63. MESS: Večeras predstava iz Srbije "Djeca"

U okviru 63. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, večeras 03.10. 2023. u 19:30 sati , na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta će biti izvedena kamerna opera "Djeca" , u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda.

Opera “Djeca” predstavlja izazovnu sintezu dramaturškog i koreografskog pristupa, pod vodstvom Irene Popović. Snažno autorstvo Milene Marković, postavljeno u domen autofikcije, reorganizuje se za scensko izvođenje. Kroz istraživački pristup, razvijen je koreografski jezik koji povezuje afekte, dramske odnose i zvuk, preplićući pojedinačno i kolektivno, stoji u saopćenju festivala MESS. 

Riječ je zapravo o operi u 17 pjesama koju je komponovala i režirala Irena Popović, a prema istoimenom romanu-poemi Milene Marković, kao neobičan scenski spoj muzike, drame i poezije.

Irena Popović je okupila je zanimljiv “koktel” glumaca i operskih solista te  pružila publici atraktivan projekat u vidu avangardnog pozorišta.

U predstavi igraju Nela Mihailović, Suzana Lukić, Predrag Miletić, Vanja Milačić, Pavle Jerinić, Milena Ðorđević, Bojana Stefanović, Bojana Bambić, Dragana Varagić, Aleksandar Vučković, Miona Marković, Teodora Sparavalo, Jelena Blagojević, Vladan Matović, dok su pjevači Tamara Mitrović, Iskra Sretović i Marko Kostić.

"Poezija je muzika", jeste nezvanični moto predstave.

Milena Marković je za djelo “Djeca” osvojila NIN-ovu nagradu za najbolji roman 2021. godine, iako ne pripada skroz ovom književnom rodu, već je najbliže poemi, čime je na neki način postignut presedan u istoriji ove književne nagrade.

Kako je rekao pisac Miljenko Jergović, "Djeca" su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu i sinovstvu.

Povodom prošlogodišnje beogradske premijere predstave, rediteljica i kompozitorka Irena Popović, je za katalog beogradskog  Narodnog  pozorište zapisala :

"U muzici koju sam komponovala za „Djecu“ pokušala sam da pronađem boju kolektivnog glasa tj. Mileninog bića. Kompleksnost Milenine poezije i njena slojevitost mi je dala prostor da taj kolektivni glas može biti i operski, i običan, da može biti i djeetinji i da može biti savršen u svojoj nesavršenoj boji. Glasovi u „Djeci“ su jedinstven spoj nespojivog i čini mi se samim tim dobijamo jedan nadglas koji plovi kroz prostore i koji naprosto odbija da bude definisan i uhvaćen u zamku klasične analize. 

Milenina djeca su slaba ljudska djeca... pokvarena, uplakana, bijesna, teturava, drhtava, skakutava, pomamljena, omamljena, potuljena i svi hoće sve... Vrištava ljudska djeca...

U poziciji kada komponujemo za djecu, vrlo često ulazimo u zamku prilagođavanja muzike i zaista mislim da je to pogrešno. Kroz stihove koje sam citirala Milena upravo piše o tome da to dijete jesmo mi koji smo to isto dijete zaboravili, sakrili, uvili u neke lažne norme i kodekse ponašanja. Kada pišem tj. komponujem o njima postajem to isto skakutavo i vrištavo dijete, oslobođeno, srećno... Sam čin stvaranja onda postaje igra i radost bez ikakve mistifikacije i tjeskobe i samo želim da taj stvaralački vrtlog nikada ne prestane i traje stotinu hiljadu milion dana i stotinu hiljadu milion noći..."

Libreto i dramaturgiju predstave potpisuje Dimitrije Kokanov, kostimografiju Selena Orb, scenografiju Miraš Vuksanović,  koreografiju  Igor Koruga a muzička dramaturginja je Jelena Novak. 

"Proces dramaturškog čitanja „Djece“ prije svega je bio zasnovan na ideji čitanja ženskog glasa autorke, originalno postavljenog u domen autofikcije. Dramaturški alati kojima sam se služio su skraćivanje i montiranje zarad reorganizacije tekstualnih površina u nove strukture namijenjene scenskom izvođenju. 

Opera „Djeca“ tako ne ulazi u domen reprezentacije sadržaja na tradicionalni način, već koristi upisani glas autorke kao osnovnu poziciju sa koje se o određenim sadržajima govori. Tekst Milene Marković kao upis njenog autorskog glasa (ona svjesno i namjerno tekst oblikuje govorom iz prvog lica) upotrebljava se kao trag njenog glasa koji biva izveden od strane različitih izvođača. Na ovaj način razvija se procedura izvođenja njenog glasa upisanog u tekstu romanu-poeme, taj glas se fragmentira i komplikuje povećavanjem broja onih koji ga izvode i manipulišu njime postupkom preuzimanja i njegovim zastupanjem na sceni tokom trajanja izvedbe. Na različitosti izvođača posebno se insistira u samoj izvedbi, od toga da autorkin glas nerijetko postaje u izvedbi glas koji preuzima grupa, a tek povremeno pojedinac odnosno pojedinka koji nikada nisu strogo određeni kontinuiranom pozicijom koju zastupaju, kako bi se izbjegla zamka reprezentacije same autorke na sceni. Transparentnost izvođačkih starosnih, polnih i rodnih razlika, potom isticanje različitosti pjevačke vještine kojima izvođači taj glas prenose u ovom operskom djelu dodatno usložnjavaju samu izvedbu"- zapisao je o predstavi dramaturg i libretista Dimitrije Kokanov. 

"U okolnostima scenskog prostora gde su muzika i tekst snažni označitelji, ključni izazov i moja „bunotvnička“ potreba da se toj dominaciji kao koreograf odupirem, odnosili su se na to kako osmisliti fizičko kretanje i Tijelo kao ravnopravno sredstvo interpretiranja gorepomenutih motiva romana/libreta u konstantno dinamičnom dijalogu sa muzikom. Uslijedila su brojna istraživačka pitanja kao na primjer: kakvu vrstu afekta proizvodi opersko pjevanje o porijeklu sa planine u modernističkoj formi idilične pastorale? Kako jednostavna dječija igra iz naših djetinjstava istovremeno predstavlja i životne izazove svih nas? Da li hladni repetativni zvuk elektronike može da nas emotivno dodirne? Kako sublimnu opersku/muzičku katarzu učiniti grotesknom, nježnom, uznemirujućom, prijemčivom? Ovako višeslojan metod istraživanja zajedno sa glumcima i pjevačima, doveo je do izgradnje specifičnog koreografskog jezika i kompozicije putovanja kroz različite fizičke pejzaže, afekte, dramske odnose, glasove, zvuk i riječi – koji sveukupno otjelovljuju kolektivno u pojedinačnom i pojedinačno u kolektivnom. Postavljeni istovremeno u strukturu između drugih tjelesnih kolektiva na sceni – kamernog orkestra i dječijeg hora – kao i pred kolektivom auditorijuma javnog prostora (pozorišta), protagonisti ovog scenskog događaja čine i otjelovljuju ’ritualni eksces’ koji nas vodi kroz vremeplov aktuelnosti zajedničkog prošlog, sadašnjeg i budućeg života, uz podsjetnik da smo uprkos svemu i dalje još uvijek samo deca"- istakao je koreograf predstave "Djeca" Igor Kotruga. 

U predstavi muziku  izvodi ansambl beogradskog  Kamernog  orkestra. 

federalna.ba