Biščević: "Stalno razgovarajte sa vašom djecom"

Razgovarala Amra Ličina.

Samoubistvo je drugi najčešći uzrok smrti mladih u dobi od 10 do 24 godine. Gotovo petina mladih koji u toj dobi izgube život počine samoubistvo. Sve češće u Bosni i Hercegovini se dešavaju slučajevi samoubistava djece i upravo zbog toga ovo je tema od koje ne trebamo i ne smijemo okretati glavu. O sve češćim slučajevima samoubistva djece za Radio Federacije govorio je psiholog Edin Biščević.

Bosnu i Hercegovinu sinoć je potresao tragičan slučaj samoubistva 14-godišnjeg djeteta u Sarajevu. U posljednje vrijeme, iako se o tome ne priča, ozbiljan problem u društvu predstavlja sve više maloljetnika koji se odlučuju na pokušaj samoubistva ili čak ostvare svoje namjere. Mnoštvo je problema s kojima se susreću maloljetnici prije nego se odluče na taj čin. Kako uopšte roditelji, nastavnici i okolina mogu prepoznati da se neko dijete nalazi u suicidalnoj fazi? Često sve izgleda dobro i normalno.

„Nekako u današnje vrijeme gdje je život previše ubrzan, ne obraćamo veliku pažnju na naše mlade, na djecu i omladinu. Nekako mislimo da oni nemaju problema, ne mogu imati psihički poremećaj i biti bolesni i da su beznačajni njihovi problemi. Nažalost zbog toga dolazi do suicida i pokušaja suicida. Samoubistvo kao uzrok smrtnosti kod adoloscenata je treći, neka istraživanja govore da je drugi po redu, dok je osmi kod odraslih. Dječaci dva puta više počine suicid, dok djevojčice i djevojke dva do tri puta više pokušaju izvršiti samoubistvo. Tu postoje razni rizični faktori na koje moramo obratiti pažnju. Na prvom mjestu je depresivnost. Roditelji često zapostavljaju taj problem i misle da djeca ne mogu biti depresivna. Mogu, itekako! Čak i da se kod njih razvije veliki depresivni sindrom. Pored depresivnosti tu može biti veliki broj drugih psihičkih poremećaja. Onda tu je kao jedan veliki riziko faktor – stres koji je posebno prisutan nekoliko posljednjih godina. Dakle COVID koji je sam po sebi stresan i koji je zaokupio javnost i um cijele svjetske populacije, pa tu su poskupljenja, rat u Ukrajini – sve to se odražava na djecu. Jer djeca nekako, a ja to uvijek govorim – jako dobro shvataju neke stvari, a nemaju mehanizme ni mogućnosti da nešto promjene u tome i onda se zatvore u sebe. Tu još ima raznih riziko faktora kao što je raskid sa bliskom osobom. Jako bitan faktor o kome se malo govori je i fenomen transgeneracijskog prijenosa traume. Znači roditelji ako su prošli neki oblik traume, ratno silovanje ili rat sam po sebi može se transgeneracijski odraziti na djecu. Onda fenomeni društvenih mreža, razni izazovi koji se postavljaju, te ono što bih zaista htio istaći kao jedan bitan riziko faktor je seksualni identitet. U zadnje vrijeme mi se javlja dosta mladih koji stvaraju taj neki seksualni identitet i ne nalaze na razumjevanje porodice i okruženja. Tu su onda nerazvijeni adekvatni mehanizmi suočavanja sa stresom što dovodi do suicida i njegovog pokušaja. Ne treba zanemariti ni nasilje u porodici, vršnjačko nasilje. Nažalost ne priča se, ali imam informaciju da je u školama prisutno silovanje dječaka, gdje dječaci odvedu drugog dječaka u wc i u analni otvor mu guraju prste. Sve se to nekako zataška jer djeca još nisu svjesna šta im se dešava. Ali to će negdje izbiti i obično kod takvih slučajeva dolazi na prvom mjestu do samopovređivanja. Zašto ovo govorim? Samopovređivanje je u velikom porastu. Radim u centru za mentalno zdravlje i samo prošle sedmice sam imao tri osobe. To su teške povrede. Znači isjeku grudi, noge, stomak, prepone. Na te stvari moramo obratiti pažnju. Posebno se pažnja mora obratiti na određene stvari koje često zanemarujemo, tj. ako primjetimo da naše dijete sve češće razgovara i šali se o počinjenju suicida. Dalje ako ozbiljno govori fraze tipa bolje je da me nema svima bi bilo lakše, nema izlaza iz ovog života, te kad pričaju o smrti onako sentimentalno, pišu pjesme o samoubistvu. A prisutne su i te samopovrede. Poklanjanje je jako bitno u ovoj situaciji. Ako je neko odlučio da izvrši suicid, a to nije impulsivno samoubistvo, već je neka odluka u pitanju, to je poklanjanje predmeta dragim osobama i traženje oproštaja od prijatelja i porodice. Ako to prepoznate, to je jedan od alarmantnih znakova i normalno traženje tih nekih smrtonosnih supstanci i lijekova. To su ti neki elementi na koje roditelji moraju obratiti pažnju. „   

Nakon jučerašnjeg samoubistva djeteta u Sarajevu reagovalo je Vijeće roditelja Kantona Sarajevo. Vijeće apeluje na nadležne da se  krene ozbiljnije brinuti o djeci koja su najduže provela vrijeme u izolaciji tokom korona virusa. Od ministarstva obrazovanja traži se formiranje interesornih grupa nadležnih za brigu o djeci i porodicama. Također, zatraženo je mjenjanje pedagoških Standarda i Normativa, te uvođenje psihologa u škole. Međutim, pored škole imamo i utjecaj društvenih mreža, te niz drugih faktora koji mogu dovesti do samoubistva. Od zlostavljanja od strane vršnjaka do visokih društvenih kriterija koji djeca ne mogu ispratiti itd.?

“Prevencija je najvažnija. Kao što znamo postoji primarna, tercijalna I sekundarna. Sa primarnom mnogi bi se složili treba krenuti od vrtića. Ali ta prevencija podrazumjeva multidisciplinarni pristup – uključenje svih nivoa vlasti, škola, vrtića, te porodice kao osnovne ćelije društva. Postoje neke stvari gdje dosta roditelja, odnosno stanovništva, nije upoznato. Tu su recimo besplatne telefonske linije na koje se mogu obratiti djeca ako ne mogu razgovarati u svojoj kući. Ima takozvani plavi telefon, on radi svaki radni dan od 09 do 17 sati. Broj je 080 050 305. Dakle ako neko dijete ima bilo koji problem sa kojim se ne može nositi, potrebno je da zove taj broj koji je besplatan I bit će mu pružena pomoć, koliko je moguće da se pruži telefonskim putem. Naravno u slučajevima nasilja ima broj 1265 za Federaciju, i ako je prisutan problem sa opijatima postoji I broj za to 080 028 000. Broj samoubistava je u porastu I to je evidentno. I ne samo samoubistava nego I pokušaja. To je alarm da trebamo duboko razmisliti gdje griješimo.”

Kako možemo pomoći našoj djeci?

„Na prvom mjestu je aktivno slušanje. Dakle roditelji trebaju dobro slušati o svim problemima koje djeca imaju. Mi trebamo biti uzor djetetu, pričanjem o svojim osjećanjima, pružanjem empatije djetetu tokom njegovog odrastanja zaslužiti da nam se dijete otvori. Briga koju dijete iznosi, nama se može činiti kao nebitna, ali za dijete ili mladu osobu je jako bitna stvar. Ne smijemo omalovažavati njihove probleme. Trebamo razgovarati da dijete ili adoloscent osjeti da postoji nada i da se mogu svi problemi preovladati. I opet podvlačim, ne smiju se zanemarivati dječiji problemi. Najvažnije ovdje je da odrasla osoba pokaže osjećanja i da taj adoloscent ili dijete zna da nije sam u svemu tome. Mi često čekamo da neki problem prođe i često se i desi da prođe, ali tu postoji i taj veliki postotak gdje ne prođe i koji završi letalno, pokušajem samoubistva ili samopovređivanjem koje je zaista često u praksi“.