Zoran Filipović, poznati hrvatski fotograf i novinar: U Vukovar '90-ih ušao kroz kukuruzno polje

Rat i dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije '90-ih godina ostala su zabilježena fotoaparatima i kamerama hrabrih fotografa i novinara sa ovih prostora. To su bili borci za pravdu i u misiji širenja istine i dešavanja tih '90-ih godina.

Jedan od njih je Zoran Filipović, hrvatski fotograf i novinar. Pratio je sukobe na Kosovu, a onda je obišao sva ratišta u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, a svojom kamerom pratio je i događaje u Oluji i u Bosni i Hercegovini, javlja Anadolu Agency (AA).

Nagrađivani fotograf i pisac, svojim knjigama fotografija i dnevničkim zapisima dokumentovao je agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Rođen je u Brčkom, a u Zagreb je došao 1978. godine, gdje je počeo objavljivati fotografije u magazinu "Start" i političkom tjedniku "Danas".

Početkom '90-ih intenzivno je sarađivao s agencijom Magnum Photos, koja je okupljala 20-ak najboljih svjetskih fotografa. Potpisivao se pseudonimom Zoro, pod kojim je postao poznat u svijetu. U svijetu novinarstva se pojavio 1985. godine. Bavio se "life temama", životnim, dok nije došlo Kosovo.

- Svjedočio represiji nad Albancima -

"Rat je u moj život došao, ne samo u moj nego u živote mnogih ljudi, bez pitanja. Kao i svaki čovjek u tom trenu sam pokušavao naći neku smislenost u svoj profesiji na način kako bi ja mogao pridonijeti toj odbrani i prezentiranju istine o događajima koji su nas zatekli. Prije nego je rat došao u naše domove, ovdje u Hrvatskoj i u BiH, rat se prvi put na prostoru bivše Jugoslavije pojavio na Kosovu, 1989. godine. Bio sam zatečen vijestima i snimcima koji su dolazili. Sjeo sam u auto, tada sam živio u Zagrebu, i otišao na Kosovo. Tada sam bio u tjedniku 'Danas' i magazinu 'Start'. Nisam čekao nikakve upute mojih urednika. Te dvije godine, od te 1989. pa dok rat nije došao u Hrvatsku, bio sam praktično cijelo vrijeme na Kosovu", navodi Filipović.

Kako je kazao, svjedočio je "strašnoj represiji koja se provodila nad Albancima".

"To su bile brutalne slike koje nismo vidjeli jer su do tada srpski mediji bili jedini koji su praktično izvještavali s Kosova, a oni su izvještavali tendenciozno i na način kako je njima odgovarao", pojasnio je Filipović.

- U Vukovar ušao kroz kukuruzno polje -

Nakon Kosova, vratio se u Hrvatsku gdje je izvještavao o dešavanjima u toj zemlji. U Vukovar je ušao kroz kukuruzni put 28. septembra 1991. godine.

"Vukovar je i dan danas, a i u ono vrijeme, zauzimao posebno mjesto ne samo u našim srcima, nego i pažnji koju smo pridavali vijestima sa tih ratnih terena. Vukovar se, kao i poslije Sarajevo, našao u potpunom okruženju tih srpskih jedinica. Vijesti iz Vukovara stizale su svakodnevno. Nikada prije rata nisam bio u Vukovaru, kao što nisam bio ni na Kosovu. Neki unutrašnji glas mi je rekao: 'Ti moraš biti tamo'. Kada sam otišao tamo, Vukovar je već tada bio u okruženju. To je bilo 28. septembra 1991. godine. Za manje od dva mjeseca nakon toga, Vukovar je pao. Došao sam do zadnje slobodne tačke koja je bila pod kontrolom hrvatskih snaga, to je bio Nuštar, na cesti Vinkovci - Vukovar. Između Nuštra i Vukovara je bilo veliko kukuruzno polje i meni su vojnici rekli da je Vukovar tamo, kroz taj kukuruz", prisjetio se Filipović.

Krenuo je kroz kukuruzno polje iako je znao da je to suludo i opasno. Želja da podijeli svoj život sa ljudima u Vukovaru je bila snažnija od njegovog unutrašnjeg straha za njegov život. Uspio je kroz kukuruzno polje ući u Vukovar.

"Osjećao sam da dok god sam u toj misiji istine, dok služim višem cilju, da mi se ništa neće dogoditi. Kada sam ušao u Vukovar došao sam blizu vukovarske bolnice. Kada sam stigao tamo bio je neki podzemni prolaz, kao neka rampa koja se spuštala do tih podrumskih prostorija vukovarske bolnice gdje se ustvari bolnica i preselila. Gornji spratovi su bili porušeni. Stigao je nekakav golf jedinica, imam to i na fotografijama, to sam dokumentirao, gume su mu gorile, dovezli su jednog ranjenika. Izvlačili su ga. Još uvijek je davao znakove života. Tada nisam znao, ali jedan od ljudi koji su ga izvlačili bio je legendarni Blago Zadro, zapovjednik odbrane Vukovara. Nekoliko dana iza toga je poginuo. Taj moj dolazak u Vukovar izazvao je, neću reći val oduševljenja, ali val nade za te ljude u Vukovaru. Jer ako sam ja mogao ući u Vukovar, onda su se oni ponadali da mogu i drugi", naveo je Filipović.

U Vukovaru je među prvim ljudima sreo bolničara vukovarske bolnice Marka Mandića, koji je herojski spašavao ranjenike, koji mu je rekao: "Tebe je Bog poslao da spasiš moju djecu". Filipović je u narednim danima, nakon Markove upornosti, kroz kukuruze uspio izvući njegovu djecu iz Vukovara.

Spašavajući Markovu djecu spasio je vlastiti život. Da ga Marko nije natjerao, ostao bi s njima do kraja i završio na Ovčari. Marko se nije spasio, ubijen je na Ovčari.

Kada danas gleda na dešavanja iz Vukova, Filipović je kazao da su se stvari tada dešavale jako ubrzano.

"Čovjek nije imao vremena za strah. U ono vrijeme jedna vijest je prestizala drugu, stvari su se odvijale dramatičnom brzinom. Na neki način, čovjek se nije stizao ni plašiti. Sjećam se, za vrijeme rata, nisam vidio da se neko prehladio jer je adrenalin činio svoje. Kada je rat stao, onda su počeli problemi, ne samo tjelesnog nego i mentalnog zdravlja. Kako kod svih tako i kod mene. Imao sam dvije noćne more koje su me proganjale. Obje su vezane za Bosnu i Hercegovinu", navodi Filipović.

Jedna od tih slika, noćnih mora je vezana za Dobrinju u Sarajevu i aerodromsko naselje, a druga je vezana za njegov rodni grad - Brčko.

"Dok je rat trajao, to me ništa nije stizalo, ali stiže me sada u ovom vremenu mira. Čini mi se kao da rat nikada nije prestao. Prestao je rat u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, međutim, samo 400 kilometara od Zagreba, vodi se krvavi rat u Ukrajini. Besmisleni rat. Naš rat se vodio prije 30, 31 godinu. Taj rat koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine mi se čini tako besmisleno", poručio je Filipović.

Mnogo je fotografija koje su "putovale" svijetom tih ratnih godina, a i danas.

"Jedna od fotografija koje su obilježile rat u Hrvatskoj, snimljena je u Petrinji. Jako sugestivno dramatična fotografija", pojasnio je Filipović pokazujući fotografiju poručivši da slika govori više od hiljadu riječi.

Tu je i njegova fotografija sarajevske Vijećnice.

"Čak je i kamen gorio u tom plamenu kada je Vijećnica zapaljena. U daljini se vidi samo silueta jedne osobe, kao nagovještaj života u tom paklu smrti koji okružuje to biće", rekao je Filipović.

- Ratni dnevnik Zorana Filipovića -

Uz snimanje fotografija vodio je i bilješke koje će kasnije biti publicirane kao "ratni dnevnik".

Knjigu je prvenstveno zamišljao uglavnom kao knjigu fotografija, a tekst je trebao napisati netko drugi. Urednica Muriel Jankard iz francuske izdavačke kuće "Arthaud" i ujedno urednica njegove knjige na moje pitanje tko će napisati tekst odgovorila je: "Ti".

Tako je postao i pisac, kazao je Filipović dodajući kako je knjiga i historijski dokument jer su u njoj sadržani ljudi i događaji iz 1991. godine, od kojih neki nisu do sada bili poznati široj javnosti.

Dijelove tih sjećanja prvo je objavio u Beču 1992. godine u knjizi "Tagebuch des Todes" u izdanju Deuticke Verlaga, Freudova izdavača, a zatim i u Hrvatskoj u knjizi "Dnevnik smrti".

"On nije vođen u smislu ratnog dnevnika iako je kasnije publiciran kao ratni dnevnik. Vodio sam bilješke, gdje sam bio, šta sam radio, grupe skice. Kada sam 1992. godine došao u Pariz kod jednog velikog izdavača, koji je želio objaviti moju knjigu, urednica koja je bila dodijeljena tom mom projektu, donio sam fotografije koje su potresne, kada sam pitao ko će napisati tekst za knjigu rekla je ti. Ona me natjerala da napišem taj tekst, taj moj 'ratni dnevnik'", pojasnio je Filipović.

- U februaru promocija knjige "1993." o ratu u BiH -

Monografska knjiga "1991." autora Zorana Filipovića je izdanje posvećeno vremenu ponosa i slave prve godine Domovinskog rata, na ratištima od Vukovara do Dubrovnika."

"Ova '1991.' se odnosi na rat u Hrvatskoj, a u međuvremenu sam pripremio njen nastavak koji se zove '1993.'. Ova '1993.' govori o ratu protiv Bosne i Hercegovine i mom iskustvu na ratištima na jugu, Mostar, Čapljina pa sve do mog rodnog Brčkog, sa najvećim akcentom na Sarajevo gdje sam proveo najviše vremena. Trebala bi se pojaviti početkom sljedeće godine. 7. februara, u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Trebala bi biti otvorena moja istoimena izložba. Iza toga, izložba putuje u Mostar, Tuzlu i nadam se mnoga druga bh. mjesta. Kada završi bh. turneja, ide Hrvatska i nadam se i druga mjesta. Najviše fotografija se odnosi na Sarajevo jer sam tamo proveo najviše vremena", rekao je Filipović.

U Sarajevo je došao pred Božić 1992. godine.

"Oko šest mjeseci sam bio tu, dijeleći život sa Sarajlijama koje su se našle u okruženju. Bilo mi je hladno kada je njima bilo hladno, kada su gladovali i ja sam gladovao. Tada sam bio u agenciji Magnum, koja je okupljala 20-tak najboljih svjetskih fotografa. Da bi zaštitio svoj život, dok sam bio u Magnumu, uzeo sam ratni pseudonim Zoro", ispričao je Filipović navodeći da je njegov identitet bio zaštićen.

federalna.ba/AA