Došla turistički, ostala zauvijek: Priča Britanke koja je dom pronašla u Sarajevu

Kada je Juliet Walker 2008. godine prvi put došla u Sarajevo, planirala je ostati samo sedam dana. Nije ni slutila da će sunčani dani, a potom snijeg, biti tek prvi utisak grada u kojem će dvije godine kasnije pronaći svoj novi dom.

Danas, 16 godina nakon dolaska, ova Britanka koja je odrasla u Australiji bavi se umjetnošću, govori bosanski i kaže da je upravo u Sarajevu prvi put osjetila da ne mora razmišljati o tome gdje bi drugdje mogla živjeti.

Od kazandžija do umjetnosti

Tokom postdiplomskog studija konzervacije i restauracije metala u Engleskoj pročitala je tekst o sarajevskim kazandžijama. Zaintrigiralo ju je što je zanat koji je vezan za tradiciju grada još živ.

Sarajevo je zato prvo postalo zanimanje, zatim kratko putovanje, a na kraju – dom.

„Ovo je prvo mjesto gdje sam živjela gdje nisam mislila: gdje bih drugo mogla živjeti?“, kaže Juliet za Anadolu.

Tokom studija pročitala je članak o kazandžijama u Sarajevu.

„Članak je više govorio o poslijeratnom periodu, ali meni je bilo zanimljivo to što je taj zanat još živ u Sarajevu“, prisjeća se.

Prvi put je u Sarajevo došla 2008. godine, na samo sedam dana. Nije tada planirala ostati. Grad ju je, međutim, dočekao u svom prepoznatljivom ritmu – nekoliko sunčanih dana, a zatim snijeg.

„Tako da je to bio dobar uvod u Sarajevo“, kaže kroz smijeh.

Dvije godine kasnije već je živjela ovdje.

„Ako sam već strankinja, bolje da budem prava strankinja“

Ne pokušava posebno racionalizirati odluku zbog koje je promijenila život. Kaže da je više riječ o osjećaju.

„Ovo je prvo mjesto gdje sam živjela gdje nisam mislila: gdje bih drugo mogla živjeti?“

Veliki dio odgovora, kaže, leži u ljudima.

„Ljudi su mi fini. To je veliki dio razloga zbog kojeg sam odlučila ostati. Imala sam sreće što sam na početku upoznala neke ljude koji su me prihvatili. To mi puno znači.“

Kako je kazala, strankinja je i u Velikoj Britaniji i u Australiji.

„Iako sam strankinja, gdje god živim, ja sam strankinja. Ako sam u Engleskoj, Australijanka sam. U Australiji sam Engleskinja. Ako sam već strankinja, bolje da budem prava strankinja.“

Od hostela do vlastitog ateljea

Po dolasku u Sarajevo, Juliet je radila u hostelu koji je, kako kaže, bio nešto između hostela i turističke agencije na Baščaršiji.

Tamo je ubrzo primijetila jednu prazninu na tržištu.

Šef joj je rekao da bi neko trebao otvoriti vešeraj za turiste jer takve usluge nije bilo dovoljno. Juliet je razmislila, a nekoliko godina kasnije, oko 2014., otvorila ga je sama.

Vodila ga je između osam i deset godina. Taj posao joj je, između ostalog, omogućio da uredi svoj status i dobije stalni boravak.

Tek tada se otvorila mogućnost da se ozbiljnije vrati onome što ju je oduvijek privlačilo – umjetnosti i radu s metalom.

„Uvijek sam htjela nešto sa zanatom ili nešto u vezi s umjetnošću. Ali tada mi je bilo bitno da mogu živjeti od toga. Teško je živjeti od umjetnosti.“

Metal je ponovo u središtu njenog života

Prije kiparstva radila je s metalom, pravila trube, a radila je i na parnim lokomotivama.

Kaže da su vještine slične, ali da umjetnost donosi nešto što radionica ne može.

„Imate iste vještine, ali nema kreativnosti na isti način kao kod skulptura.“

Prošle godine završila je master kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku kiparstva.

Danas se uglavnom bavi izradom nakita od bakra i srebra, ali i skulpturom. Lektorisanje tekstova na engleskom jeziku pomaže joj da finansijski održi prostor da se bavi umjetnošću.

„To mi je kupilo vrijeme da probam i vidim može li biti nešto od toga.“

Juliet je do sada imala dvije samostalne izložbe. Druga je bila prošle godine, a na izložbama, osim skulptura, predstavlja i radove koji pokazuju proces njihovog nastanka.

Bosanski jezik naučila jer nije uvijek imala drugu opciju

Za 16 godina u Sarajevu naučila je i bosanski jezik. Kaže da joj nije uvijek lako, ali joj je upravo činjenica da na početku nije mogla jednostavno preći na engleski pomogla da ga nauči.

„Puno je lakše kada nemaš opciju da pričaš na engleskom. Moraš na bosanskom i malo-pomalo se poboljšavaš.“

Posebno joj je bilo važno da ne bude stranac koji očekuje da se svi prilagode njoj.

„Nisam htjela biti takva Engleskinja.“

„Ljudi žele pričati“

Danas primjećuje da je znanje engleskog u Bosni i Hercegovini veoma dobro, naročito među mlađim ljudima. Ali ono što joj je važnije od jezika jeste način na koji ljudi komuniciraju.

„Ta pristupačnost je bolja. Nikada nema ono što bismo u Engleskoj rekli kao 'awkward silence'. Ljudi su društveni. Ljudi žele pričati i zanimljivo im je odakle sam, šta radim, zašto sam ovdje i sve to.“

Kontrast s Engleskom osjetila je i kada se tamo vratila nakon života u Australiji.

„U Engleskoj je više kao da ljudi sumnjaju kada je neko nepoznat. Pitaju se šta ta osoba želi od njih. Ovdje toga nema. Ovo je drugačije.“

Sarajevo joj je postalo dom

Njeni roditelji posjetili su Sarajevo nekoliko puta otkako se preselila. Ona u Englesku uglavnom odlazi jednom godišnje, za Božić.

A kada govori o tome da li bi drugima preporučila Bosnu i Hercegovinu, nema mnogo dileme.

„Naravno da bih preporučila BiH svima. Ja ovdje vidim grad pun turista, pun ljudi. Mislim da ne trebate pomjerati ništa.“

Za Juliet, koja je u životu već nekoliko puta mijenjala zemlju, grad i profesionalni pravac, Sarajevo je zasad mjesto na kojem ne traži odgovor na pitanje gdje bi mogla živjeti.

Jer, kako sama kaže, ovdje je prvi put prestala razmišljati: „Gdje bih drugo mogla živjeti?“

federalna.ba/AA

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.