Banjalučki Mozaik prijateljstva planira osnovati socijalno preduzeće
Za više od 600 Banjalučana gotovo svakodnevno te oko hiljadu u danima vikenda jedini siguran obrok je u Javnoj kuhinji „Obrok ljubavi“, koja djeluje pri Udruženju građana „Mozaik prijateljstva“. Kada najodgovorniji ne vode brigu o onima kojima je pomoć najpotrebnija, snalaze se sami. Javna kuhinja, bez donacija, kao samoodrživi projekat, zbrinjava još i socijalno najugroženije – zvuči nevjerovatno? Ipak je moguće.
Zora Valfoger penziju je zaradila u „Željeznicama“. Sa 250 maraka mjesečno preživjeti ne može. Snalazi se, kaže, kako umije i zna. Na pragu osamdesete, četiri puta sedmično po sigurne obroke dolazi u Javnu kuhinju „Obrok ljubavi“ i tako će biti dok je noge služe. Da nema ovih obroka, Zora kaže, bila bi gladna: „Da nema ove kuhinje, išla bih krasti da jedem. Nekad, dok je Tito bio živ, bilo je svega i svačega - i da odeš na more i da ostane ti, a sada nema ništa. Ovo je samo preživljavanje. Ovo ti je jedan dan života, a penzija je dva-tri dana i to je to“.
Drugog izbora nema ni Zoran Šipka. Narušenog zdravlja, uz pomoć štaka, svakodnevno dolazi u kuhinju. Penziju je zaradio u „Čajevcu“. Od nekadašnjeg ljepšeg života, ostala su sjećanja, ali se živjeti, kaže, mora: „Umrla mi je supruga i ostao sam sam. Ja sam primoran da se ovdje hranim. Imam ja penziju, ali moja penzija je jako mala, ja ću sad dobiti 63 marke, umanjena mi je penzija. Zašto? Ne znam“.
Redovi pred javnom kuhinjom slika su, nažalost, naše realnosti, kao i sve češći apeli, da su zalihe hrane sve manje, a obroci upitni za više od 600 korisinika. Iz „Mozaika prijateljstva“ izabrali su, kažu, najteži put, jer rad ove kuhinje opstaje isključivo od solidarnosti humanih ljudi. Kako bi obezbijedili finansijsku stabilnost, spas vide u ideji prvog socijalnog preduzeća. U naselju Ramići, nedaleko od Banjaluke, u toku je izgradnja objekta, gdje bi već od jeseni počeo rad.
„Pošto svaki dan ponovo prosimo hljeb, cilj nam je da na livadi postavimo najmanje pet plastenika i da pokušamo da napravimo proizvodnju hrane, organske hrane, ali hrane koju će ljudi kupovati od nas, ne zato što smo mi sirotinja već zato, između ostalog, što imamo dobar proizvod, a da u donjem dijelu kuće pravimo industrijske, pamučne krpe“, objašnjava Miroslav Subašić, predsjednik Udruženja građana „Mozaik prijateljstva“.
Socijalno preduzeće ima još jedan cilj - obezbijediti nova radna mjesta. 38-godišnji Saša Đurić pomaže u izgradnji i jedan je od budućih radnika. Želi, kaže, da živi kao većina njegove generacije – ali ne samo da pomogne sebi, nego i drugim ljudima.
Da bi ovu ideju realizovali do kraja, potrebna su sredstva i još mnogo toga, A Subašić stoga apeluje: „Pozivam ljude dobre da ulože u nas, a vratiće im Bog milion puta više - vidjećete sreće jednog dana kada ovdje bude bilo najmanje stotinu zaposlenih“.
federalna.ba