Azra Husarić Omerović: 'Sanjam ih' je priča o čovjeku koji je 33 godine živio u samoći
U okviru Sarajevo film festivala, u programu Bh. film danas je premijerno prikazan dokumentarni film „Sanjam ih“, autorice Azre Husarić Omerović. Radi se o potresnoj priči o bivšem logorašu Ešefu Dženanoviću, koji je preživio torture tri logora, ali nije preživio ubijanje svojih najmilijih. Je li sjećanje i svjedočenje put ka pravdi? O filmu je u Dnevniku 3 govorila autorica i novinarka Detektora Azra Husarić Omerović.
O upoznavanju sa Ešefom Džananovićem i motivaciji za prenošenje njegove priče
- Ešefa smo upoznali bez namjere da snimimo dokumentarni film o njemu. Izvještavali smo o Danu bijelih traka. On je došao iz Švicarske, stojao je sa strane na mostu, izolovan od ljudi koji su bili na okupljanju i držao je tri ruže. Nama je to privuklo pažnju, ostvarili smo kontakt s njim i onda godinu dana gradili međusobno povjerenje, kako bisno vidjeli na koji način ćemo dokumentovati priču. Isprva nismo znali da će to biti dokumentarni film, ali smo htjeli da dokumentujemo priču - svjedočanstvo o stradanju jedne porodice u Prijedoru koja je na neki način slična svim drugim koje su se desile, ali nikad zabilježena. Ono što nam je bila inspiracija da to uradimo jeste i činjenica da on 33 godine nakon rata nije pronašao posmrtne ostatke te porodice i ne postoji nikakav dokument koji svjedoči o njihovom nestanku. Čitav trag porodice je izbrisan tako što je njegova porodična kuća zapaljena i srušena do temelja. Sve uspomene koje je imao na te članove porodice su uništene zajedno s tom kućom, posmrtne ostatke nije našao, mezara nema, ima samo spomenik i evo od danas ovaj film, kazala je Husarić Omerović.
O procesu kreiranja filma
- U Švicarskoj je vrlo rijetko pričao o tome bilo kome drugome. Njemu je to bilo potrebno, a to je shvatio tek kada je ispričao svoju priču. Godinu dana smo gradili povjerenje. Mi njega vjerovatno nikad nećemo ostaviti samog, svoje sagovornike pratimo cijeli život i redovno se čujemo s njima, tako će biti i u ovom slučaju. Ešefova priča je specifična baš po tome što je on u samoći živio 33 godine i nije bio spreman da tu priču iznese javno. To je možda bio najduži proces u kreiranju ovog filma - da ga stavimo pred kameru i da ga pustimo da nam priča onoliko koliko može kako bismo na neki način napravili svjedočanstvo zapisano trajno, istakla je autorica filma.
federalna.ba