Djetinjstvo pod granatama - Kako rat oblikuje dijete?

Upozorenje o sadržaju: Ovaj članak sadrži detalje o utjecaju sukoba na djecu u ratnim zonama, kao i opise povreda koji nekim čitateljima mogu biti uznemirujući.

Prvo što se dogodilo bilo je da je Abdelrahmanov otac ubijen. Porodičnu kuću pogodio je izraelski zračni napad. Dječakova majka, Asma al-Nashash (29), sjeća se da su joj rekli kako su ga „izvukli u dijelovima“, opisuje Fergal Keane za BBC.

Zatim je 16. jula 2024. zračni napad pogodio školu u Nuseiratu, u centralnoj Gazi. Jedanaestogodišnji Abdelrahman bio je teško ranjen. Ljekari su mu morali amputirati nogu.

Pogoršanje mentalnog stanja

Njegovo psihičko stanje počelo je da se pogoršava.

"Počeo je čupati kosu i snažno se udarati“, prisjeća se Asma. „Postao je kao neko ko pati od depresije — gleda svoje prijatelje kako se igraju i trče… a on sjedi sam.“

Kada sam Abdelrahmana upoznao u bolnici u Jordanu u maju 2025. godine, djelovao je povučeno i oprezno. Desetine djece evakuisane su iz Gaze u ovu kraljevinu radi medicinskog liječenja.

„Vratit ćemo se u Gazu“, kaže mi. „Tamo ćemo umrijeti.“

Djeca obilježena ratom

Abdelrahman je jedno od hiljada traumatizirane djece u sukobima.  Ona odražavaju dubinu užasa koji se nanosi djeci našeg vremena.

Izvor fotografije: EPA/MOHAMMED SABER

Adonai Mikael je dijete ranjeno u napadu napalmom iz Etiopije. Plakao je u agoniji dok je vjetar nanosio prašinu na njegove rane. 

U Belfastu, nekoliko godina kasnije, Keane opisuje dječaka koji je pratio kovčeg svoga oca, ubijenog u eksploziji. 

U Sijera Leoneu, tokom građanskog rata, bila je djevojčica koja je ostala bez ruku nakon napada milicionera; u Sowetu slika djeteta koje pomaže majci da opere krv ubijenog čovjeka ispred kuće; i u Ruandi dječak koji se slomio kada je upitan zašto ga druga djeca zovu „Granata“. Bio je ranjen u eksploziji u kojoj su mu roditelji poginuli.

Razmjeri globalne krize

Brojke naglašavaju razmjere krize. Prema analizi Instituta za istraživanje mira iz Osla, u 2024. godini čak 520 miliona djece živjelo je u ratnim zonama — jedno od svakih pet djece u svijetu.

Izvor fotografije: EPA/MARWAN MOHAMED

Profesorica Theresa Betancourt, autorica knjige Shadows into Light, ovo naziva „najvećom humanitarnom katastrofom od Drugog svjetskog rata“.

Ona upozorava da trauma ima dugoročne posljedice: „Može utjecati na razvojnu strukturu mozga kod male djece, s doživotnim posljedicama po učenje, ponašanje te fizičko i mentalno zdravlje.“

Šta pomaže traumatiziranoj djeci?

S obzirom na sve što znamo o uticaju rata na dječiju psihu, postavlja se pitanje: šta zapravo može pomoći?

Ovo pitanje nikada nije bilo relevantnije, s obzirom na brojne globalne sukobe — od djece u Sudanu, Izraelu i Ukrajini, do stotina hiljada djece poput Abdelrahmana u Gazi.

Izvor fotografije: EPA/OLEG MOVCHANIUK

Porodica, okruženje i „toksični stres“

„Dokazi iz različitih studija jasno pokazuju da su rat i raseljavanje povezani s većim rizikom od mentalnih problema“, kaže profesor Michael Pluess s Univerziteta u Surreyu.

Ipak, djeca ne reagiraju isto. Ishod zavisi od trajanja izloženosti traumi, fizičkih povreda, gubitka bliskih osoba i podrške koju dobiju nakon toga.

Studija na gotovo 3.000 djece iz Bosne i Hercegovine, uzrasta od devet do 14 godina, pokazala je visok nivo posttraumatskih i simptoma tuge.

Izvor fotografije: EPA/FEHIM DEMIR

Postoje i dokazi da „toksični stres“ može dugoročno povećati rizik od srčanih i autoimunih bolesti.

Može li se trauma prenositi generacijama?

Istraživanja iz oblasti epigenetike ispituju može li se trauma jedne generacije odraziti na naredne.

„Postoje naznake međugeneracijskog prijenosa traume“, kaže prof. Pluess, iako naglašava da se to češće događa kroz porodične i društvene obrasce nego kroz biologiju.

Kontrola, sigurnost i nada

Stručnjaci se slažu da je ključ u ponovnom uspostavljanju osjećaja kontrole i sigurnosti. Djeci su potrebni stabilno okruženje, škola, rutina, igra i odnosi.

„Oni nisu samo pacijenti s mentalnim problemima“, kaže prof. Pluess. „Oni su djeca s interesima i potrebom za normalnim životom.“

Psiholozi u Gazi pokušavaju pružiti pomoć uprkos stalnoj buci dronova i eksplozija.

„U Gazi se preživljava, ali trauma je stalna“, piše psiholog Davide Musardo. „Djeca pokazuju jasne znakove regresije.“

Rat kao trajni uzrok traume

Trauma je stara koliko i rat. Nakon svakog sukoba postavlja se pitanje: „Šta će se dogoditi kada ubijanje prestane?“

Ali negdje drugdje ono se nastavlja. To je neprekidna tragedija djece uhvaćene u ratove koje nisu započela i nad kojima nemaju nikakvu kontrolu.

federalna.ba/BBC