jer svašta se dešavalo u historiji. Najvažnije je to da su tu bili mladi ljudi, Sarajlije, govorim o Sarajevu, a Krajišnici ljuti, Mostarci žestoki, Goraždani itd, o njima drugom prilikom. I to oni koji su bili na licu mjesta, ja nisam bio tamo, bio sam u Sarajevu. Dakle, odluka da se brani grad je bila toliko važna da je bila jača i od onih tenkova koji su kretali iz Lukavice, pa su preko Vraca dolazili do Marin Dvora, odnosno mosta Suade Dilberović i Skenderije. A posebno je bila urezana, i to dan-danas moramo da pamtimo, da sigurnost pojedinca, porodice, domovine i države ne zavisi samo od toga kako će se neprijatelji ustremiti na nas i šta će oni željeti da opljačkaju. I ne zavisi samo od njihove milosti, jer kod takvih nema milosti, nego zavisi od sposobnosti da se odbrani porodica, domovina, država. U ovom slučaju branila se država, branila se domovina Bosna i Hercegovina. I evo meni pade na pamet. Tada nisam o tome razmišljao, jer je bilo prečih poslova, ali pade mi na pamet latinska rečenica da je Bosna božijom voljom postala. A tada branioci grada nisu uopšte razmišljali kolika im opasnost prijeti. Možda zato što nisu ni znali kolika je sila udarila na našu Bosnu i Hercegovinu. Ali njihova odluka da brane grad i sa sačmarama, pištoljima, ali i sa osama i ručnim bacačima gdje je trebalo izaći na čisto, okrenuti se prema tenku, nanišaniti, kleknuti na koljeno, ponovo nanišaniti, zadržati disanje i opaliti, i za to vrijeme preživjeti tih nekoliko desetina sekundi, to su herojstva koja su da li genetski od postanka BiH ili je to osobina svih slobodoumnih ljudi koji se brane. Jer oni koji se brane nadmoćniji su od onih koji ih napadaju.“       

Sa otklonom od 32 godine, kako danas gledate na 2. i 3. maj 1992. godine?

„Kako danas gledam na sve ovo? S prvim danom mira ja sam postao svjestan da su bosanske oružane snage i armija i policija ispunile, odnosno izvojevale ratni cilj – da se sačuva narod od uništenja i da se sačuva država Bosna i Hercegovina. A ratni ciljevi agresorskih vojski koje se napadale sa dvije strane, nekad i sa treće, domaćeg izdajnika – njihovi ratni ciljevi da pripoje i podijele BiH se nisu ispunili. Došao sam do spoznaje da je odluka i sposobnost države da se brani golema, a posebno sposobnost pojedinaca. A Specijalna jedinica je bila tada poput nekog uzorka za ugled. Mi smo trenutno u miru, nema ubistava ljudi. Međutim, klima je takva, naši političari koje biramo već 30 godina, jer ljudi govore ja ću birati svoje, dovelo je do toga da mi živimo u ratu u miru. Maltene ratno stanje je u dušama i u svijesti ljudi i oni bi trebali da se upitaju zbog čega je to, ko je to menio stvorio, jesam li ja kriv ili neko drugi? Ja nisam zabrinut za BiH, jer, kako rekoh, ona je božijom voljom postala, kako latinski zapisi govore, i Bosanci su shvatili da mogu da brane i odbrane BiH. Jer bili smo u ratu skoro goloruki, imali smo automatske puške protiv artiljerije srpskog agresora, imali smo zolje i ose, a, prije svega, imali smo hrabre ne samo specijalce nego i druge koji su branili grad i državu, koji su bili lovci na tenkove i prema njima iskazujem puno poštovanje i divljenje.“