90 godina „Našeg doma“ u Travniku

Najstarija ustanova za socijalnu zaštitu odraslih osoba u regiji, „Naš dom 1935“, smješten u travničkom naselju Pirota, obilježio je 90 godina postojanja i rada. Ova ustanova jedna je od jedanaest u Srednjobosanskom kantonu u kojima je smješteno manje nešto manje od 600 osoba. Nažalost, svakodnevni su zahtjevi za proširenje kapaciteta jer je sve veći broj onih koji trebaju ovakvu uslugu.

Počelo je 1935. kao 'Uboški dom'

Travnički Naš dom je najstarija i najveća ustanova za zaštitu odraslih osoba u ovom kantonu, a jedino ona u naselju Lug u Kiseljaku nije u privatnom, nego u vlasništvu Caritasa Vrbosanske nadbiskupije. Od davne 1935. godine, kada je tadašnja država u travničkom naselju Šumeće formirala 'Uboški dom' sa tridesetak kreveta, do danas se promijenilo mnogo toga, a prvenstveno struktura korisnika.

„Od korisnika koji su bili izuzetno samostalni i pokretni, danas imamo sve više njih koji dolaze u stanju potrebe, kojima je potrebna 24-satna briga i nadzor medicinskog osoblja“, govori Merima Musemić-Arnautović, direktorica Našeg doma.

Ministar zdravstva i socijalne politike SBK Anto Matić (HDZ BiH) istakao je kako je oko 570 osoba smješteno u tim domovima – i da ih 86 finansira ili sufinansira Ministarstvo.

Među nešto više od dvije stotine korisnika u ovoj ustanovi je i Dušan Đurović, koji je ovdje stigao 1981. godine i u koji je prije nešto više od desetljeća stigla njegova sadašnja supruga. Kaže - ovdje je došla uz iznimnu pomoć tadašnjeg direktora i vlasnika ustanove, u koju ju je dovela ljubav.

„Duga je to i lijepa priča, sa nekom posebnom emocijom. Hvala Muhamedu Musemiću, koji mi je pružio priliku i vjerovao da sam uradila pravu stvar, a to je da sam iz Beograda došla u Naš dom“, govori Zorica Đurović.

Devedesete

Na svečanost povodom 90 godina postojanja i rada Ustanove koja je i zaposlenicima i korisnicima, kažu, uvijek bila istinski dom i porodica, stigle su tri generacije čiji susret nije mogao proteći bez prisjećanja na devedesete godine prošlog stoljeća.

„U to vrijeme Naš dom je pružao sigurnost i radnicima i korisicima. Bukvalno - imali smo hranu i to je u to vrijeme bila najveća plata“, priča Salih Salihović, radnik Našeg doma.

Nažalost, postojeći kapaciteti ovih jedanaest ustanova su nedovoljni jer zbog stalnog odlaska mladih raste broj onih kojima je neophodna pomoć drugih. Oni koji su uspjeli osigurati svoje mjesto, a Rudolf Matković je jedan od njih – poručuju: „Ima ljudi svugdje i ljudi će jedan drugom pružiti ruku - ko je naučio. Ko nije - možete mu dati sve, on nema ništa.

federalna.ba