Zbornica kao politička scena: Moć podobne većine od parlamenta do učionice
Koliko prosvjetni radnici učestvuju u donošenju odluka koje se tiču upravo njih. Demokratski gledajući, zbornica bi trebala biti forum. Mjesto iz kojeg izrastaju reforme. No, ima li opozicije u zbornici?
Odluke donose oni koji s problemima nemaju neposredan kontakt. Pa onda od odluka bole ruke - jer su dizane po izdirigovanom ritmu i jer olovka postaje teža od krede, a birokratija važnija od pragmatike. Zvuči poznato? Prosvjetni radnici postaju pisari, bh. učenici ruše statistike na testovima primijenjenog znanja. A u zbornicama o tome tek priča na nivou trača.
“Sva negodovanja i nezadovoljstva izazvana odlukom nekih nadređenih se radije izgovaraju u kuloarima i zbornica, nažalost, u našim školama nije mjesto rasprave niti obrazovne politike niti načina kulture učenja i poučavanja kao takvog, a samim tim je vrlo daleko od demokratskog principa”, kaže Namir Ibrahimović, osnivač Centra za obrazovne inicijative Step by step.
"Samo radim svoj posao" - izjava je koja može biti izvor najvećeg zla, jer zatvara vidike u okvire vlastitog komfora. Proizvodi onda ljude koji stavom ne žele biti primijećeni, pa šutnjom i neutjecajni na promjene. Kako onda očekivati da učenici razviju kritičko mišljenje ako ga ne posjeduju oni koji im trebaju prenijeti te vještine?
“Odluke se najčešće donose u onome što bi bila uprava škole ili volja jedne osobe ili direktora, ili ono što ti direktori provode ukoliko nadležne vlasti kažu da se to tako mora uraditi. Sve se skrivajući iza zakonskih i podzakonskih akata”, dodaje Ibrahimović.
“Samo nam se poslije postavi kao gotov plan i program, kurikulum, gotova neka reforma obrazovanja u kojoj smo potencijalno mogli utjecati, a eto nismo, i onda kao poslije kukamo. Slična stvar je kao i s izborima. Kod nas izbori budu 5. oktobra, već 6. oktobra hoćemo demonstracije. Pa, vi ste glasali”, kaže Vedran Zubić, profesor u Gimnaziji Dobrinja
Pasivnost je često posljedica frustracije, a ona je posljedica rada u neuslovnom okruženju - birokratija, male plaće, a velike odgovornosti. Nije onda neljudski razumjeti da je pogled u perspektivi pesimtičan. No, potplaćenost ne mora nužno biti uzrok, jer svjedoci smo da ruke pasivno dižu i oni s iznadprosječnim primanjima.
“Možda je najveći uzrok nezainteresiranost za direktnu odluku, nadam se da je to, ma koliko to bilo loše. A drugi uzrok je mnogo gori, a to je tzv. dodvoravanje”, dodaje Zubić.
Objašnjava to onda zašto reforma nije organska. Ne dolazi prirodno, iz iskustva onih koji neposredno komuniciraju s učenicima. Moć se kapilarno širi, od parlamenta do učionice, pa odlučuju dignute ruke podobne većine.
federalna.ba