'Bio sam tako ljut': priča o čovjeku koji je inspirirao za Oskara nominirani film o migracijama

Prvi put kada je Mamadou Kouassi gledao film koji je za Oskara nominirani film, inspirisan njegovim životom, poželio je da razbije ekran.

Proveo je “oko 250 sati” razgovarajući s režiserom Matteom Garroneom – u početku putem video poziva na početku pandemije, a zatim se u Garroneovom domu u Rimu – o svom brutalnom trogodišnjem putovanju od zapadne Afrike do Evrope. Uz hranu i piće, do kasno u noć, secirali su svaki red scenarija od 300 stranica, analizirajući detalje u procesu za koji Kouassi kaže da je „donio mir njegovoj duši“.

Ali gledati svoju priču na ekranu po prvi put bilo je teže nego što je očekivao. Gledajući glumca u ulozi tinejdžera punog nade, kakav je on nekada bio, ostavljajući za sobom svoj „siromašni, ali dostojanstveni“ dom u potrazi za boljom budućnošću, te nasilje i okrutnost koji su uslijedili, doveli su ga do suza i duboke potresenosti.

“Bio sam ljut. Bio sam uplašen. Osjećao sam bol”, rekao je Kuassi (40). “Ovo je život koji sam godinama živio. I da to tako vidim… vratilo me je u život koji sam zaboravio.”

Djelomično zasnovan na Kouassijevoj priči, Io Capitano oživljava putovanje koje na desetine hiljada ljudi pokušava svake godine – od podsaharske Afrike, preko kontinenta i Mediterana – bježeći od rata, progona ili siromaštva.

Prati dvoje rođaka tinejdžera koji napuštaju svoje domove u Dakaru u Senegalu, u gluho doba noći – ne govoreći ništa svojim majkama, za koje znaju da bi ih molili da ostanu. Glavni junak, Seydou, je ambiciozni muzičar koji sanja da postane zvijezda toliko velika da „bijeli ljudi traže njegov autogram“. Za Kouassija – čije je putovanje počelo sa njegovim rođakom Emmanuelom u Daméu u istočnoj Obali Slonovače – san je bio da postane fudbaler.

„Gledali smo televiziju, išli u kino, čitali knjige… i došla nam je ideja da možda u Evropi možemo da dobijemo bolji život“, rekao je Kouassi. “Ovaj san nas je natjerao da slijedimo ovo ludilo, ovu avanturu. Nismo bili ni svjesni s čim ćemo se suočiti.” U filmu možemo vidjeti kako dvojica rođaka koriste malu količinu novca koju su uštedjeli – u Kouassijevom slučaju, radeći na farmama kakaa i kafe – da kupe autobuske karte i lažne pasoše, prije nego što plate brokeru u Agadezu u Nigeru, da ih odveze u Libiju. Daleko od novih automobila koji su im obećani, dobili su mjesta u zadnjem dijelu kamioneta koji ih je bacao okolo preko pješčanih dina, na žarkoj vrućini, duboko u pustinju Sahare.

Zatim, miljama od civilizacije, oni bivaju napušteni. Tokom bolnog, sušnog, dvosedmičnog hodanja koje je uslijedilo, gledaju ljude koji umiru.  U jednom trenutku, Seydou sjedi sa ženom koja se sruši i plačući ga moli da joj pomogne...prije nego je primoran ostaviti je iza sebe.  U stvarnom životu, Kouassi se prisjeća sličnog iskustva sa ženom iz Gane koja ga je zamolila da prenese poruku njenim roditeljima: „Oprostite mi, nisam uspjela. Na kraju ju je morao ostaviti. „Spasi se ili umri“, kaže.

Kasnije su rođaci tinejdžeri razdvojeni, nakon čega ih uhapsi libijska naoružana banda, koja ih zatvara i muči. Zatim ga prodaj "kao roba", za 400 dolara, na prisilni rad. Konačno dolazi podmuklo putovanje koje organiziraju krijumčari ljudi preko Mediterana – najsmrtonosnijeg morskog prelaza na svijetu – u prenatrpanom brodu koji nije u stanju za plovidbu.

Film, traje dva sata i dva minuta, ali za Kouassija je putovanje trajalo tri traumatične godine. Nakon što je 2008. stigao u Italiju, dobio je pre-paid telefonsku karticu, a prvo što je uradio bilo je da je nazvao majku. “Vikala je: 'Živ si! Živ si!’ Nije mogla ni da govori”, rekao je. “Rekao sam da mi je žao i izvinio se. Dodao sam da se svejedno jednog dana nadam da ću se vratiti u Afriku naći se s majkom kako bi joj objasnio šta se dogodilo.”

Tokom narednih pet godina, Kouassi je prolazio težak period u Rimu, u jednom momentu je radio u eksploatatorskim uslovima na plantaži duhana, suočavajući se sa dugom borbom da dobije odobrenje za ostanak u državi. Majka mu je umrla 2009. godine, prije nego što je uspio da se vrati u Obalu Slonovače. “Nisam imao nikakve dokumente, pa nisam mogao ni da se vratim”, kaže on.

Danas su stvari sređene. Sa svojom partnericom, Italijankom ima dvoje djece, radi kao kulturni posrednik i prevodilac i ima dozvolu za duži boravak u Italiji. Otkako je zamoljen da radi kao konsultant za scenarij na filmo Io Capitan– nakon što je upoznao režisera preko zajedničkog prijatelja – bio je na dodjeli Oskara, Zlatnog globusa i obraćao se političarima u Evropskom parlamentu. Govoreći iz svog doma u Caserti prošle sedmice, sa fotografijama sina i kćeri na zidu iza sebe, rekao je da je život sada "dobar".

Ali ga proganja njegovo iskustvo. “Ponekad se zapitam: kako sam ovo prevazišao? Jer nije bilo lako”, rekao je. Godinama je patio od noćnih mora, posebno o mučenju koje se dešavalo u ilegalnim zatvorima u Libiji. Film prikazuje kako ga hvata naoružana grupa koja je jednom upotrijebila ekstremno nasilje, dok je u stvarnom životu, kaže, kidnapovan je četiri puta.

Neke stvari na kraju nisu prikazane u filmu jer su bile "previše eksplicitne", uključujući prilike u kojima je seksualno nasilje nad ženama počinjeno pred njegovim očima. "Postoje stvari koje ne mogu ni opisati, ali to je nešto što nikada ne možete zaboraviti", kaže Kouassi.

„Zato sam, kada sam gledao film, bio toliko ljut na način na koji se ljudi ophode. Ljudi se i dalje suočavaju sa ovom situacijom. U Italiji je u posljednjih 10 godina u Sredozemnom moru umrlo oko 30.000 ljudi. Stalno brojimo ljude koji umiru – djece, žena.”

Baš kao što je osjećao dužnost da prenese poruku od žene u pustinji, sada želi da “bude glas ljudi bez glasa”. On se nada da će Io Capitano i njegova priča pomoći da se političari uvjere u potrebu za sigurnim, legalnim rutama imigracije kako bi ljudi mogli prestati da "rizikuju svoje živote" u Sahari i na moru.

I nada se da će to pomoći široj javnosti da shvati realnost kroz koju migranti koji pristižu u Evropu. “Mnogi ljudi samo vide kako čamci pristižu. Oni ne vide putovanje koje su prošli prije toga”, kaže on. „Moram ljudima ispričati šta mi se desilo i šta se dešava ljudima svaki dan.”

federalna.ba/The Guardian