'Bio sam maltretiran - na globalnom nivou!' Peter Crouch o ruganju, braku i posljednjem smijehu

Peter Crouch navodi sportske legende za koje biste mogli očekivati da će se o njima snimiti film. “Alex Ferguson, Usain Bolt, Steven Gerrard, tako nekako”, kaže on. “To me je natjeralo na razmišljanje: zašto bi neko želio snimiti film o meni?”

A zašto jesu, upitan je.

„Pa“, kaže on, pročistivši grlo, dramatično zastajući. “Ne znam zaista!” Ogroman nalet smijeha se razlije po prostoriji u kojoj se nalazi. "Još uvijek nemam pojma!"

Ovo je Crouch u svom elementu - glumi šaljivdžiju, izuzetno opušten i skroman. Jer, naravno, on ustvari zna zašto su snimili That Peter Crouch Film, dokumentarac koji prikazuje njegov život od nesvjesnog klinca koji “nije imao odgovorajuću građu” za fudbal (bio je 195 cm visok već u svojoj 15. godini, narastavši još nekoliko centimetara kasnije) do ikone Premijer lige koja je postigla više od 100 vrhunskih golova, osvojila FA kup i postala regularanim članom Engleske reprezentacije.

„Moja priča je malo drugačija“, razmišlja on na glas, kada je smijeh utihnuo. „Sa nekim poput Michaela Owena to je kao: bio sam dobar... a onda sam bio briljantan. Dok je moj put prilično raznolik. Igrao sam van lige, otišao sam na pozajmicu u Švedsku. Uvijek sam znao da imam sposobnost, ali da li sam mislio da ću igrati u Ligi šampiona ili da ću zabiti gol na Svjetskom prvenstvu za Englesku? Rekao bih da su sve te stvari lude!”

U fokusu dokumentarca je Croucheva visina. Biti visok se često smatra dobrom kvalitetom fudbalera. Ali biti neobično visok? Kao, 2 metra visok? Crouch se sjeća kako je izašao na teren nakon potpisa za QPR i čuo smijeh na tribinama. U Dulwich Hamletu fanovi su ga nazvali "kokoška od 2 metra". Činilo se da nikada neće prestati, bez obzira koliko je postizao. Kada je debitovao za reprezentaciju, mogli su se čuti zvižduci navijača Engleske kako odjekuju stadionom. Ni štampa ga nije štedila. “Uvijek sam bio 'lanky hitman' ili 'beanpole striker',” kaže on. „Nikad nisam bio samo 'Peter Crouch'.”

Mora da je izgledalo kao da ga maltretiraju.

“Da, pa, maltretirali su me. Na globalnom nivou!”

Za autsajdera, Crouch se činilo da se s tim nosi izuzetno dobro – puštajući podsmijehe da se odbijaju od njega, pobrinuvši se da ušutka publiku svojim golovima. Ali još uvijek je boljelo u tim ranim danima, a ponekad bi plakao noću. Kao skoro svaki tinejdžer, samo je želio da bude normalan. Je li bilo teško progovoriti o ovim stvarima?

„Bilo je malo“, kaže on. “Imam 16, 17 godina, u vremenu kada sam samo pokušavao da se probijem, biti maltretiran samo zbog toga kako izgledam… Bilo je teško. Ali nikada nisam dozvolio da se to vidi. Pogotovo ne u fudbalu. Nikome nisam rekao kako se osjećam. Ni mami, tati, prijateljima, nikome.”

Stvar je u tome, kako kaže, da ne želi da se ovaj film doživljava kao tužna priča. I da budemo pošteni, i nije. To zapravo nije Crouchov stil. Kao prvo, on voli da se smije samom sebi. Rečenicu koju je jednom izrekao u emisiji Grahama Nortona (odgovarajući na pitanje „Šta bi bio da nisi fudbaler?“ rekao je, s besprijekornim tajmingom: „djevica“) jedne britanske novine ocijenile su najboljim sportskim odgovorom svih vremena.

U filmu ga vidimo kako slavi gol za Portsmouth protiv Manchester Cityja, u početku graciozan udarac naprijed koji ide katastrofalno naopako u trenutku kada su mu noge potrebne; umjesto da se neprimjetno vrati na noge, on tetura kao pijani Bambi. Sposobnost da se ruga sam sebi omogućila mu je da preboli one koji su ga maltretirali – „Ako bi neko želio da me tako razljuti, ja sam to bio sam učiniti, bolje nego bi neko drugi“, kaže on. Njegova post-fudbalsku karijeru ne bi bila to što jeste danas. Crouch je medijska ličnost. Naime još je 2018. pokrenuo That Peter Crouch podcast, sesiju zafrkancije koja je pokrenuta prije njegovog službenog povlačenja iz fudbala i danas je to jedan od najpopularnijih podcatsova u zemlji, sa gostima uključujući princa Williama (snimljenog u Kensingtonskoj palati) i Idrisa Elbu.

Napisao je nekoliko humorističnih knjiga u kojima se detaljno opisuju smiješni životi igrača, a ranije ove godine pokrenuo je drugi podcast, Therapy Crouch, sa svojom suprugom, modelom i TV zvijezdom Abbey Clancy; u kojem seciraju različite intimne aspekte svog odnosa. Ništa od ovoga se ne bi dogodilo, da nije naučio kako da nasmije ljude.

Sada ima 42 godine i uvijek je imao izuzetno pozitivan stav, kaže. Često se njegove anegdote završavaju sa "ali na kraju dana, to me je samo učinilo jačom osobom" ili "tada sam znao da im moram dokazati da nisu u pravu". U filmu se zlostavljanje koje je doživljavao često tumači kao nešto što je bilo dobro za njega. „Mislim da je zaista pomoglo na mnogo načina“, kaže on. “Gle, kad sam dolazio u Englesku, sa mamom i tatom u publici, to je trebao biti vrhunac moje karijere. Umjesto toga, izvižde me moji fanovi. Ali natjeralo me da idem naprijed u stilu „Je**te, je**no ću vam pokazati“. Možete ili podleći tom pritisku ili se protiv njega boriti“, dodaje.

Crouch je rođen u Macclesfieldu 1981. godine i, iako je porodica provela kratko vrijeme živeći u Singapuru, odrastao je u Harrowu on the Hill u sjeverozapadnom Londonu. Dobar pokazatelj da je njegov kućni život bio možda bolji od prosječnog fudbalera je to što je njegov tata ponekad dijelio novine umjesto njega. „Jeste, da“, priznaje. “Dobijao sam 15 funti sedmično i bila je to prava borba, da budem iskren. Bilo bi dana u kojima bih bio kao: 'Tata... šta misliš?' A on bi rekao: 'Ne brini – uradiću to.' U to vrijeme on je bio, kao, kreativni direktor u BBH ad agenciji u Londonu. I sjećam se jednog članka o njemu, mislim da je bio u časopisu Campaign, gdje je rekao da je on sigurno jedini kreativni direktor oglasne agencije koji ima drugi posao a to je podjela novina.

„Nisam bio iz vijećničkog imanja“, nastavlja on. “Mnogi igrači sa kojima sam igrao imali su zaista težak odgoj. Borili su se za svoj živote, za život čitavih svojih porodica. Ja to nisam morao.”

Na stranu podjela novina, njegov otac nije vršio pritisak. Nakon što se Crouch povukao iz meča tokom utakmice kada je igrao za Spurse, njegov otac ga je tamo napustio, ostavivši ga da se sam vraća kući. "Surovo", slaže se Crouch. „Ali nikada više nisam odustao od borbe. Brzo sam naučio tu lekciju. I sljedeću utakmicu koju sam igrao, ako ništa drugo, trebao sam biti isključen!”

Njegov tata zapravo ne ispada kao najsimpatičniji lik u filmu – on je stalno kritičan, pozivajući sina da radi više, da bude čvršći. Ostavlja vas da se pitate da li je to pokvarilo njihov odnos. „Ali svaki dan mu se zahvaljujem za ono što je uradio“, kaže Crouch. „Zaista ne bih stigao dovdje bez njega. Vidi, da sam s**nje, on bi me jednostavno pustio da se igram sa svojim drugovima. Ali znao je da imam šansu.”

Dok su njegovi školski drugovi – od kojih je sa mnogima još uvijek blizak prijatelj – bili na zabavama ili na putovanjima, on se posvetio radu na svojoj igri, pokušavajući da njegova neobična građa tijela ide u njegovu korist. Uprkos svojoj visini, bio je užasan u skoku: „Tako sam radio na svom skoku, radio sam na snazi nogu, radio sam na pravcu, radio sam na uglu glave, radio sam na mjerenju vremena. Postoji toliko mnogo faktora u vezi sa udarcem glavom, ali ljudi samo misle: ‘On je visok, on to svakako može.” Crouch kaže da je toliko vježbao udarce glavom, sve dok ne bi mogao vidjeti samo zvijezde. Gledajući unazad, brine se o riziku od demencije, naravno. „Ali sada ne mogu mnogo da uradim po tom pitanju.” kaže on uz još jedan veliki smijeh. „I znaš šta? Držim rekord u Premier ligi u golovima glavom (njih 53). Tako da bi sve to opet ponovio.”

Upornost je bila itekako korisna za Croucha. Nakon što je potpisao za Liverpool 2005. za 7 miliona funti, nije postigao gol u 18 utakmica. Njegov profil je bio u porastu, a broj pogodaka nikada nije bio gori. Htio je da se sakrije. Ali on je nastavio vjerovati, na kraju je isporučivši ono što je u filmu Barry Glendenning iz Guardiana opisao kao „najgori gol koji sam ikada vidio, a već dugo gledam fudbal“. Još uvijek je zahvalan navijačima koji su bili uz njega u njegovom najmračnijem trenutku u fudbalu. „Mislim da ne postoji još jedan grad u Engleskoj, ili klub u Engleskoj, koji bi nakon što je osvojio Ligu šampiona prihvatio igrača poput mene. To je ono po čemu je Liverpool poznat, zaista, mi protiv njih, opsadnog mentaliteta. Tako da se osjećam nevjerovatno ponosno što sam ih predstavljao.”

Iste noći kada je Crouch završio svoju sušu po pitanju pogodaka, izašao je u bar i prišla mu je Clancy. „Trebalo još samo da te noći odigram i lutriju“, kaže on. Uprkos tome što nije ljubitelj fudbala, vidjela je kako ga zadirkuju u štampi i u njemu prepoznala slatkog momka o kome je trebalo malo da se brine. Njihova veza izazvala je nevjericu kako od strane novinara tako i od Crouchovih prijatelja – jer je njihov smušeni prijatelj izlazio je sa zvijezdom britanskog Next Top Modela. Čak ga je i princ Harry pitao kako je, dođavola, dobio Clancy. “I volio bih da i ja njega sada nešto slično pitam!” kaže on, aludirajući na Meghan Markle i pri tom ponovo počinje da se smije.

Crouch i Clancy sada žive u Surreyu sa svoje četvero djece, a njihov zajednički podcast može biti iznenađujuće otkrivajući. Ponekad se čini kao da se uvlačite u pasivne (ili ne tako pasivne) agresivne redove para. „Mi se zapravo ne svađamo toliko“, kaže Crouch. “Ali ako sjednete i razgovarate o tome šta vas nervira jedno kod drugog, lako ćete se posvađati.”

Prva epizoda govorila je o Clancynom užasu kada je otkrila da njen novi partner još uvijek živi kao student - zvijezda Premijer lige koja spava s neusklađenim jastucima i ničim u sobi osim PlayStationa. „Samo sam živio kako su živjeli moji prijatelji,“ protestuje danas Crouch. “Neki od njih su bili na fakultetu, nisu imali novca, pa sam i ja bio kao oni. Ovih dana čujete da mladi igrači zapošljavaju kuhare i slične stvari, ali ja nisam radio ništa od toga. Nisam ni pomišljao ga potrošim.”

Jedna stvar koju je Clancy otkrila u nedavnoj epizodi je da se Crouch moli svake noći. Kao dijete molio je Boga da od njega napravi fudbalera. Ovih dana to je manje aspirativno.

“Nisam religiozan, ali se molim, a ovih dana više se radi o tome da budem zahvalan za stvari koje sam postigao.”

Ako nije religiozan, kome se obraća? „Pa, to je privatno stvar, ako ćemo pošteno“, kaže on, izgledajući kao da mu je pomalo neugodno. “To je nešto privatno što radim... što je Abs otkrila na podcastu. A sada o tome pričam u intervjuima!”

Nije teško vidjeti šta Crouchyja čini određenim tipom muškarca. On je šaljivi klinac koji je dobro prošao. U filmu vidimo igrače na Crouchfestu, smiješnom i pomalo nevjerovatnom događaju uživo koji je na neki način uspio ispuniti Wembley Arenu kapaciteta 12.500. Neki od njih izgledaju – na najljepši mogući način – malo više štreberski od prosječnog navijača i govore o tome kako je vidjeti tako visoku figuru koja se plasirala u Premijer ligu pomoglo u njihovim vlastitim problemima oko toga da se ne uklapaju. „Nisam snimio film da bih bilo šta promijenio“, kaže on. “Samo pričam svoju priču.” Ono što on zna jeste da je izuzetno sretan što je imao karijeru kakvu je imao i što je otkrio nešto što bi mnogi rekli da je nedostižno: karijeru poslije fudbala koja mu daje isti elan koji je imao dok je igrao.

„Kao i iščekivanje šta će ljudi misliti o ovom filmu, to je ista stvar“, kaže on.

federalna.ba/The Guardian