Dževad Alihodžić za Sport: Bosna je temelj mog košarkaškog napretka

Novi v.d. generalnog sekretara Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine je Dževad Alihodžić. Upravo, nekadašnji reprezentativac naše zemlje govorio je za Federalnu televiziju o svojoj bogatoj sportskoj prošlosti.

Krenut ćemo od vaše rodne Zenice. Pa iz Čelika gdje ste napravili svoje prve korake.

Prvi moji košarkaški koraci su u Zenici. To su neke lijepe uspomene, to su oni neki dječački dani kada sam sebe istražuješ. Krenuli smo u te neke košarkaške vode, neko društvo, brat prije svega, prvi, pošto je malo stariji, onda ja za njim i onda smo imali neku lijepu ekipu, druženje.

Tako da mi taj period u Zenici ostaje jako lijepa uspomena i čak to društvo iz tih prvih košarkaških dana ostane za čitav život.

Niste se dugo zadržali u Zenici jer već, koliko se sjećamo, bila je 1984. i dolazite u Sarajevo.

Tako je. Ja ne pamtim nešto, ali se sjećam da je bila Olimpijada i ja sam odmah poslije Olimpijade došao u Sarajevo.

Da, u to vrijeme bili su ovi kampovi popularni u Zaostrogu gdje su dolazila djeca iz cijele Bosne i Hercegovine.

Tamo su me zapazili ljudi iz Bosne i onda su uspostavljeni neki kontakti. Tako, nakon nekih par godina prelazim u Sarajevo.

Na čelu te mlade ekipe je bio Makso Ostojić, trener koji je stvarno radio odlične stvari i tu je bilo odličnih igrača -  i Nenad Marković i Danilović i sad cijela ta jedna generacija, tako da ja te godine prelazim u Sarajevo.

Kako je bilo igrati za nekadašnjeg evropskog prvaka?

Ja se sjećam samo poziva Bosne u to vrijeme - kad te zove takav jedan klub, ne možeš da vjeruješ, jer igraš košarku, i onda odjednom dolazi tako poziv od jednog velikana. Bosna je u to vrijeme bila pojam - košarkaški prvak Evrope. Igrači koji su bili slavni, poznati i veliko uzbuđenje, velika radost za takvu jednu priliku.

Iskreno rečeno, nije bila laka odluka. U to vrijeme ja sam imao nekih 15 i po godina. Znam da sam razgovarao sa svojim ocem. Na svu sreću, iako je to bila teška odluka i za njih, prepoznali su u meni tu jednu ogromnu želju.

Ja sam stvarno to želio iz sveg srca. Jednostavno sam se 'inficirao' tom košarkom i ja sam molio da me puste i, eto tako, onda sam prešao u Bosnu. U Bosni jedan taj period gdje stvarno mogu reći da je bilo veoma dobro. Poslije spomenutog Makse Ostojića, prelazim u prvi tim.

Tu se radilo izvanredno, jedan program gdje smo napredovali, radili i gdje sam stekao neko ime, košarkaško. Iz Bosne sam postao reprezentativac Jugoslavije, prvak Evrope, član juniorskih reprezentacija itd. Nakon toga je bio taj moj prelazak u Cibonu.

Ali u Bosni, naravno, temelj svega, nekog napretka u smislu košarkaškom.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nosili ste dres i naše selekcije koja je igrala kvalifikacije za Evropska prvenstva, ali kada god razgovaram s nekim od te generacije, sigurno se slažete, obilježile su utakmice protiv Hrvatske. Što u Sarajevu, što u Splitu.

Da, da. Tako se nekako postavilo da ljudi i dan-danas ljudi pamte to. Te neke kvalifikacije, potrefilo se da smo u grupi sa Hrvatskom koja je u to vrijeme objektivno bila jača od nas jer tu su bili svi NBA igrači, i svi ti koji su bili top igrači u Evropi i u svijetu.

I bio je veliki interes oko te utakmice. Međutim, jednostavno, ta naša generacija… Nekako, neko je to dobro rekao poslije tih utakmica - to je bila prvo jedna atmosfera nevjerovatna. I dan-danas se sjećam, tu u Skenderiji, te utakmice prije ulaska na teren, kad je, kad se izlazi na teren, gdje se to trese, čitava dvorana, čitav tunel se trese.

Rađa koji je igrao mnogo utakmica, u NBA-u, bio je šokiran takvom jednom atmosferom. To su bile utakmice sa nekim nabojem, ali drago mi je da u principu na terenu nije bilo nikakvih problema između naše reprezentacije i reprezentacije Hrvatske, mi se svi poznajemo. Bio je stvarno jedan korektan odnos i u Sarajevu i u Splitu.

To je bilo teško vrijeme za BiH. I prva, nekako, radost sportske prirode. Mislim da je veličina toga u to vrijeme što smo mi ljudima dali neku vjeru, ponos, da ima nešto u Bosni i Hercegovini što vrijedi i što se može nositi sa nekim evropskim standardima. Tu je ljudima data neka nada da zemlja može da se napravi, da ima neka vrijednost. Mislim da je to najviše što su se ljudi vezali oko toga. I nama je drago. To se ne može kupiti, to se ne može platiti. To što smo mi doživjeli, može čovjek živjeti sto života, ali tu atmosferu, tu neku sreću koju smo mi vidjeli da smo mi tim ljudima dali, ako ništa, dva sata tokom te utakmice, da se ljudi osjećaju ponosni, da imaju nešto u svojoj zemlji, je nešto što čovjek nosi za čitav život.

Cijeli intervju pogledajte u priloženom videu.

federalna.ba