Enid Tahirović za FTV: Rukometna reprezentacija BiH ima sjajne igrače, ne trebamo brinuti

Enid Tahirović, bivši rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine, nekada najbolji sportista naše zemlje i golman svih vremena kojeg je naša reprezentacija imala, nakon završetka karijere kao profesionalni igrač nije se povukao iz svijeta ovog sporta.

Ubilježio je 99 reprezentativnih nastupa, postigao čak i jedan gol, i bio jedan od najboljih golmana Bundeslige. Danas je sticajem okolnosti trener Vogošće i svoj posao obavlja ozbiljno i predano, kao što je i naučio.

U intervjuu za FTV, legendarni Enid Tahirović govori o rukometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine nekad i sad, počecima u Radniku, igrama u Bosni, Želji i inostranim klubovima za koje je nastupao, tituli najboljeg igrača Bundeslige, nekadašnjim igrama, kao i Buriću, Grahovcu, Ahmetaševiću i mladoj golmanskoj nadi reprezentacije BiH Harunu Hodžiću.

Dvanaest godina ste igrali na poziciju golmana za rukometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Po čemu se sjećate tog perioda i kakva sjećanja Vas vežu za reprezentaciju?

• Sigurno svakom sportisti igranje za reprezentaciju predstavlja neki najviši čin u njegovoj karijeri, jer predstavljati svoju domovinu na svjetskoj i evropskoj sceni je ponos. Što se tiče tih dvanaest godina, u dvije trećine sam nastupao kao kapiten i to je svakako dodatna čast. Bila su to lijepa vremena, ali nismo nažalost za vrijeme mog igranja mogli proći na neka evropska takmičenja i ostao je žal za time. Tu je bilo i dobrih i loših utakmica. Bio je to u svakom slučaju jedan prelijep period u mom životu, ostalo je mnogo prijateljstava, tako da je to jedno vrijeme kojeg se uvijek rado sjećam.

Ubilježili ste 99 nastupa i imate postignut jedan gol. Kada je to bilo?

• Yellow kup u Winterthuru protiv Švicarske, mislim da je bilo pred kraj prvog poluvremena. Ne sjećam se tačno koja godina je to bila, ali te godine smo osvojili Yellow kup i igrali smo polufinalnu utakmicu, a u finalu smo pobijedili Tunis. Sjećam se da su oni bili u napadu, golman je otišao prema klupi da se napije vode. Oni su nenadano izgubili loptu koja je došla meni u ruke. Njihov golman je samo stojao i gledao, vidio je da nije ispratio situaciju, skontao je da će se više iznervirati ako bude trčao. Na meni je samo bilo hoću li pogoditi i eto imao sam sreću da pogodim.

Karijeru ste započeli u Radniku u Bijeljini, igrali u tuzlanskoj Slobodi, Željezničaru, Bosni, imate zavidnu inostranu karijeru. Koji klub je ostavio posebno mjesto i najjači utisak na Vas kao igrača?

• Meni su svi klubovi podjedanko dragi, od mojih početaka u Radniku iz Bijeljine prije rata, pa onda i zadnja predratna sezona u tuzlanskoj Slobodi. Tada sam i studirao i igrao na dvojnom centru pa sam se morao vraćati za vikende u Bijeljinu da igram utakmice. Onda je došao period tog nesretnog rata koji sam sticajem okolnosti proveo u Njemačkoj, ali taj dio nije puno vezan za rukomet. Bilo je to ono čudno vrijeme kojeg se svi nerado sjećamo. Nakon toga slijedi moj dolazak u Sarajevo i Željo i nekako je svaki taj klub pomogao u mojoj afirmaciji. Najveća afirmacija je bila u sarajevskoj Bosni gdje sam stekao i status reprezentativca i ostvario mogućnost da napravim inostranu karijeru, u Cimosu iz Kopra, Gepingenu i Hamburgu. Svima je matični klub nekako posebno drag, ali eto u Bosni sam kao što sam rekao stekao najveću afirmaciju, pa onda kao šlag na tortu je igranje u inostranstvu. Godinu dana sam proveo u Kopru, četiri godine u Gepingenu i pola godine u Hamburgu. Nekako je posebno i to vrijeme u Gepingenu gdje sam bio miljenik publike, a nakon godinu dana i kapiten ekipe. To nije bila mla stvar, jer ipak sam ja Bosanac, a bio sam kapiten u jednom dobrom bundesligašu i to je isto bila izuzetna čast i zadovoljstvo kako na terenu tako i van njega. Onda dolazi igranje u Hamburgu gdje sam osvojio Ligu prvaka. To je bilo u sezoni 2012./2013., učestvovao sam u grupnoj fazi Lige prvaka i odigrao 12 utakmica te godine. Svaki klub je priča za sebe i ne volim neki izdvajati, ali eto ako baš moramo posebno izdvajati, neka to bude Bosna, jer smo napravili fantastične rezultate, punili Skenderiju. Bilo je posebno zadovoljstvo igrati Ligu prvaka s Bosnom pa poslije Kup kupova, pobijediti Hamburg. Sigurno da je to bilo nezamislivo da se u našem klupskom sportu može doći do polufinala. Bila je to jedna velika odskočna daska za mene i moju karijeru.

Bili ste i jedan od najboljih golmana Bundeslige…

• U Njemačkoj se posebna pažnja obraća na te statistike i izvještaje s utakmica, čak postoji i poseban časopis ''Nedjeljni sedmičnik'' sa zaista opširnim izvještajiima sa utakmica i svim mogućim statistikama Bundeslige. Tu ima i jedna rubrika ''Tim kola'' i gledaju se pozivi i rezultati i ko ima najviše tih poziva ulazi u idealnu postavu. Mislim da je odluka bila u zadnjem kolu, kada sma idealno branio i to je prevagnulo da budem izabran za idealnu postavu na Prvenstvu i najboljeg golmana. Bilo je tu ozbiljnih imena i bio sam u ozbiljnom društvu, što je bila velika čast.

Profesionalnu karijeru kao igrač ste završili 2012. godine, no i dalje ste u svijetu rukometa?

• Prvo sam se malo distancirao što se tiče tog klupskog dijela. Onda sam bio u Upravi Bosne i malo pomagao zajedno sa trenerom Zuhdijom Korkarićem da Bosna u jednim teškim trenucima uopšte opstane. Zadnju godinu i pol dana sam u Vogošći kao član stručnog štaba, ali sticajem nesretnih okolnosti i smrti mog velikog prijatelja rahmetli Edhema Sirče, preuzeo sam funkciju trenera, koju ću obavljati naredna tri kola do kraja ove polusezone, pa ćemo vidjeti šta i kako dalje.

Kakav je Vaš komentar na sadašnju rukometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, stiče se utisak da momci pružaju sve od sebe, a da nam baš zbog koronavirusa neke situacije ne idu u prilog?

• U zadnjih nekoliko godina uspjeli smo se plasirati na oba velika takmičenja i Svjetsko i Evropsko prvenstvo. U situaciji koja je daleko od perfektne momci daju više od maksimuma ne obazirući se na katastrofalno stanje u Rukometnom savezu. Nažalost, pandemija utiče na sve sfere života, na sport na rukomet. Imali smo tu nesreću da u novim kvalifikacijama imamo onu famoznu utakmicu sa Njemačkom gdje smo samo sa deset igrača i jednim golmanom otputovali. Imali smo mnogo problema jer su neki igrači bili zaraženi, neki nisu mogli izaći iz zemalja u kojima igraju zbog izolacije, tako da je to jedna čudna situacija. No, u toj utakmici smo vidjeli da se možemo nositi sa reprezentacijom kao što je Njemačka. U ostatku kvalifikacija ostaje da se nadamo da će ovo sve proći i da će se stišati bura oko koronavirusa, pa da ovu grupu završimo duelom sa Austrijom za drugo mjesto u grupi. S druge strane ne vjerujem da Njemačkoj može neko parirati. Tako da vjerovatno će se u aprilu odlučivati o tom drugom mjestu.

Šta ste naučili u više od dvadeset godina dugoj i uspješnoj karijeri kao rukometaš?

• Znate kako, u tim timskim sportovima ono što čovjek prvo treba da nauči je da se timski ponaša. Kod nas u mnogim sferama života ljudi i ne znaju da se tako ponašaju. Naučio sam da moram da budem lojalan i odan svojim suigračima u svakom momentu, da moram pružati maksimum u tom timskom sportu, odnosno rukometu. Ako jedan kotačić od onih sedam kotačića na terenu ne funkcioniše, nemate nikakvih šansi. Znati se timski ponašati je izuzetno bitno u toj priči. Naučio sam da čovjek mora imati, bar u mom slučaju baš dosta strpljenja, jer je činjenica da sam ja u 35 godini uspio da napravim inostranu karijeru, i to govori da se nekad treba malo duže čekati da se uspije maksimalno. Ne treba nigdje žuriti, a sad je problem što brojni momci u rukometu očekuju neke velike inostrane transfere u dvadesetprvoj, dvadesetdrugoj godini, a to mogu samo neki ekstra talenti poput Burića i još neka dva – tri naša igrača. Treba se raditi, i čekati šansu. Biti strpljiv je također veoma bitno, jer uvijek se na kraju dobije šansa koja se ili iskoristi ili ne iskoristi. Ja sam svoju šansu iskorisio u tridesetpetoj godini.

Imamo sjajne golmane, Benjamina Burića, Nebojšu Grahovca, Adija Ahmetaševića, a tu je i mladi Harun Hodžić, koji nije neprimijećen u francuskom Chamberyju. Treba li reprezentacija BiH u budućnosti brinuti o golmanskoj poziciji?

• Mislim da imamo golmane u reprezentaciji koji su u top tri na svijetu momentalno. Benjo (Benjamin Burić) nas iz sedmice u sedmicu oduševljava, kako u Njemačkoj ligi, tako i u Ligi prvaka. Veliki oslonac u reprezentaciji, možda i najveći Graha (Nebojša Grahovac), moj dugogodišnji saigrač iz reprezentacije i jedan odličan lik. Sigurno je da je naša reprezenatacija oduvijek, počev od Damira Cipurkovića, pa možda i prije, onih poslijeratnih godina nikada nije imala problema na golmanskoj poziciji. Dolazi i puno mladih talenata. Naš najveći talenat je mladi Harun Hodžić koji već uveliko pravi ozbiljne korake u Chamberyju u Francuskoj. Ne trebamo brinuti zaista, jer imamo kvalitetne golmane koji ozbiljno znače na evropskoj rukometnoj sceni.

federalna.ba/Dino Durmić