Zašto je whataboutism postao općeprihvaćena taktika bh. političara

Whataboutism je argumentativna taktika gdje osoba ili grupa na optužbu ili teško pitanje odgovara skretanjem pažnje na nešto drugo. Umjesto da se pozabave iznesenom poentom, obično slijedi odgovar s "ali šta je s tim i tim?".

Kao što se parovi ili roditelji (što se dešava svakodnevno) svađaju. Na primjer “Lagao si gdje si bio sinoć!” reći će osoba koja se osjeća prevarenom. Na što, umjesto priznanja, partner odgovara: “Pa dobro, a ti? Lažeš me cijelo vrijeme!” Slično tome, kao odgovor na to da se djetetu recimo kaže da mu je soba neuredna, whatabout-ski odgovor jednog djeteta bit će: “Ali šta je sa sobom mog brata? Njegova je gora.”

To se događa na društvenim medijima, u politici te u društvenim i međunarodnim sukobima. Kao na primjer, britanski premijer Boris Johnson, u februaru 2022. kao odgovor na optužbe Keira Starmera (lidera laburista) za zlouporebu u vezi s aferom partygate, pažnju je pokušao odvratiti (lažno) optuživši Starmera da nije procesuirao Jimmyja Savilea dok je bio direktor javnih tužiteljstava. Medijski komentatori s pravom su tada istakli da je Johnson jednostavno prihvatio ono što je jedan novinar nazvao "omiljenim izmicanjem" Donalda Trumpa. Kada bi ga kritizirali, Trump bi rutinski odvraćao pažnju tvrdnjom da je neko drugi gori.

Uspon društvenih medija i sve veća politička polarizacija možda su učinili whataboutism vidljivijim. Ali to sigurno nije nova taktika. To su, zapravo, poučavali sofisti, skupina predavača, pisaca i učitelja u Grčkoj, prije više od 2500 godina. U nekim ograničenim okolnostima to može biti legitimna taktika, na primjer, kada je važno istaknuti da je osoba koja optužuje pristrana. Međutim, većinom, čak i ako je osoba koja optužuje licemjerna ili ima dvostruka mjerila, to ne znači da je njihova optužba lažna.

Tačan izraz prvi je upotrijebio u štampi jedan čitatelj po imenu Lionel Bloch 1978. u pismu Guardianu. “Gospodine,” piše Bloch, “vaš vodeći (članak), East, West and the plight of the warring rest (od 18. maja), najbolji je komad 'whataboutizma' koji sam pročitao u mnogo godina.” Nadalje osuđuje korištenje ove taktike kao "sovjetskog uvoza" kojim se koriste "progresivni umovi" za odbranu komunizma. Ali Blochova upotreba proizlazi iz ranijih uptreba sličnih izraza. U pismu Irish Timesu objavljenom 30. januara 1974., čitatelj Sean O'Conaill žali se na korištenje taktike od strane branitelja IRA-e, koje on naziva "Whatabouts". Tri dana kasnije, irski novinar John Healy objavio je kolumnu u istom listu, na istu temu, nazvavši taktiku “Whatabouery”.

Formalno govoreći, whataboutism je zabluda najbliža ad hominem zabludi, u kojoj osoba odgovara na optužbu napadajući osobu koja je iznosi.

To je zabluda jer čak i ako je protuoptužba istinita, ona uopće ne brani onoga ko je optužen (lažljivi partner, neuredno dijete, Donald Trump). U najboljem slučaju pokazuje da su se obje strane ponašale sramotno. I, naravno, dvije greške ne čine nešto ispravnim.

U filozofiji, argument je obrazložena rasprava usmjerena na istinu. Ali u mnogim drugim kontekstima ljudi često ne gledaju na argumente na ovaj način. Oni ih zapravo gledaju kao na bitke koje treba dobiti. Njihov cilj je natjerati protivnika da primi što je više „udaraca“ moguće, a da oni sami – ne prime nijedan.

Gledano na ovaj način, whataboutism je učinkovita strategija. Radi na principu da je napad najbolji oblik obrane. Krenuvši u protunapad, protivnika automatski stavljate u podređenu poziciju.

Zašto je whataboutism tako popularan?

Psiholozi sugerišu da je ovaj pogled na argumente prevladavajući u političkoj raspravi jer je vođen stranačkom pristranošću. Kada se suočite s protivnikom s drugačijim političkim stajalištem, vjerovatnije je da ćete na ono što oni kažu gledati kao na napad kojem se treba suprotstaviti, a ne kao na tačku o kojoj treba raspravljati.

Pogubnije je kada se whataboutism koristi kao alat za dezinformisanje. Od ere Hladnog rata ruski propagandisti su odgovarali na kritike ruske politike odmah ističući da zapadne zemlje imaju sličnu politiku.

Ista se smicalica rutinski viđa u drugim konfliktnim situacijama. Kineski propagandisti upotrijebili su ga kako bi odvratili kritike o tome kako se postupa s kineskim ujgurskim stanovništvom. Propagandi hunte u Mijanmaru upotrijebili su ga na sličan način kada su kritizirani zbog režimskog postupanja prema Rohingya muslimanima. Popis se nastavlja.

Sofisti su bili propandisti antičkog doba. Ponosili su se činjenicom da mogu uvjeriti publiku – koristeći sva dostupna sredstva, uključujući i ono o čemu se radi – u bilo kakav zaključak, bez obzira na njegovu istinitost.

Platon je bio gorljivi kritičar sofista. Žestoko je isticao da argumenti trebaju biti usmjereni ka istini. Njegovo najpoznatije djelo u tom smislu je Gorgijin dijalog, u kojem Sokrat i Kaliklo raspravljaju o dobru i zlu čovjeka. Prikladno, sadrži najraniji primjer whataboutizma koji ja autor uspio pronaći i najbolji odgovor na njega:

Sokrat:  Kršiš svoje obećanje, Kaliklo. Ako je ono što kažeš u suprotnosti s onim što stvarno misliš, tvoja će vrijednost kao mog partnera u potrazi za istinom biti završena.

Kaliklo: Ni ti ne kažeš uvijek šta misliš Sokrate.

Sokrat: Pa, ako je to istina, onda me to čini jednako lošim kao što si ti…

Zvuči poznato, zar ne?

federalna.ba