Od More do Venecije: Abdulah Sidran proživio je svoju poeziju

Kako nastaje teška poezija? Tako što još u svojoj prvoj zbirci objavite dijalog između majke i sina.

Šta to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

A onda se taj dijalog, kao i mnoge druge vaše pjesme, godinama kasnije obistine. Barem se to tako desilo Abdulahu Sidranu - jednom od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika.

Znalo je biti vremena, kad duše nema. U domu njenom stoglavo ništa zjapi, i tamne posuda pitke, širine zbivanja neman, a žestoke kiše udaraca niotkud ni kapi. Tek tad je u oku urliko ustrijeljen vepar. Sve mu je duša sestrom znala biti i bila, ali nje kad nema. Dok svijetom vlada kosmički nepar, blago je i toplo, strašno lice ništavila.

Pisci su valjda osuđeni da budu hroničari i da njihove zapise uzimamo za stvarnost jednog društva i njegovu prognozu. Zaključujemo prema toj sudbonosnoj generaciji, koja je bila plodna 60-ih godina, kad se narod kulturološki konstituirao i zbog kojih smo u svoje pisce, pored velikana poput Maka Dizdara ili Meše Selimovića, upisivali mlade pjesnike.

„Generacija koja nije čistih ruku od prljavštine stvarnosti i politike. Za razliku od apstraktnih pjesnika, flore, faune, poljoprivrednih motiva i tako dalje - ova generacija je ulijetala u klinč s onim što su stvarnosni društveni i politički problemi“, kazao je Sidran.

Vođeni nekom dozom umjetničkog aktivizma, književnim jezikom ispisivali su sudbinu malog čovjeka u velikoj historiji. A da bi to bilo dosljedno istini, u stvaralaštvo moraju ušetati neki dokumentaristički principi.

„Pjesme su porok i narod odavno zna da je jedini način da se nekog poroka oslobodimo, da ga dovedemo do savršenstva, dakle do apsolutno nemogućih pretjerivanja“, govorio je.

Televizijska karijera Abdulaha Sidrana započinje 1979. godine, kada je njegov scenarij ekraniziran u vidu televizijske drame "Jegulje putuju u Sargaško more" nakon čega će ubrzo uslijediti kultni film "Sjećaš li se Dolly Bell" (1981.).

Priče je crpio iz ljudi, života kojeg je živio i grada kojeg je volio. Film "Otac na službenom putu" (1985.) je nastao prema tragediji u obitelji Abdulaha Sidrana, kada je njegov otac Mehmed zbog jedne pozdravne riječi na ruskom jeziku završio na Golom otoku. Kako bi zaštitila svoju djecu od neugodnih iskustava, majka je djeci kazala da je otac otišao na službeni put.

Prvi kadrovi filma "Kuduz" Ademira Kenovića, prikazuju Sidrana i to u željezničkoj uniformi. Kao mladić je htio biti otpravnik, ali ga vid nije najbolje služio.

„Najznačajniji filmovi za koje sam ja radio scenarije, zapravo su se u životu zbivali ovdje na čaršiji, nad Kovačima, u Patkama i nije mi mrsko, nego mi je milo da na ovom mjestu govorim o filmu. To su dakle priče o ljudima koje sam poznavao, o porodici u kojoj sam rođen, u kojoj sam rastao, u kojoj sam naučio čitati knjige“.

Poslije zlatnih osamdesetih, kobne devedesete. A dublje kopajući po tom neuhvatljivom pojmu sarajevskog duha, došao je do beskompromisnog praćenja jednog prostora. Tako je i svoj život živio ruku pod ruku sa Sarajevom – u dobru i u zlu. Njegove pjesme otpora, pisane pod opsadom, obišle su svijet.

Gledam u nebo iznad Venecije.
Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda nema.
Venecija tone.
Evropa tone.
Tone kolijevka i dijete u kolijevci tone.
Tonu kontinenti.
Tone ruža u vazni od stakla murano. Tone murano. Hotelska soba tone.
I društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba na svijetu da ima naroda bošnjačkog?
Među bojama jedna boja manje. Među mirisima jedan miris manje.
Zašto ne treba na svijetu da ima ova Venecija?
Među čudima jedno čudo manje.

„To je poetskim jezikom zapravo govor o političkom trenutku svjetskog uma koji je zapravo neum i koji dopušta da sa lica zemlje nestane cijeli jedan narod“, pojasnio je književnik govoreći o Zašto tone Venencija?.

Pitali su ga kasnije: Zašto tone Sarajevo, kazao je: „Sarajevo ne tone. Ne tone. Jer duh Sarajeva je nevjerovatno jak. To se ne vidi golim okom. I mnoge se stvari ne vide golim okom, samo zbog toga što je ljudski vijek prekratak da bi čovjek mogao golim okom prepoznavati. A sve ovo što se danas zbiva, zbivalo se 1945. godine, recimo ako govorimo o Sarajevu, da se tako radikalno promijeni struktura stanovništva - u socijalnom, etničkom i mnogom drugom smislu. Te sile su potpuno metafizičke, kosmičke, vasionske. Eto da kažemo božije. To je riječ koja se ne treba izbjegavati. I šta je sila te vrste, sve drugo je u odnosu na nju smiješno.“

I dok nije počeo pisati o Sarajevu, priznao je jednom, činilo mu se da je samo 'ganjao' ritam i lijepe riječi. I kao neko ko je ovaj grad razumio, nije dao reći da se on može pod ičijim prljavim pritiscima ikada slomiti.

„Ponekad i tema napravi pisca, a ne samo da pisac realizira temu. Tako da ja mislim da je možda mene Sarajevo i to što je fenomen, što je misterij, tajna, čudo i ljepota Sarajeva - da je pomoglo u mom samoformulisanju“, pojasnio je.

Poslušajte
kako diše
Planeta – Sarajevo.
Poslušajte
kako plače Djevojka:
„Smrti, nemoj me uzeti!“
Koliko smo puta plačući
kazivali naše žarke molitve za mir?
Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.
U svemiru - ime mu je Bosna -
djevojčica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijeće kojeg nema!

Čovjek koji je neponovljivo oslikao mentalitet jednog podneblja, vremena i ljudske prirode. Čovjek čije će riječi vječno odzvanjati, filmovi koji će se iznova gledati i stihovi koji će ostati zapisani u vremenu kao trajni odraz duše.

federalna.ba