Zubić za FR: Uvijek volim reći, čuvajte ljude, oni su sve što imamo

Jedan od najboljih profesora na svijetu i sigurno najomiljeniji profesor geografije Vedran Zubić bio je gost Federalnog radija.

Brojni su kriteriji koje ste ispunili da biste dobili priznanje za jednog od najboljih profesora na svijetu, a pri procesu nagrađivanja posebno je bio bitan Vaš inovativni pristup tokom pandemije kao i promocija obrazovanja kojoj redovno svjedočimo. Ono što je posebno zanimljivo jeste to da ste se na uručenju važne nagrade, osim na engleskom, prisutnima obratili i na maternjem jeziku.

„Krenut ću sa tog zadnjeg dijela Vašeg pitanja ili konstatacije. Moram priznati da širenje kulture civilizacijskih tekovina upravo ide kroz maternji jezik na određeni način. Osjetio sam potrebu da se tim ljudima, bez obzira na to što veći dio njih to ne razumije, ipak obratim na maternjem nakon uvoda na engleskom, jer je jezik jedna sastavna cjelina naše kulture. Inače, kada čuju naš jezik, pitaju da li ste iz Rusije ili Poljske, jer je sličnost slavenskih jezika njima u uhu evidentna. Što se tiče kriterija, moram priznati da je velika stvar upravo ta reklama obrazovanja, marketinški dio obrazovanja koji se radi najčešće kroz medije, kao i nagrade na lokalnom nivou. Možda je malo prejak taj superlativ najbolji, a to priznanje je dobilo šest ljudi iz ove regije preko Asocijacije nastavnika bivše Jugoslavije. Na određeni način, mi smo tamo predstavljali regiju, dvije nastavnice i moja malenkost. Jedna nastavnica je podigla nagradu iz 2020. Možemo slobodno reći da je to priznanje za inovativan pristup, posebno u pandemiji, ali eto kažem, ovo je marketing obrazovanju.“

O Vašim časovima se priča, bivši učenici ih prepričavaju godinama nakon što završe srednjoškolsko obrazovanje. Gdje smo, što se tiče obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini?  

„Pa teško je ovako odgovoriti ugrubo, ima tu svega i svačega. Nalazimo se na nekom raskrižju između ex katedra obrazovanja i pokušaja uvođenja inovacija u obrazovanju. Ja često kažem, niti možemo kopirati ono što se dešavalo u obrazovanju prije 30 godina ili 40 godina, niti mi, ustvari, učimo i obrazujemo nove naraštaje ne za ono vrijeme koje je prošlo, već za ovo vrijeme koje je danas. Jasno je da ih obrazujemo za nešto što dolazi u budućnosti i ne možemo se ponašati kao da su '70-te godine. Mislim da u suštini sam naš didaktički pristup mora biti promijenjen, pa samim tim i pedagoška psihologija. Dovoljno je reći jedan podatak da su ranije, evo kada sam ja išao u školu, taj udžbenik i ta škola ili neki medij u obliku dva kanala na TV-u bili jedini prozor u svijet. Do vas je informacija putovala, bila kvalitetna ili ne, danima i mjesecima. Sada učenici, kao i svi, imaju trenutnu informaciju. Dakle, desi se nešto sada, vi za minutu imate globalnu informaciju širom svijeta. I onda je najteži aspekt obrazovanja danas zadržati tu aktualnost, što je veoma teško profesorima, jer učenici sada imaju mogućnost da saznaju neke informacije prije. Možda na određeni način tu trebamo poraditi. To vam odmah znači da se ne možete držati slijepo, ja ću sada tako reći, nastavnog plana i programa, morate ga permanentno modificirati, govoriti nove informacije. Dešava se zemljotres u Indoneziji, Turskoj, ja kao profesor geografije moram biti aktualan, dešavaju se pomračenja Sunca i Mjeseca, ja opet moram biti aktualan. Tako da su aktualnost i svrsishodnost, uz promjenu didaktičkog principa, nešto na čemu bismo najviše trebali poraditi.“

Kažite nam, na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, kakva su naša djeca, kakvo je njihovo kritičko promišljanje, imaju li ga uopšte?

„Pazite jednu stvar, naravno da imaju. Kritičko razmišljanje se kao i sve ostalo uči. Dakle, vi vježbate kritičko razmišljanje kao što vježbate biceps u teretani, tako isto vježbate i kritički stav, odnosno razmišljanje na osnovu određenih pozitivnih, negativnih, kvalitetnih, nekvalitetnih argumenata i slično. Ako Vi djecu od malena, evo od školskog uzrasta, učite da razmišljaju, kako ja volim reći, da rezonuju onu informaciju koju im prosljeđujete i da iz nje izvlače zaključak kakav god on bio, naravno sve ovo skupa zavisi od psihosomatskog razvoja djeteta, uzrasta, ranog doba, predpuberteta, puberteta, postpuberteta, zavisi o kojim učenicima se govori. Jer ne može se neka politička geografija sprovesti učenicima u trećem razredu osnovne škole, ali srednje škole zasigurno da. Dakle, profesori moraju omogućiti djeci taj kritički sud. Jedna je stvar informacija ili podatak koji dijete treba naučiti. Druga je stvar šta on izvlači iz tog podatka. Možda Vam se to nekada neće svidjeti, jer neće biti identično ili komparativno sa Vašim ili mišljenjem profesora, ali morate ga pustiti da ima svoj stav. Naravno, na račun validnih argumenata. Ako ima kritički stav, znači da će moći da koristi to znanje. Ja sam ubjeđen da je najveći problem našeg obrazovanja, ne kvalitet učenja i slično nego upotrebljivost tog znanja. Nalazimo se u sustavu gdje još uvijek ocjenjujemo memory card, kvantum znanja, gdje dijete nauči neku lekciju. Pitanje je da li može upotrijebiti to što je naučio. Siguran sam da ne može upotrijebiti ako nema kritičko stajalište prema toj informaciji. Nema veze ako se radi o osnovnom učenju gravitacije, ako ovo bacim, ovo će pasti. Znate, ako djetetu date ključ s privjeskom i kažete baci ovaj ključ bez upotrebe sile, onda on mora upotrijebiti svoje znanje centrifugalne sile. Ako se zna čuvati u trolejbusu, onda koristi znanje iz inercije. Dajem zaista puke i očigledne primjere koji su problem, jer imam osjećaj da naš obrazovni sustav ocjenjuje učenike po kvantumu nekog znanja, a ne po iskoristljivosti znanja. To je sigurno nešto što automatski moramo promijeniti. Što se tiče Vašeg pitanja kakva su naša djeca. Djeca su svugdje ista. Ako trenirate nešto, bit ćete savršen plesač, a ako to ne trenirate, nećete to biti. Tako vam je i kad govorite o kritičkom sudu. Ako sputavate dijete u njegovom kritičkom razmišljanju, nećete razviti kritički sud. Ako mu omogućite od malena, bez obzira na to što potencijalno negdje griješi - nema širi dijapazon informacija, morate ga pustiti da razmišlja.

Radite sa mladim ljudima, ali ono što je primjetno jeste da veliki broj mladih napušta Bosnu i Hercegovinu u potrazi za boljim životom?

„Mi zaista živimo u vremenu velikih migracija. U Evropi u narednih 30 godina se očekuje 20 do 30 miliona ljudi koji će doći iz afričkog i azijskog prostora. Bojim se da ovaj prostor Evropa, ili  kako mi volimo reći, zapadni svijet isisava kao dobru demografsku osnovu ili, ako hoćete, ekonomsku osnovu svog tržišta rada. Njima trebaju radnici i poreski obveznici. Teško možemo zadržati ljude koji idu trbuhom za kruhom i boljim socijalnim i inim odlikama. Na kraju krajeva, ljudi napuštaju BiH zato što je tamo negdje bolje ili oni misle da je tamo bolje, osjećaju se sigurnije. Za masu ljudi ćete čuti da nije samo ekonomski razlog, jednostavno nemaju osjećaj sigurnosti. Često ljudi kažu kad odlaze, moramo radi djece. Sigurno ima raznih razloga, od klasičnih trbuhom za kruhom – nemam posla pa do onih ne možemo više da trpimo presiju neke kvazipolitike. Imam osjećaj da generalno država, društvo, kako god hoćete, nema neku stabilizacijsku mjeru i vjerovatno ćemo doseći broj od dva, tri ili četiri miliona kada će stati, jer neće više imati ko odlaziti, jer toliko smo demografski stari. Da se sad vrši popis, vjerovatna starost prosječnog Bosanca i Hercegovca je negdje 45, 46 godina. I vidimo da nam statistike ne idu u prilog. Sve više je starog stanovništva, natalitet je sve niži i niži. Dakle, nemamo samo problem tih migracija mehaničke dinamike nego i biodinamike, nedostatka nataliteta. Opet su isti razlozi, ekonomija, nevjerovanje sustavu i slično. Država ili prostor unutar države, koji su legislativni, nisu uradili mnogo stvari da zadrže mlade ljude u Bosni i Hercegovini. Bojim se da je mnogo više stvari trebalo uraditi. Puno više je trebalo uraditi. Ja se sjećam jedne statistike, najviše ljudi bi htjelo da ide u Njemačku, na drugom mjestu je bila Austrija, na trećem mjestu 17% ljudi je odgovorilo – bilo gdje. Mislim, bilo gdje je jedna katastrofa. Mnogo ljudi odlazi, evo tu sam ja, kao radnik u obrazovanju sebe uzimam za krivca, radi boljeg obrazovanja. Nismo ni tu uspjeli zadržati mlade ljude u nekom kvalitativnom obrazovnom sustavu, posebno ovom fakultetskom. Bojim se da mnogo stvari treba uraditi da se to promijeni. I da li će se uraditi – nisam siguran.“

Da ne pričamo samo o stvarima koje treba popraviti. U Bosni i Hercegovini ima veliki broj izuzetno nadarene djece, djece koja redovno osvajaju nagrade na svjetskim i regionalnim takmičenjima od sporta pa do matematike, robotike itd. Kako pomoći toj djeci da unaprijede talente? Kakav je uopšte odnos prema tim mladim ljudima i djeci?

„Prvo taj sustav koji govori o talentima. Možda je talenat 5 ili 10%. To je rad, rad i samo rad. Nema veze o čemu se radi, bilo o sportu ili nečemu drugom. Ja pratim i volim sport. Evo u mojoj školi, Dobrinjskoj gimnaziji, imamo olimpijce, to je rad, to su treninzi, to je trud. Tako je slično i u znanosti. Kada govorimo o znanosti, evo spomenuli ste matematiku, fiziku, robotiku, gdje smo osvajali neke medalje. Ne volim ja priču - mi smo pametni, mi smo talentirani, volim više - mi smo radini, mi radimo. Problem je što nemamo sustavno rješenje za tu djecu, nego imamo individualno. Tu djecu prvo guraju roditelji, pa poslije profesori malo više rade sa njima. Mislim da i u toj mjeri treba djelovati i omogućiti im da se oni malo više razvijaju u onom domenu koji više njih interesuje. Bojim se da je naš sustav prekonzervativan za tu djecu. Kod nas je isti sustav obrazovanja za sve, bazira se na identičnim znanostima i radu i slično. Ne vidimo da neko ko ima neku umjetničku logiku, emocionalnu ili nešto tog tipa može tako lako napredovati u obrazovanju kod nas kao onaj ko ima matematičku logiku. Matematika nam je neki bazni predmet i nju ako ne znamo, mi smo u krizi. Možete biti ne znam kakav umjetnik ili sportista, ako ne znate matematiku, vi ste manje-više loš učenik. Moramo ići po individualnim elementima. Često se koristi jedan izraz, za mene je on katastrofa – djeca sa posebnim potrebama i uvijek mislimo na one koji ne mogu ostvariti određeni elemenat razvoja. Nije to baš samo za njih. Dijete sa posebnim potrebama je i ono koje brže napreduje u određenoj znanosti i vještini. Ako uzmemo trivijalno samo u sportu. I njima treba. Zašto se djetetu koje je u sportu ne ubaci više praktične nastave, evo iz geofizike, mehanike? Da onaj koji trenira tekvando malo više nauči zakone geofizike, jer mu treba kod kretanja ruke, noge i slično. To su ti individualni elementi. Nije samo obrazovanje uđete i ima nekih 25 učenika, vi svima isto taksativno ispredajete, razgovarate. To tako ne funkcioniše. Djeca nisu kartonske kutije identičnog sadržaja i memory carda kojima ćete vi to predavati. To je posebna kategorija koja se treba naći u nekoj, ja se nadam, budućoj reformi obrazovanja, a tu reformu moraju raditi ljudi sa ogromnim iskustvom iz učionice, a ne neki koji će doći sa strane i reći kako to i na koji način treba uraditi. To tako ne bi išlo.“

Danas je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Šta biste poručili mladim ljudima u Bosni i Hercegovini, naravno ne samo mladim ljudima nego svima u ovoj državi?

„Pa, prije svega, sretan Dan državnosti, veliki je ovo datum 25.11. I ono što bi poručio jeste da razvijaju ono što ja često volim reći i ljudi to često čak citiraju, razvoj takozvanog kulturološkog, ekonomskog i ekološkog patriotizma na uštrb svih onih drugih koji nam se 'prodaju'. Da zaista konzumiramo, valoriziramo svoje resurse i kupujemo domaće u onom elementu u kojem treba. Da ekološki razvijemo svijest da je to geografski prostor unutar kojeg živimo, koji nama može potencijalno negativno uzvratiti udarac ako ga mi ne poštujemo. Da razvijamo kulturološki patriotizam. Evo kroz upotrebu, ako hoćete, maternjeg jezika. Znate, ovdje ljudi previše razmišljaju o tome kako se zove jezik, a zaboravljamo da nam djeca sve više uče njemački, a konzumiraju engleski. Svašta nešta nam se dešava. Ovaj Dan državnosti na određen način možda iskoristiti za učenje tih nekih pozitivnih vrijednosti čovjeka, individue u društvenoj zajednici, ali i šire društvene zajednice koja je zbir jedinki na određenom prostoru. Što više ljubavi, što više emocija, što više strasti, što više zagrljaja. Uvijek volim reći, čuvajte ljude, oni su sve što imamo. Ta djeca su zaista naša budućnost. Dajte da prema njima budemo što emotivniji. Kada vam najbolji profesor na svijetu kaže, slušao sam predavanje čovjeka proglašenog u Dubaiju, zagrlite dijete. Drži predavanja nama i kaže, zagrlite dijete, onda je jasno na koji način se mi u budućnosti trebamo ponašati. Bojim se da ova antroporobotika, koja se provodi, sve više robote želimo da naučimo da budu ljudi, ali bojim se da sve više ljude pokušavamo naučiti da budu roboti. Gotovo da izbjegavaju emocije. Evo sad i ovo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Imam osjećaj da je i ono postalo sterilno, a sport bi trebao biti emocija. Dakle, svima koji obilježavaju ovaj datum sve najbolje i neka razmisle duboko šta se sve uradilo da bi se ovaj datum uopšte obilježavao.“