"Everybody Digs Bill Evans": Tragična filmska priča o jazz pijanisti Billu Evansu

Bill Evans bio je američki pijanista koji je pomicao granice i suočavao se s brojnim ličnim tragedijama, kao i s ozbiljnim problemom ovisnosti o drogama. Nova drama o njemu privući će publiku njegovoj hipnotičkoj muzici.

Iako su omiljeni tokom sezone nagrada, biografski filmovi o muzičarima zapravo su postali sve češće osporavan žanr, opterećen klišejima – iznenadnim kreativnim prosvjetljenjima, mučnim narativnim usponima i pdovima. Suštinski problem – kao i kod filmova o bilo kojoj vrsti umjetnika – glasi: kako zaista prikazati i istražiti njihov genij, koliko god on bio neuhvatljiv?

Anders Danielsen Lie kao tiha sila u središtu filma

Ova drama o napaćenom američkom jazz velikanu Billu Evansu, kojeg tumači norveški glumac Anders Danielsen Lie (The Worst Person in the World), ne razrješava u potpunosti tu zagonetku, ali je atmosferična, vizuelno prelijepo oblikovana i uspijeva uhvatiti nešto snažno o otrovnom peharu izuzetnog kreativnog talenta-piše za BBC Hugh Montgomery.

Irski reditelj filma, Grant Gee, možda je najpoznatiji po dezorijentirajućem rock dokumentarcu Meeting People Is Easy iz 1997. godine, koji je pratio bend "Radiohead" u periodu krize dok su putovali svijetom nakon ogromnog uspjeha albuma OK Computer. No "Everybody Digs Bill Evans" (Svi vole Billa Evansa)  je smirenije i zaokruženije ostvarenje, ali ništa manje iskreno.

Priča o pijanisti koji je radikalno osavremenio jazz 

Evans je bio pijanista poznat po pionirskom utjecaju na formu, posebno po tome kako je revolucionizirao jazz trio zajedno s basistom Scottom LaFarom i bubnjarom Paulom Motianom. Film počinje upečatljivo, uvodeći gledatelja u newyorkški klub 1961. godine, gdje nastupa muzički trojac: presijecajući kadrove ruku, usana i očiju muzičara –  zatvorene u gotovo orgazmičnom zanosu – raskošna crno-bijela fotografija Piersa McGaila duboko je, zavodljivo senzualna, u skladu s njihovom svirkom.

Holivudske veteranke i veterani Laurie Metcalf i Bill Pullman jednostavno su veličanstveni.

Ali prije nego što se odjavna špica i završi, dolazi do tragedije. Scott gine u saobraćajnoj nesreći nakon što je zaspao za volanom. Od tog trenutka film postaje znatno suroviji, mračniji – i u cjelini manje muzički. Evans se s emocionalnim posljedicama nosi – ili se ne nosi – otkazujući koncerte, povlačeći se u heroin (uz poznate krupne kadrove kašike koje vrije) i spavajući na kauču svog brata Harryja (Barry Ward).

Evans ostaje šutljiv, zagonetan lik, koji se u nekim trenucima povlači u pozadinu vlastite priče 

Postoji izuzetno dirljiva  scena u kojoj se Evans povjerava Harryjevoj empatičnoj supruzi o Scottu: u njegovim pokajničkim nagađanjima o tome kako je možda razočarao svog muzičkog partnera, i u tihim suzama, osjeća se magnetska, gotovo romantična povezanost njihovog odnosa. No to je rijedak trenutak emocionalne otvorenosti Daniela Liea; inače Evans ostaje šutljiv, zagonetan lik, koji se u nekim trenucima povlači u pozadinu vlastite priče poput duha.

To je naročito izraženo kada se Evans useli kod roditelja, koje tumače Metcalf i Pullman, i odluči naglo prekinuti s drogom. Metcalf je istovremeno stroga i nježna, dok Pullman dobija nijanse razočaranja nalik Willyju Lomanu prema američkom snu srednje klase. Oboje ovih voljenih hollywoodskih glumaca jednostavno su izvanredni, a njihova snažna prisutnost na ekranu često preuzima fokus s povučenog protagoniste.

Ipak, kako film odmiče, Gee i scenarista Mark O’Halloran nude uvid u Evansovu zagonetnu ličnost. Dok se ljudi oko njega, uključujući Harryja i njegovu djevojku Ellaine, tragično bore da savladaju vlastite emocije, on se zatvara u sebe ne samo kao vid samoodbrane, već i kako bi omogućio vlastitu virtuoznost. Da bi bio u sadašnjem trenutku sa svojim jazzom, kakao objašnjava u završnim trenucima filma, mora „odgurnuti sve od sebe“, uključujući i tugu, i postojati „izvan života“.

U glumačkoj postavi su: Anders Danielsen Lie, Laurie Metcalf, Bill Pullman i Barry Ward

Konceptualno, izuzetno je zanimljiv portret umjetnika koji osjeća manje od drugih, a ne više – iako u praksi to ponekad rezultira pomalo previše bezosjećajnim gledalačkim iskustvom. Kratki iskoraci u 1970-e i 1980-e, snimljeni u boji, mogli bi sugerisati promjenu atmosfere – ali Evans ne djeluje ništa življe, a ti segmenti su prekratki da bi dublje rasvijetlili njegov život i karijeru.

Ipak, riječ je o duboko humanom, tragičnom djelu, koje je tim bolje što se fokusira na možda manje poznato ime današnjoj publici u odnosu na mnoge druge biografske filmove. Film bi gledaoca mogao potaknuti da potraži Evansovu muziku ako je ranije nije poznavao: možda čujemo samo kratke fragmente, ali nije previše reći da je prodorna intimnost Evansove muuzike najhipnotičnija stvar u cijelom ostvarenju.

Reditelj filma "Everybody Digs Bill Evans" je Grant Gee. Glumačku postavu čine.: Anders Danielsen Lie, Laurie Metcalf, Bill Pullman, Barry Ward. Film traje 1 sat i 42 minute. a rađen je u irsko-britanskoj produkciji. Snimanje je realizirano uglavnom u Irskoj, uz rekonstrukcije newyorkških jazz klubova iz 1960-ih u studijskim i interijerskim lokacijama.

federalna.ba