Dan grada Sarajeva

U Sarajevu se obilježava 30 godina od početka opsade grada ,1992.

U ulici Kulovića u multimedijalnoj instalaciji upriličena je rekonstrukcija velikog bijelog platna koje je štitilo građane Sarajeva od snajperskih hitaca.

6. aprila 1945. godine, "zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih patriota - Srba, Muslimana i Hrvata" oslobođeno je Sarajevo. Na ovaj isti dan, 06. aprila 1994. godine Sarajevo je opet trebalo svoje građane i patriote da ga još jednom oslobode. Od 6. aprila 1941. godine, kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji i panici bježali iz Beograda prema Sarajevu. Tako se tih aprilskih dana u gradu i njegovoj okolini stekao, u bjekstvu i iščekivanju evakuacije, šarolik svijet vezan uz politički i diplomatski establišment Kraljevine Jugoslavije. Iz Sarajeva su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su već 16. aprila 1941. odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok pod britansku zaštitu. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Jugoslovenska armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva 28. marta 1945. godine. U akcijama su učestvovali drugi, treći i peti korpus JA, 11. i 13. krajinska brigada, 18. srednjobosanska brigada, artiljerijska i tenkovska jedinica. Nakon žestokih borbi 6. aprila 1945. godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno. 6. aprila 1945 godine. Prva jedinica koja je ušla u grad bila je 16. muslimanska narodno-oslobodilačka udarna brigada koja je u gradu prišla sa sjevero-istoka preko obronaka sarajevskog Ozrena, a u grad ušla na Vratniku. Do kraja ove akcije, 10. aprila oslobođeni su i Visoko, Kakanj te Busovača. Naše udarne grupe sa Bistrika i Vratnika prve su stupile u akciju. Aktiv sa Bistrika, posebno njegov rukovodilac Galib Fešta, angažovao se na čuvanju mostova na višegradskoj pruzi i na Miljacki. Negdje oko podne, 5. aprila, Galib Festa je, u dogovoru  sa nekim domobranskim  oficirima, zauzeo zgradu  divizije.  Mnoga mjesta u gradu, kao što su Električna centrala, Glavna pošta, Glavna željeznička  radionica i  Ložionica, cijeli željeznički  čvor, most na Vrbanji,  samostan u Kovačićima,  ilegalni pokret je nastojao zaštititi, u čemu je dobrim dijelom i uspio. Sve ove akcije su obavljene prije ulaska jedinica u Sarajevo. U noći  5. na 6. april, strahovito je odjeknula eksplozija u tvrđavi na Humu.  Detonacija je bila tako silovita da je popucao veliki broj prozorskih stakala i srušene su  mnoge  trošne stambene zgrade.  Prema nekim podacima,  u tvrđavi je  bilo oko 200 vagona avionskih bombi i druge  municije. Izbijanjem antifašističkog ustanka u ljeto 1941. godine i pojavom Narodno-oslobodilačkog pokreta sa komunistima, Sarajevo postaje jedan od centara ilegalnog partizanskog rada i djelovanja. Istovremeno Sarajevo postaje stjecište različitih njemačkih i drugih obavještajnih službi kojima je u prvom redu bio cilj borba protiv NOP-a čije se vodstvo sa glavninom oružanih jedinica nalazilo na teritoriji BiH. U antifašističkoj borbi i ratu za oslobođenje zemlje 1941-1945. ubijeno je 10.961 građanin Sarajeva. Većina ili 9.071 građanin Sarajeva ubijen je kao žrtva fašističkog terora, od čega  412 Bošnjaka, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske oranizacije koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao, štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio —vijesti itd. Radio —veze Mjesnog komiteta KPJ radile su do oslobođenja Sarajeva. U jednom od izvještaja koje je Vladimir Perić Valter, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, pred oslobođenje Sarajeva, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak. Valter je nastojao da svugdje bude prisutan. Odlazio je od jedne do druge udarne grupe, utvrđivao stanje i procjenjivao situaciju  i davao uputstva  Kada je bio u Pošti, saznao je za požar u  Fabrici  duhana. Tada je Vojo  Osmokrović našao vatrogasce i naredio im da odmah krenu  na  gašenje  požara.  Zajedno sa vatrogascima Vojo  i Valter su krenuli prema Fabrici duhana. Kada su pošli iz fabrike u današnju  Brankovu ulicu, ispred  broja  1,  eksplodirala  je granata od  koje je  na mjestu  poginuo Valter,  a Voji Osmokroviću  su  ozlijeđene noge dok su neki vatrogasci ranjeni,  Građani Sarajeva dočekali su šesti april  1945. godine,  dan  oslobođenja grada, dan  slobode, dan za koji su mnoge Sarajlije dale svoj  život. - piše Slavko Dadić u svojoj knjizi "Sarajevo u Revoluciji". Među poginulim borcima u partizanskim redovima bilo je 1890 Sarajlija. Od toga broja 1125 su poginuli u oružanim partizanskim jedinicama, a 725 su kao ilegalni partizanski borci u gradu stradali u zatvorima i logorima. U  periodu od 1941-1945.godine, samo od fašističkog terora stradalo je 10,6% gradjana Sarajeva. Sa poginulim borcima taj procenat iznosi 12,9%, što znači da je skoro svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao, odnosno položio život u narodnooslobodilačkom ratu. U isto vrijeme Sarajevo je, uglavnom putem pljačkanja imovine njenih građana, pretrpjelo ogromnu materijalnu štetu. Iznos te štete procijenjen je 1981. godine na 1,470.000.000 tadašnjih jugoslavenskih dinara.

47 godina kasnije, na dan oslobođenja grada, Sarajevo je započelo još jednu bitku. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 11.541 civil, od kojih 1.598 djece. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva. Jovan Divjak, te noći 6. aprila, navodi kako je veče proveo uz televizor. Udarna vijest na TV dnevniku je bila da su "evropska dvanaestorica i SAD priznali RBiH kao samostalnu državu u okviru njenih AVNOJ-skih granica".

"Vijest me nagna na grozničavo razmišljanje o prijetnjama koje je 14. oktobra 1991. godine iznio Radovan Karadžić na Skupštini BiH: 'Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su prošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovde'. Prietnja mi je tada zazvučala krajnje neozbiljno, gotovo apsurdno. Ta, rezonovao sam, JNA u Bosni i Hercegovini to nikada neće dozvoliti. Sada sam se počeo malo kolebati", opisuje Divjak svoja razmišljanja tih dana. U bilješkama navodi i ovo: "Televizija reemituje snimak mitinga mira održanog 6. aprila ispred Skupštine BiH. 60.000 ljudi iz svih dijelova Bosne: radnici iz Breze i Zenice, građani Tuzle, Vareša, Viteza, Travnika, Jajca, Bugojna, Konjica, Mostara, Sarajeva..., zahtijevaju od Vlade i Predsjedništva BiH 'mir i samo mir'! Redaju se govornici i traže hitno uklanjanje sa pozicija vlasti svih onih koji podstiču sukobe, zagovaraju nacionalnu podjeljenost, koji razbuktavaju nacionalističke strasti, koji bi da ruše BiH. U masi mnoštvo zastava, transparenata, slika maršala Tita. Kliče se Bosni, zajedništvu, miru, a čuju se i poklici protiv JNA. I onda - pucnji! Doista, neko puca i to po ljudskoj masi koja traži mir!? Je li to moguće? Nažalost, moguće je. Masa se ustalasala, ljudi se, zbunjeni, pognuli. Skrili bi se, a nemaju gdje, na čistini su skupštinskog platoa. Neki iz mnoštva pokazuju na gornje spratove hotela Holiday Inn", zabilježio je Divjak. Također, treba napomenuti i da je 6. aprila 1992. godine, tadašnja Evropska zajednica priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Nažalost, dok se zastava sa Ljiljanima vijorila ispred zgrade UN-a u New Yorku, srpski agresori granatirali su stari dio grada i otpočeli najdužu blokadu jednog grada u historiji ratovanja, Olimpijskog grada Sarajeva.

Mehmed Pajt, bivši komesar čete za vezu 27. divizije u kojoj su bile 16. muslimanska NOU, 20. romanijska i 19. birčanska brigada, naglasio je da je 16. muslimanska brigada u samom gradu od Vratnika do Marijin-Dvora jedino vodila borbe, u kojima su joj se tek kasnije pridružile druge divizije. „Ovi značajni događaji predstavljaju velike tekovine, jer nije bila mala stvar osloboditi Sarajevo, kao i Tuzlu itd.“, kaže Pajt. Za oslobođenje Sarajeva veliki su doprinos, ističe predsjednik Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata Općine Stari Grad Mirsad Hajdar, dali ilegalci Sarajeva, koji su bili na čelu s Vladimirom Perićem Valterom. „Da nije bilo naših boraca 1945. godine danas naša djeca ne bi uživala ovo što danas uživaju“, rekao je Hajdar. General Armije RBiH Jovan Divjak podsjetio je da je 16. Muslimanska brigada Istočnobosanske divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 5. aprila 1945. u 17.30 sati ušla u Sarajevo i da je nakon višesatnih borbi ovladala neprijateljskim uporištem u zgradi Vijećnice. To je bila elitna jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja je formirana 21. septembra 1941. u Bukoviku kod Brčkog i učestvovala je u borbama po čitavoj Bosni i Hercegovini - rekao je, između ostalog, general Divjak. Vječna vatra je spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu. Spomenik je napravljen 6. aprila 1946. godine na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva od njemačke okupacije. Spomenik se nalazi u centru grada, između ulica Maršala Tita i Ferhadije.

Drugarica Nađa Biser Taso koja je kao djevojka učestvovala u oslobađanju Sarajeva, često opisuje jednu nadrealnu scenu koju su doživjeli oslobodioci koji su 6, aprila ujutro ulazili u Sarajevo. Nakon godina provedenih “po šumama i gorama“ ugledali su nešto što je za njih bio simbol povratka u civilizaciju – tramvaj koji je prevozio putnike..Oslobodioci su odmah proveli mjere za normalizaciju života u Sarajevu, a jedna od prvih mjera je bila uspostavljanje tramvajskog saobraćaja. Nažalost, partizani još uvijek nisu znali kakva se tragedija dogodila tokom noći i da je za struju kojom su napajani tramvaji Valter dao svoj život. Učesnica narodnooslobodilačke borbe Nađa Biser-Taso, prisjećajući se 5. aprila 1945. godine, kazala je da ona nije došla u Sarajevo na dan oslobođenja, nego je došla drugi dan. "Tada sam se nalazila u Tuzli i kada je Sarajevo oslobođeno onda je jedna grupa nas partizana po zadatku određena da ide u Sarajevo. Došli smo kamionom od Tuzle do Sarajeva, sve je bila slobodna teritorija" - prisjeća se Biser-Taso. Ističe da ono što je tada doživjela je za nju bilo posebno. "Što sam zatekla na Vratniku, to je poseban doživljaj. Vratnik je bio sav okićen u cvijeću, ćilimima, najljepšim serdžadama, igralo se Kozaračko kolo. I onda smo kroz tu masu sišli do Baščaršije" - kazala je Biser-Taso. Dodala je da ih je dočekalo iznenađene, radio je tramvaj i to drugi dan poslije oslobođenja Sarajeva. "A tramvaj radi zato što su ilegalci koji su sve vrijeme okupacije djelovali u Sarajevu, naročito posljednje dvije godine, uspjeli da sačuvaju sve vitalne objekte kao što je bila bolnica, pošta, električna centrala." - kazala je Biser-Taso. Ne smije se zaboraviti da su i za vrijeme oslobađanja Sarajeva mnogi Valterovi ilegalci položili svoje živote. Izginula je kompletna grupa ilegalaca predvođena inžinjerom Fuadom Midžićem, koja je imala zadatak da spriječi dizanje u zrak glavne pošte na Obali, pokušavajući da demontira eksplozivnu napravu koju su postavili nacisti poginuo je narodni heroj Galib Festa. Drug Tito, koji je veoma dobro znao da je njihov doprinos pobjedi nad fašizmom – nemjerljiv, na V kongresu KPJ je u svom govoru izjavio: “čitava naša  zemlja stalno je  bila  poprište  borbi  na  život  i  smrt, —  jer  se  borba  vodila  i  na  neoslobođenoj  teritoriji,  u  gradovima  i  selima. Tu borbu  vodili su u pozadini neprijatelja,  ili bolje reći  —  u srcu neprijatelja   komunistički  omladinci,  radnici  i  svi  ostali  pravi  rodoljubi.  U Beogradu,   Zagrebu,   Ljubljani,  Sarajevu  i  drugim  gradovima  stalno  se vodila  nejednaka  borba  naših  pozadinaca  s neprijateljem,  i  u toj  borbi je  palo  mnogo  članova  naše  Partije  i  članova  Saveza  komunističke  omladine, a  i na hiljade  i hiljade  drugih  istinskih  rodoljuba - radnika,  omladinaca,  narodne  inteligencije. “ A nakon toga je 24. 7. 1953. godine lično potpisao ukaz kojim se: “za istaknuti bezprimjerni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja i osvjedočeno junaštvo i zasluge u toku narodnooslobodilačkog rata od 1941 do 1945. godine Perić (Miloša) Vladimir odlikuje ordenom narodnog heroja. Tito se tako zahvalio čovjeku koji je njegovim fotografijama prokosio okupatoru i čija je životna želja, nažalost neostvarena, bila da se upozna sa njim. Valter je ostao legenda i simbol Sarajeva. Pored njega, još 26 sarajevskih ilegalaca i drugih antifašista koji su dali na razne načine svoj doprinos otporu građana Sarajeva i njegovom oslobođenju također je odlikovano ordenom narodnog heroja. Na žalost, njegovi drugovi obješeni na Marijin Dvoru nisu bili te sreće. Tek 2008. godine, više od 60 godina od njihove junačke smrti SUBNOR je uspio izgraditi Spomen obilježje na mjestu gdje su stradali 28 marta 1945.

Rođen u Prijepolju, u Srbiji. Poslije završene osnovne škole, upisao se u Trgovačku akademiju. Zbog lošeg materijalnog stanja, bio je prisiljen da se sam izdržava i školuje. Nakon završene Trgovačke akademije, odlazi u Beograd na Visoku ekonomsko-komercijalnu školu. U vrijeme kada je bio na službi u Hipotekarnoj banci u Sarajevu, Valter je 1940. godine postao član KPJ  i odmah se odazvao na poziv partije od 4. jula 1941. godine za podizanju ustanka protiv okupatora. Zajedno sa još nekim istaknutim komunistima dobio je zadatak da organizuje ilegalni pokret u Sarajevu, otežava funkcionisanje okupacionih vlasti, obavještava građane Sarajeva koji su bili u medijskoj blokadi o situaciji na ratištima širom okupirane Evrope i što je najvažnije, prikuplja obavještajne podatke o planovima nacista i ustaša i dostavlja ih Vrhovnom štabu. Njegove izuzetne sposobnosti, hrabrost i beskompromisnost doveli su do toga da ga generalni sekretar KPJ drug Tito postavi za Sekretara Mjesnog odbora KPJ za Grad Sarajevo i čelnog čovjeka sarajevske ilegalne organizacije. Valter je razvio jednu od najjačih ilegalnih organizacija u gradovima okupirane Evrope, ubacio svoje ljude u sam vrh ustaške i njemačke okupacione vlasti, osnovao partizansku štampariju koja je djelovala u kući porodice Foht u Čadorđinoj ulici i uz pomoć radio stanice koju je ukrao iz talijanskog konzulata, a koja je kraj rata dočekala u kući porodice Šaraba u Ulici iza Budakovića, gdje je Valter proveo svoju posljednju noć i iz nje otišao u vječnost. Uz pomoć radio stanice uspostavio je stalnu vezu sa Vrhovnim štabom. Lokacija radio stanice, čija je šifra bila “Ivo i Meho“ nije nikada otkrivena, iako su Nijemci konstatntno radio goniometrima pretraživali grad. Iz ulice iza Budakovića je 6. aprila 1945. poslata posljednja poruka Vrhovnom štabu koja je glasila: “Grad oslobođen, ali je Valter poginuo...“

Valter je u Sarajevu proveo gotovo čitav rat, od toga u ilegalnom pokretu od 23.7.1941. – 6.4.1945. godine osim jednog kratkog perioda 1942 i 1943 godine kada je prekomandovan, prvo u Tuzlu da tamo pomogne u organizaciji ilegalnog pokreta, a kasnije u neke brigade na terenu, gdje je kao komandant bataljona i politički komesar učestvovao i u direktnim borbama sa okupatorom i domaćim izdajnicima. U tom periodu dužnost Sekretara Mjesnog odbora za grad Sarajevo je obavljao još jedan veliki čovjek i antifašista, legendarni jugoslovenski premijer Džemal Bijedić. Uz puno peripetija, vozom i motociklom, obučen u domobransku uniformu iz Tuzle je krajem ljeta 1943. godine stigao u Sarajevo. Za svoje sjedište je izabrao kuću porodice Kurtović u Abdićevoj ulici. Do kraja 1943. godine pod svojom komandom imao je oko 300 ilegalaca. Kao iskusan borac i dobar poznavalac prilika u ovom gradu, učinio je mnogo da oživi ilegalni pokret. Davao je značajnu pomoć partizanskim jedinicama koje su djelovale u okolini Sarajeva. Organizirao je mrežu partizanske obavještajne službe. U nekoliko navrata, Specijalna policija pokušavala je da otkrije i uništi i legalne punktove i sarajevsku organizaciju u cijelini. To joj, osim rijetkih slučajeva, nije polazilo za rukom. Valter je još za života postao legenda, kao jedan od najiskusnijih i najhrabrijih obavještajaca narodnooslobodilačkog rata. Hrabar, veoma inteligentan, pronicljiv i sposoban borac, svaki put je nadmudrivao neprijatelja. Nekoliko puta je po specijalnim zadacima odlazio na slobodnu teritoriju i u Vrhovni štab NOVJ. Gotovo do kraja rata, do 6. aprila 1945. godine, stajao je na čelu svih akcija ilegalne organizacije u Sarajevu. Poginuo je u završnim borbama za oslobođenje grada. Valter je s grupom boraca čuvao električnu centralu koju su ustaše htjele da unište prilikom povlačenja. U ovim borbama, minobacačka granata prekinula je životni put Vladimira Perića. Ostala je legenda o neustrašivom i odvažnom obavještajcu Valteru.

Radio Sarajevo, koji se javlja slušaocima samo četiri dana nakon što su partizani oslobodili glavni grad BiH, svoj prvi direktni prijenos radi iz Sarajeva. Prvi dani Radio Sarajeva: Đorđe Lukić Cigo, prvi tehničar i spiker. 10.aprila 1945. godine izgovorio je: "Ovdje Radio Sarajevo. Smrt fašizmu - sloboda narodu!"  Na ovim prostorima zlatne godine radija se bilježe 50-tih i 60-tih godina. Hronike kažu da je humoristička emisija “Veselo veče” znala ulice gradova pretvoriti u avetinjski prazne. Muški dio publike je u vlasti radio-prenosa fudbalskih utakmica. Ko ih ne pamti, reći će mu se kroz antologijske scene Sidranovog - Kusturicinog ‘’Oca na službenom putu’’.  Radio je medij uglavnom hvaljen. Hvaljen ali i zanemaren. Zanimljivo, nikad  kuđen, kao recimo TV. Jednu od pohvala radiju izrekla je ako je vjerovati filmu i famozna ''čelična lady'' koju maestralno igra Meryl Streep. ''Radio. How useful'', ove riječi izgovara Margaret Thatcher na odlasku sa položaja britanskog premijera 1990. godine. Gleda u kutiju, oproštajni poklon zaposlenih u kabinetu. „Radio. Baš korisno“. Ista je glumica odigrala još jednu „radio“ scenu. Ovdje je u ulozi domaćice, u filmu ''Mostovi okruga Madison“. Dok fotograf iz National Geographica jednom rukom drži volan a drugom pokušava da pronađe radio stanicu koja svira blues, ona, pokazujući rukom prema skali radija, rutinski izgovara „To je na 1440“. Tako danas valjda neka ovdašnja Frančeska reaguje tek na kakvu TV sapunicu. U svako doba dana i noći zna koja je na kojem kanalu. - zapisao je novinar Boro Kontić.

6. aprila u dvorani "Đuro Đaković", danas Bosanski kulturni centar, održan je prvi festival "Vaš šlager sezone". Idejni tvorac festivala bio je producent i kompozitor Esad Arnautalić, a pokretač tadašnja Televizija Sarajevo. Televizija Sarajevo tada još nije imala vlastite kamere i reportažna kola, pa se snimak emitirao naknadno iz zagrebačkog televizijskog studija. Pobjednik prvog šlagera bio je, tada mladi 18-godišnji, Kemal Monteno sa svojom kompozicijom "Lidija". Ovom pobjedom Monteno na velika vrata ulazi na jugoslavensku pop scenu. Festival se, nakon otvaranja dvorane Skenderija, 1969. počeo redovno održavati u tom prostoru i tokom 70-ih je doživio svoje zlatne godine. Ovaj festival iznjedrio je niz hitova i bio pozornica na kojoj su zabljesnule najveće zvijezde domaće zabavne muzike: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Seid Memić Vajta, Davorin Popović, "Indexi", "Ambasadori", Jadranka Stojaković, Ismeta Krvavac, Fadil Toskić, Bisera Veletanlić, Alma Ekmečić, Arsen Dedić, Gabi Novak, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija i drugi. Od 1967. održan je 21 put (od 1967. do 1983., te 1987. i 1988.), te dva puta u samostalnoj Bosni i Hercegovini (1994. i 1999.). Posljednji Šlager sezone 1999. bio je ujedno i Nacionalni izbor pjesme predstavnice Bosne i Hercegovine na Pjesmi Eurovizije. Pobjednik festivala bio je Hari Mata Hari sa pjesmom "Starac i more", dok su BiH na Eurosongu u Jerusalimu ipak predstavljali drugoplasirani Dino Merlin & Beatrice sa pjesmom "Putnicima".

6.aprila 1975. godine otvorena je Robna kuća Sarajka. Pravo ime ovog objekta bilo je "Unima". Izgrađena je po projektu arhitekte Zarahovića. Ovaj socijalistički plavi mastodont, više od tri decenije bio je svojevrstan reper i simbol Sarajeva. Robna kuća je radila sve do rata, kada je 1992. godine u potpunosti izgorila. Ono što je ostalo nakon agresije je prodano i na istom mjestu sagrađen je novi šoping centar koji je otvoren na isti dan kada i "Sarajka", 6. aprila 2009. godine. Robna kuća "Sarajka", nekadašnji simbol Sarajeva, otvorena je 6. aprila 1975. godine, nakon više od godine dana građenja. Pravo ime ovog primjera socijalističkog formalizma u arhitekturi, rađenog po projektu arhitekta Vladimira Zarahovića, bilo je "Unima", a izgrađena je na mjestu nekadašnje kultne kafane "Istra". Kad je izgrađen, Sarajlijama se ovaj plavi mastodont nepravilne geometrije, koji su zbog oblika nazivali i 'plava pahuljica', sa predimenzioniranim trgom nije baš svidio, ali je on godinama postao jedan od najvažnijih simbola grada. U znak sjećanja na nekadašnju Robnu kuću "Sarajka", na godišnjicu njenog otvorenja, donosimo vam priču bosanskohercegovačkog umjetnika s njujorškom adresom, Nebojše Šerića Šobe.

"Sarajevo se stalno mijenja, kao i svaki grad na svijetu, ali te promjene koje sam primjetio su me nekako trznule iz moje vizije tog grada, koja je do jučer uvijek nekako bila nepromjenjiva. Do sada sam odbijao da prihvatim da je sve u Sarajevu promjenjivo, i kada sam došao u stan svojih roditelja u kojem sam odrastao, u prvi mah mi se učini da je sve kao što je bilo. I tako, izletim iz zgrade i krenem niz Veliki park prema Titovoj i vidim da nešto nedostaje. Robna kuća Sarajka više nije tu. Dokusurile su je pneumatske mašine za rušenje svega postojećeg. U prvi mah osjetih gađenje prema svemu što je dovelo do toga, a onda se sjetih kako je to samo ružno izgledalo. Ali ipak, spoljašnjost nije ta koja je toliko smetala. Unutra sam kupio svoju prvu gitaru, prvu bocu vina, ploče Cepelina i Parpla, kupovao klopu u samoposluzi, motao se naokolo. U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekat, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi. I jednog dana, pojavila se ta Robna kuća "Sarajka", u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio sa Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekat pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale sa izuzetno visokim petama, i sa rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i sa godinama koje su prolazile i robna kuca je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena istorijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta."

U Sarajevu se početak rata i opsade obilježava 6. aprila, jer su upravo na dan međunarodnog priznanja BiH (6. aprila 1992. godine BiH su priznale Sjedinjene Američke Države i članice Evropske zajednice) srpske paravojne snage i JNA, uz upotrebu avijacije i tenkovsko-pješadijskih jedinica, počele otvorene napade na grad. 6. april 2012, u Sarajevu je na potezu od Vječne vatre do Alipašine Džamije postavljeno 11541 praznih stolica, za svakog ubijenog Sarajliju, vojnika, starca, domaćicu, dijete! 1601 dijete je ubijeno u Sarajevu tokom rata, i za svako je na Titovoj bila jedna mala stolica.  Tokom 1.425 dana opsade, jedinice bivše Vojske Republike Srpske (VRS) pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Sarajevu su ubile 11.541 osobu. U okviru scensko-muzičke poeme „Sarajevska crvena linija“, ovoga petka je u centru grada postavljeno isto toliko stolica, kaže autor projekta bh. režiser Haris Pašović. „Kada se poreda 11.541 stolica, izračunali smo da od Vječne vatre, u kontinuitetu, to dođe do Alipašine džamije. Znači, u dužini od 800 metara, kada bi ljudi stajali ili sjedili jedan do drugog, to je taj broj ljudi koji je ubijen u Sarajevu. Te stolice će tokom cijelog dana, 6. aprila, ostati prazne, zato što su ti ljudi spriječeni da dođu na ovaj koncert. Spriječio ih je neprijateljski metak koji ih je ubio. Na pločnicima s obje strane bit će prostor gdje će preživjeli građani Sarajeva moći da prate koncert i vide ovu instalaciju“, kaže Pašović. Šestoga aprila 2012. godine Sarajevo se probudilo presječeno rijekom crvenih stolica, koje su toga jutra postavljene kako bi se odala počast za 11.541 ubijenu žrtvu u gradu tokom opsade. Od nešto prije 11 sati, ulicama u centru grada svirala je melodia Adagia, a na velikim TV ekranima ispisivana su imena ubijenih.

U Sarajevu se obilježava 30 godina od početka opsade grada.

U ulici Kulovića u multimedijalnoj instalaciji upriličena je rekonstrukcija velikog bijelog platna koje je štitilo građane Sarajeva od snajperskih hitaca.U ulici Kulovića u multimedijalnoj instalaciji upriličena je rekonstrukcija velikog bijelog platna koje je štitilo građane Sarajeva od snajperskih hitaca.

Onima koji grad Sarajevo smatraju svojim gradom, svima onima koji ga vole i poštuju, svima onima koji se odnose prema njemu sa poštovanjem želimo sretan Dan grada Sarajeva.

( Dunja Jelovac )