Dnevnici Amy Winehouse: 'Ja sam luđakinja u razredu - glasna i drska"

U sredini nove knjige Amy Winehouse: In Her Words, nalazi se lista ambicija, napisanih kada je pokojna pjevačica bila 16-godišnja učenica Brit School-a. Neki od njih su standardni tinejdžerski snovi: želi da ima kuću u South Beachu u Majamiju i „300 pari cipela“; želi divnu kosu – ali i svoj dizajn na tada poznatoj pop zvijezdi. Čini se da je tada više bila zainteresovana da postane glumica nego muzičarka – želi da radi sa Michaelom Madsenom i Steveom Buscemijem i “snimi film u kojem izgleda ružno” – iako istovremeno izražava želju da sarađuje sa Missy Elliott i producentom Timbalandom.

Možda najupečatljivija sa liste je tačka broj 12: “Da se ljudi ugledaju na mene.” To je svakako postigla: 12 godina nakon njene smrti, Winehouse je i dalje, najuticajnija britanska pop umjetnica 21. stoljeća, koju poštuju Lana Del Rey, Sam Smith, Lady Gaga i Bruno Mars, a Adele nerijetko ističe koliko je Amy doprinjela „popločavanju puta za umjetnike poput mene”. Još uvijek smo okruženi odjecima njene muzike: kad god čujete otvorenu ispovijed u tekstovima pjevačica i kantautoricu, ili retro soul afektaciju u aranžmanu, ili pak pop pjevačicu s nerazgovjetnim, prerano ostarjelim vokalom – i čujete sve te stvari u 2023. – više je nego vjerovatno da je Back to Black, njen album iz 2006., negdje u njihovom muzičkom DNK.

To je naslijeđe koje počiva na vrlo malo muzike. Možete poslušati sve što je Winehouse objavila u svom životu za manje od dva sata, a muziku koja je zaista važna – Back to Black i nekoliko obrada – za pola od tog vremena. Od njene smrti, postojao je revizionizam u vezi s kvalitetom njenog debitantskog albuma, Frank iz 2003., ali da je to bilo jedino što je objavila, malo je vjerovatno da bi neko pričao o njoj 2023. godine.

Kratkoća njene karijere je podjednako dio stalne fascinacije Winehouseovom kao i haos i tragedija njenog ličnog života. U okviru njenog oskudnog opusa, Back to Black se osjeća kao grom iz vedra neba, tačno onako kako je i došla pomalo misteriozno. Jednog trenutka, činilo se da je Winehouse dio talasa ženskih umjetnica koje stvaraju muziku koja je bila pomalo džez, pomalo pod utjecajem soula, i koja je pozajmljena od kantautora iz 70-ih – lako je povezati s Norah Jones, Corinne Bailey Rae ili čak i Katie Melua; iznenada je snimila jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih albuma svoje ere.

Back to Black takođe predstavlja problem za one koji kuriraju njeno naslijeđe. Njeno imanje i izdavačka kuća uspjeli su spojiti album Lioness: Hidden Treasures iz 2011., ali čak i to je očigledno bila borba, uključujući presnimavanje nedovršenih pjesama i demo snimaka. Pošto nema više Amyne muzike, javni apetit mora da se zadovolji drugim stvarima.

Amy Winehouse: In Her Words govori o oba ta faktora. To je novi, zvanično odobreni "proizvod", upotpunjen tekstom koji je napisala njena porodica. Ako ne može u potpunosti objasniti munjevitu kvalitetu pjesama na Back to Blacku, pokušava osvijetliti njenu karijeru putem ličnih fotografija i rukom pisanih poruka. Ne treba osuđivati njihovu temeljitost u pretresu fotoalbuma i spomenara – jer tu ima svega, od školskih radova do tekstova pjesama, pisama i dnevničkih zapisa – ali sve to povremeno čini čitanje pomalo neugodnim, posebno s obzirom na to da se Winehouse borila s upadima štampe u njen privatni život u godinama koje će doći, uvod s pravom opominje paparace i tabloidne štampe koji su kampovali ispred njenih vrata kako bi „oteli Amy bilo kakvu privatnost koju je možda željela imati“. Teško je ne zapitati se ko bi pri zdravoj pameti želio da njihovi tinejdžerski dnevnici i liste obaveza budu posthumno objavljeni, čak i u knjizi koja nudi umjereno saniranu verziju njene priče.

Postoje i reference na Winehousine "ovisnosti", dok brojne rukom pisane bilješke i zapisi u dnevniku o dijeti ukazuju na njene probleme sa hranom - nakon njene smrti, njen brat Aleks je rekao da ju je bulimija fatalno oslabila. Ali ime njenog bivšeg supruga Blakea Fieldera-Civila se nigdje ne spominje, samo kao "nesretna veza".

Fotografije taktično izbjegavaju i njen pad: na stranu crtež sa jednog od ročišta zbog brojnih optužbi za napad, one se kreću od Winehousove u svom elementu na sceni do izbora komemorativnih murala i poklona. Uprkos činjenici da je Winehouseino ime sinonim za neuspjeh muzičke industrije da zaštiti ugrožene umjetnike, ne postoji podjela krivice za njenu smrt. Umjesto toga, postoji sugestija da je od početka bila opsjednuta zbunjujućom, naglom, samodestruktivnom crtom: „Ne možemo reći ni da je razumijemo“, ponudila je porodica u uvodu. Često takav prijedlog dolazi od same Winehousove, itekako svjesne da je pomalo teška: „Luđak iz razreda“, kako to kaže jedan dnevnički zapis, voli „da bude glasna i govori ljudima... takva sam ja“. Direktorovi Komentar direktora na kraju jednog školskog izvještaja govore samo: "Kakva šteta!"

Imate osjećaj da će je uskoro izbaciti iz srednje škole kada prelazi u pozorišnu školu Sylvia Young. Ali, kako kaže, i tamo je „brzo ušla u pogrešnu gomilu“. Njeni planovi da sama uredi dom su također nešto posebno. „Stvari koje ću stalno držati u frižideru: 1 votka. 2 Kahlúa. 3 Baileys. 4 Pivo. 5 Babycham.” I tako se dokazuje: do trenutka snimanja Back to Blacka, njena lista obaveza se otvara standardnim stvarima o preuzimanju hrane iz M&S-a i sastanku s prijateljima za večeru - a zatim završava sa "idi i je*i se".

Ne daje svaki neobjavljen tekst ovdje uvid u njenu kreativnost. "Zdravo pauče, opet  ti, žao mi je što sam te spustila u kanalizaciju", kaže se na početku jednea pjesme; lista potencijalnih tema za pjesme uključuje obećavajuću rečenicu „samo jedan korak od toga da budeš ono što jesi“ i razumljivo napušteno „pojeo si sve orahe u kafani“. Ipak, čini se da je bila sklona i romantičnom očaju i iskrenoj samoprocjeni mnogo prije nego što joj je Fielder-Civil zapao za oko: jedan tekst opisuje njenu „iscrpljeni, bolesni i pun sranja“, stih koji je mogao biti dijelom albuma Back to Black.

Za nekoga ko je ostavio utisak da živi spektakularno haotičnim životom – čini se da je bila i neočekivani ljubitelj detalja. Slika koja je postala kultna (toliko kultna da, kao što je jedan meme dokazao, možete nacrtati košnicu i gustu šminku za oči na novčanici od 10 funti i učiniti da kraljica Elizabeta II izgleda baš kao Winehouse) možda je izgledala kao da uključuje nošenje bilo čega u čemu se probudila, ali se ispostavilo da je pažljivo osmišljena: Winehouse je bukvalno skicirala kako želi da izgleda i napravila liste potencijalnih odjevnih predmeta.

Priču ispričanu u Amy Winehouse: In Her Words možete okrenuti kao nešto više od tragičnog otpada, priču upozorenja o tome šta se dešava kada se utvrdi da nedostaje obavezne brige koju muzička industrija ima prema umjetniku s mentalnim problemima. Na kraju krajeva, do trenutka kada je umrla, Winehouse je postigla skoro sve što je kao mlađa željela da postigne kao muzičar. Bila je poznata, uspješna i poštovana, ne samo od svojih vršnjaka, već i od vrste umjetnika koji su je inspirisali: Missy Elliott i Timbaland su očajnički željeli raditi s njom; Tony Bennett ju je uporedio sa Dinah Washington i Billie Holiday, "duhom s kojim si ili rođen ili nisi".

Željela je veliku kosu i dobila je i to. Ali teško je to gledati kao sagu ispunjenih snova. Uz sve dirljive kvalitete gledanja njenih fotografija iz djetinjstva i njenih crteža iz osnovne škole, najtužnija stvar ovdje bi mogla biti njen citat nakon što je postala poznata. Ona nije „zadovoljna jednim nivoom muziciranja“, kaže, prije nego što optimistično dodaje: „Imam svo vrijeme na svijetu da to ostvarim. To je ono što je tako uzbudljivo: imam tolike godine da se bavim muzikom.”

federalna.ba/The Guardian