Žuna: Možemo se pitati šta bi bilo da nije bilo rata, ali nam u kontekstu sadašnjosti ne koristi

Roman Emine Žune "Do boljeg jučer" priča nam priču o Nedimu koji se jednog jutra probudi na klupi na kojoj prethodne noći nije zaspao. Klupa je na mjestu zgrade u kojoj je zaspao, ali zgrade više nema. Nema zapravo ničega iz svijeta od jučer, ali sve mu je poznato iz nekog vremena. Dok nije na trafici vidio datum na dnevnim novinama, 5. 9. 1987., i shvatio da se nalazi u godini kad je imao sedam godina i kad se ništa od svega ružnog što će uslijediti nije dogodilo.

Rat još nije počeo, nikoga još nije ubio snajper ni granata, niko još nije poginuo u redu za vodu ili na tržnici, a njemu je – to je jedino objašnjenje – povjerena uloga vremenskog putnika da bi sve to spriječio i promijenio onu prošlost koja se sad ima priliku ne dogoditi. Da bi to postigao, Nedim treba učiniti samo jednu stvar: ubiti Slobodana Miloševića.

Emina Žuna, kako je zapisala Marina Vujčić, majstorski nas vodi kroz Nedimovu traumu i njegov novi smisao života, pa ako treba i smisao smrti koja će spriječiti mnoge druge smrti što su se u onoj bivšoj budućnosti dogodile.

Govoreći o nastanku romana "Do boljeg jučer", Emina Žuna u razgovoru za Fenu navodi da je on nastajao dugo u glavi, ali da ga je pisala relativno kratko.

 – Da parafraziram Kunderu: od ideje do njene realizacije put je na koljenima. Pitanja kojima se bavim u ovom romanu i na koja pokušavam da nađem jedan ili više odgovora, jer roman se i bavi pitanjima više nego odgovorima, starija su od vremena u kojem sam počela da pišem i da se "brojim u spisateljice". Javila su mi se još tokom rata i neposredno nakon njega, pratila su me kroz djetinjstvo, adolescenciju i ranu mladost. Sva se svode na sljedeće: Šta bi bilo da rata nije bilo? U početku su imala dječji oblik i bavila su se konkretnim i materijalnim zato što sam i sama bila dijete: Šta bi bilo da nisam izgubila barbike i druge igračke, knjige i porodične fotografije? Poslije su dobijala apstraktniji i filozofskiji oblik: Kako bi moj život izgledao da nisam bila izbjeglica i svjedočila svemu čemu sam svjedočila, ispunjena strahom za sopstveni i život svojih najbližih? Koju školu bih izabrala i koju muziku slušala, da li bih bila darkerka i kako bi se formirao moj identitet? Do boljeg jučer jeste igra riječima, ali također i parafraza Irvina Yaloma koji je jednom prilikom zapisao da je kad tad morao odustati od nade u bolju prošlost - kazala je Žuna.

Pitanje o kojem govori roman je pitanje koje vjerovatno svi mi postavljamo. Šta bi bilo da nije bilo rata? Žuna navodi da se pitanje logično nameće, samo se većina ljudi ne upušta u odgovaranje jer koji bi bio smisao toga. Kaže da joj je zanimljivo i kako se odgovori razlikuju u odnosu na to koju generaciju pitamo jer je nekome rat prekinuo mladost, nekome zrelo doba, a nekome, kao njoj, djetinjstvo. To je, kako je navela, prijelomni događaj par excellence koji je trajao puno duže od stvarnog vremena i mnogima još nije završio.

- Pri tome ne mislim na svakodnevni "jeftini" rat koji se vodi u politici i medijima nego mislim na onaj manje vidljiv, dublji i suptilniji rat koji još traje u nama samima. Mi svi živimo rat u sadašnjosti i nosimo ožiljke koje nam je ostavio na dušama i tome nema lijeka. Postoje razne floskule, motivacione poruke i sl. koje tvrde da se trebamo prestati baviti ratom i okrenuti budućnosti i u načelu se s tim slažem, ali to će biti moguće tek nakon što dođe do iscjeljenja. Ovo nema nikakve veze s održavanjem statusa žrtve i viktimološkim diskursom već ranom koja još boli. Potrebno nam je da pogledamo prošlost onakvom kakva je zaista bila i na pravi način pomireni s njom idemo u budućnost -podvukla je Žuna.

Protagonist romana je, kako navodi Žuna, čovjek koji je nezadovoljan životom u sadašnjosti i ima razvijenu maštu. Voli da gleda naučnofantastične serije i preferira žanr puta u vrijeme. Zato je i logično da se desi da otputuje baš u period u kojem je bio najsretniji – period osamdesetih u kojima je bio dijete, period posljednjeg mira prije konačnog kraha svega što ga je činilo.

- Ovdje dolazimo do generacijskog momenta romana u smislu u kojem ovaj roman najviše progovara o generaciji kojoj ja pripadam – rođenoj u osamdesetim kojima su osamdesete istovremeno i period svega bezbrižnog i zaigranog što djetinjstvo sa sobom nosi, ali i posljednji period mira prije rata koji je to sve prekinuo što tu deceniju dodatno idealizira - kazala je Žuna.

Autorica romana "Do boljeg jučer" ističe da se zato puno bavi igračkama, hranom i dječijim emisijama tog vremena, nastojeći da shvati  i druge generacije uvođenjem likova koje je rat prekinuo u drugoj fazi života.

- Ipak mi je najbitniji taj nostalgični momenat djetinjstva iz osamdesetih što je inače globalni trend koji je prisutan na filmu i u književnosti zadnju deceniju. Mislim da je to zato što se ljudi koji pripadaju mojoj generaciji nalaze na vrhuncu stvaralačkog perioda i bave se tim periodom koji im je intimno bitan i decenijom koja je specifična zbog mnogih stvari i tamo gdje nije bilo rata - podvukla je Žuna.

Ona ističe da njen junak u jednom momentu shvati da nije samo on bitan i da ima zadatak koji nadilazi samo njegov život. Tako da pojašnjava Žuna upada u književnosti i filmu dobro poznati obrazac heroja koji odlučuje da spasi svijet i u tome pronalazi svoj životni smisao koji do tada nije vidio. To je naravno jedan apsurdni, megalomanski, nemogući čin ali u njegovom viđenju stvari to predstavlja proizvod savršene logike, jedini logičan potez, zapravo. On je tu da spriječi rat, ili ubije jednog od njegovih začetnika, Slobodana Miloševića, i to prije nego što je rat počeo, ali na počecima rađanja nacionalizma u Srbiji i na Balkanu, krajem osamdesetih u kojim se i našao. Tu se onda susreće sa određenim vremenskim paradoksima i etičkim dilemama.

- On izjednačava svoju šansu sa šansom koju ima cijela zemlja. Prvo je počeo od sopstvenog života, ali se onda to proširilo na komšiluk i ljude koje je poznavao prije rata a za koje zna kakva ih je ratna sudbina zadesila – mnogi su izgubili živote ili su ranjeni. Potom je razmišljanje prošireno na cijeli grad, pa na našu državu da bi u konačnici došlo i do nekadašnje države u kojoj smo tada svi živjeli. Kako bi bilo bolje njemu, tako bi bilo i svima ostalim, pa makar se on žrtvovao za dobrobit svih jer to je ono što heroji, naposljetku, i rade - podvukla je.

Žuna kaže da se malo poigravala s onim "šta bi bilo kad bi bilo" na planu Jugoslavije. Ona navodi da postoje različite teorije o tome kako bi Jugoslavija danas izgledala na ekonomskom i političkom planu da je spriječen rat. Kakav bi bio njen današnji položaj unutar EU i odnosi sa drugim zemljama, unutar Evrope i svijeta.

- To mi se činilo kao zanimljiv mentalni eksperiment, iako se nisam puno bavila njime, ali se ovdje radi o presjeku onoga što nazivamo jugonostalgijom s teorijama koje postoje o ovome - smatra ona.

Govoreći o tome kako prihvatiti sve što se desilo, da li očekivati bolje jučer nego možda bolje sutra, Žuna je mišljenja da možemo da se igramo s tom idejom, da romaneskno istražujemo to razmišljanje ali da nam u kontekstu sadašnjosti koju živimo to naravno ne koristi. Štaviše, može biti kontraproduktivno i ometati nas u aktivnom sudjelovanju u životu jer pokušavamo da promijenimo nešto što nije u našoj moći.

- Ta bolja prošlost se nekad može ticati cijele države kao što je u mom romanu, dok se nekad može raditi o našoj individualnoj prošlosti, želji da smo imali bolje djetinjstvo, roditelje i mladost, ili da smo pravili drugačije, bolje izbore. Prošlost je bila takva kakva je bila i tu se ništa ne može – osim ako nemamo sposobnost vraćanja u nju kao moj lik. Tek s pravim pogledom na prošlost i mirenjem s njom, ma kakva da je bila, krećemo dalje. Međutim, to nekima ne uspijeva kao mom liku jer se on ne može otrgnuti od te nade i nastaviti život. Zarobljen je u narativ deluzije koji postaje njegova realnost i njegova jedina istina. Umjesto prošlosti i budućnosti, jedino vrijeme kojim bi zapravo trebao da se bavi jest sadašnjost budući da je ona jedino stvarna. Sadašnjost je jedino što imamo u svakom trenutku i tek sudjelovanjem u njoj, življenjem trenutaka dok se dešavaju mi sebi gradimo bolje sutra. Jedino je to pod našom kontrolom. Naše vrijeme je sadašnjost i njome bi se trebali baviti umjesto prošlošću i budućnošću - podvukla je.

Emina Žuna, komentirajući koliko nas književnost suočava sa samim sobom, kaže da je to u ogromnoj mjeri ako joj to dopustimo.

- Ja sam se više suočila sa sobom kroz književnost nego psihologiju. Naravno, vi na studiju psihologije i edukaciji iz psihoterapije učite određene stvari i tehnike koje vam pomažu u ovome, ali u onom prvom dubinskom i filozofskijem smislu suočavanja sa sobom, to mi se desilo kroz književnost. Mislim da nema dobrog psihologa ako ne čita književnost i nije otvoren prema doprinosima koje poezija i književnost otkrivaju o ljudskom biću. U tom se smislu vraćam na Freuda koji je govorio da psihoanalitičar u svom radu ne može ne poznavati književnost i umjetnost jer to jednostavno ide jedno s drugim. Umjetnost nas oplemenjuje i baca u dublje ponore duše, da se tako izrazim, koje onda psihologija tek naknadno naučno opisuje i klasificira. Psihologija bez književnosti je nužno siromašnija i plića -podvukla je u razgovoru za Fenu Emina Žuna.

Emina Žuna je objavila romane „Linija života” (2016.) i “Do boljeg jučer” (2022.), više desetaka kratkih priča i nekoliko dramskih tekstova. Kratke priče su joj objavljene u svim relevantnim književnim časopisima u regiji, kao što su: Polja, Fantom slobode, Sarajevske sveske, Zarez. Romani su joj nominovani za nekoliko regionalnih nagrada (”Meša Selimović”, ”Mirko Kovač”, ”Štefica Cvek”), dok je za kratke priče nagrađivana (”Zija Dizdarević”, časopis ”Avlija”…). Diplomirala je psihologiju te komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Završila je master studij European Literary Cultures na Université de Strasbourg/Università di Bologna, i edukaciju iz psihoterapije. Radi kao psihoterapeutkinja u privatnom savjetovalištu.

federalna.ba/Fena/Nermina Omerbegović