Beatles, Bowie, Dylan, Mercury i više: Legendarni trenuci rokenrola kroz objektiv Barrieja Wentzella

Barrie Wentzell, jedan od najvažnijih fotografa muzičke scene šezdesetih i sedamdesetih godina, svojim je objektivom zauvijek zabilježio epohe, emocije i duh vremena koji je oblikovao generacije. Njegove fotografije nisu bile samo dokumenti, već svjedočanstva o ljudima koji su iz garaža i klubova postajali ikone svjetske kulture. U novoj knjizi Should’ve Been There…, objavljenoj u izdanju Rufus Publications, Wentzell dijeli nezaboravne priče iza svojih najpoznatijih fotografija.

Robert Plant, 1970.

Na putu ka aerodromu Heathrow, u limuzini koja ga je vodila prema početku američke turneje s grupom Led Zeppelin, Robert Plant je pred objektivom Barrieja Wentzella djelovao opušteno, gotovo dječački. Wentzell se prisjeća kako su „današnji divovi rokenrola zapravo bili samo obična djeca koja su željela dobar provod, malo pobune i bijeg od sudbine tvorničke trake“. Iako su mnogi mislili da će ih život odvesti upravo tamo, Plant i njegovi saborci odabrali su muziku – i promijenili svijet.

David Bowie, 1972.

Bila je siva, tmurna londonska jesen kada su Wentzell i novinar Mick Watts došli u mali, neugledni ured menadžera Tonyja DeFriesa u Regent Streetu. Tamo ih je dočekao mladi David Bowie, u uskoj, blistavo obojenoj odjeći, s cigaretom u ruci i knjigom u krilu. „Hello, come in“, rekao je ljubazno, a nekoliko minuta kasnije – objavio da je gej i da je to oduvijek bio. Taj intervju i Wentzellova fotografija izazvali su ogroman odjek i, kako će kasnije Bowie priznati, upravo mu donijeli slavu.

The Beatles, 1967.

Prvi susret s Beatlesima dogodio se na slavnom partyju povodom izlaska Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band u kući Briana Epsteina u Belgraviji. Rasvjeta u unutrašnjosti bila je loša, pa je njihov tadašnji PR Derek Taylor predložio da se snimanje premjesti ispred kuće. Wentzell se probio kroz gomilu i uspio uhvatiti kadar koji je postao jedan od najpoznatijih prikaza grupe u tom periodu – spontanu, ali istorijsku sliku novog doba pop kulture.

Diana Ross, 1965.

U pauzi snimanja emisije Top of the Pops u BBC studiju, Wentzell je svratio do bara i zatekao Dianu Ross kako razgovara s novinarom. Upitao ju je može li napraviti nekoliko snimaka – ona se nasmiješila i pristala. Nekoliko dana kasnije, jedna od tih fotografija završila je na naslovnici Melody Makera. Taj trenutak mu je promijenio život – urednici su ga pozvali da postane glavni freelance fotograf časopisa. „Sve zahvaljujući Diani Ross“, prisjeća se sa smiješkom.

The Rolling Stones, 1969.

Promocija albuma Beggars Banquet održana je u starinskoj banketnoj sali u Kensingtonu, u atmosferi nalik zabavi Henrika VIII. Novinari su se već počeli šaliti da je riječ o šali jer se bend nije pojavljivao – dok se velika hrastova vrata nisu otvorila, a Stonesi upali s pitama u rukama! Uslijedio je potpuni haos, prava “Keystone Cops” scena, u kojoj su i novinari i bend završili prekriveni kremom – jedan od najveselijih trenutaka britanskog roka.

David Gilmour, 1975.

Poziv iz PR ureda Pink Floyda vodio je Wentzella u slavni Abbey Road studio, gdje je trebao snimiti portrete članova benda za američke vize. „Nisu voljeli pozirati, ali ovaj put nisu imali izbora“, kaže fotograf. Portret Davida Gilmoura, nastao tada, Wentzell smatra „najboljom pasoškom fotografijom ikada“ – ozbiljan, mističan izraz zbog kojeg bi, šali se, „američke vlasti teško mogle odbiti ulazak“.

Elton John, 1972.

Elton je tada već bio velika zvijezda, ali Wentzell se prisjeća njegove topline i skromnosti. U njegovoj kući u Surreyju dočekao ih je šampanjcem – koji je fotograf slučajno prolio po skupom perzijskom tepihu. Elton se samo nasmijao: „Ne brini, Keith Moon ga je već krstio sinoć!“ Njegova majka ponudila im je tost s pasuljem, a trojica su ga s radošću prihvatila. „Bio je to pravi britanski ručak slavnih“, kaže Wentzell.

Freddie Mercury, 1974.

Za božićno izdanje Melody Makera Freddie je trebao biti na naslovnici. Iako Wentzell nije volio „pozerske“ sesije, pristao je. Freddie je stigao s djevojkom, otvorili su bocu viskija i kroz pjesmu i smijeh završili snimanje. „Do kraja boce pjevao je božićne pjesme i smijao se kao dijete – pravi duh praznika.“

Nina Simone, 1969.

„Nina je bila čista snaga – talent, emocija, ponos i bol u jednom biću“, zapisuje Wentzell. Sjeća se da je tokom snimanja bio potpuno očaran njenom pojavom, koja ga je podsjetila na kraljicu Nefertiti. Tokom razgovora govorila je o građanskim pravima i nepravdama, smijala se rijetko, ali je fotograf uspio uhvatiti jedan od tih rijetkih trenutaka – osmijeh žene koja je u sebi nosila cijeli svijet.

Peter Gabriel, 1973.

Tokom probe grupe Genesis u londonskom Rainbow Theatreu, Peter Gabriel je lično pomogao fotografu, upravljajući svjetlima i mijenjajući kostime. „U pola sata je promijenio više likova i izraza nego što sam ja uspio okinuti fotografija“, prisjeća se Wentzell. „Bio je pravi umjetnik – i ispred mikrofona i pred objektivom.“

Bob Dylan, 1965.

Tokom pauze na BBC-u, Wentzell je primijetio Dylana kako sam sjedi u kantini. Zamolio je da ga fotografiše, a Dylan je, u svom stilu, odgovorio: „Možeš da slikaš sam sebe ako želiš… ali, naravno, slikaj.“ Kasnije se ušunjao u probu i zabilježio intimne trenutke jednog od najvećih pjesnika svog vremena. „Bila je to večer koju nikad neću zaboraviti – sto ljudi, Dylan, i čista magija.“

Aretha Franklin, 1970.

Tokom njenog nastupa u Royal Albert Hallu, Wentzell je imao osjećaj kao da se dvorana pretvorila u crkvu na američkom jugu. Aretha je pjevala s tolikom snagom da su, kaže, „zidovi odzvanjali od duše“. Fotografija koju je odabrao, po njegovim riječima, „uhvatila je snagu i slavu tog trenutka – sve ono što je Aretha bila: duša muzike.“

Leonard Cohen, 1974.

Prvi susret s Cohenom bio je iznenađujuće vedar. „Očekivao sam tmurnog pjesnika, a dočekao me nasmijan, duhovit čovjek, bos, s nogama na stolu“, kaže Wentzell. Nakon tog susreta, promijenio je mišljenje o njegovoj muzici: „Od tada volim sve njegove pjesme, čak i Songs from a Room.“

Jimmy Page, 1971.

Uoči objave četvrtog albuma Led Zeppelina, bend je nastupao u Ulster Hallu u Belfastu. Bio je to prvi koncert na kojem je izvedena Stairway to Heaven i prvi put se pojavila čuvena Gibson gitara s dvostrukim vratom. „S Barriejem je uvijek zadovoljstvo raditi“, rekao je kasnije Jimmy Page.

The Kinks, 1972.

Ray Davies se prisjeća kako su mrzili klasična fotografisanja s ukočenim fotografima u odijelima. „Barrie je bio drugačiji – izgledao je kao mi, razumio nas je i znao uhvatiti duh vremena.“ Njegove fotografije Kinksa bile su sve osim ukočene – bile su žive, slobodne, iskrene, baš kao i njihova muzika.

federalna.ba/The Guardian