Za RF Hasečić: Žrtve ratnog zločina silovanja biološki nestaju
Razgovarala: Lejla Hodžić
Udruženje „Žena žrtva rata“ osnovano je prije 21 godinu s osnovnim ciljem okupljanja seksualno zlostavljanih i silovanih žena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Od 2006. godine Udruženju se priključuju i muškarci žrtve silovanja i zlostavljanja te se pokušava žrtvama omogućiti vraćanje u normalan život, osigurati zdravstvena zaštita i sva druga prava koja bi trebalo da konzumiraju, a što je bilo veoma teško ostvariti i još uvijek je. Danas se, povodom 19. juna, Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama u ratu, na više lokacija obilježava ovaj dan. U znak sjećanja, nezaborava i poziva nadležnim u državi da učine više za žrtve, sa Bakirom Hasečić, koja je osnovala Udruženje “Žena žrtva rata„ i koja se aktivno i dalje bori za realizaciju prava silovanih i zlostavljanih razgovarala je Lejla Hodžić.
Odgovarajući na pitanje da li je nakon više od 30 godina od agresije i rata, najsurovijih zločina, genocida, bh. društvo osviješteno u smislu počinjenih ratnih zločina silovanja, Bakira Hasečić kaže:
„Mislim da nije. Mislim da društvo nije se još osnažilo kao društvo da prepozna žene i muškarce koji su silovani tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mi još uvijek živimo u tišini. Mnoge žene nisu smogle snage da prekinu šutnju, tako i muškarci, to je još uvijek tabu tema u BiH. U našoj bazi, elektronskoj, podataka ni 10 posto ne živi žena u BiH u odnosu onih koje su raseljene po cijelom svijetu što dalje od BiH, što dalje od pravde, što dalje od istine.“
Prema izvještajima međunarodnih organizacija, procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine najmanje 20.000 žena i muškaraca silovano ili seksualno zlostavljano. Važno je istaknuti da žene čine ukupno 25 posto svih civilnih žrtava rata u BiH. Kako danas žive žrtve ratnog zločina silovanja?
„Ja mogu da kažem, da evo 32 godine od početka agresije na BiH, a sigurno 40 do 50 posto je umrlo žena i nisu dočekale pravdu. Čitaju se njihove izjave na suđenju, ili se spominju, međutim jako je teško populaciji žena i muškaraca, jer mnoge preživjele žrtve nisu progovorile.... Međutim, nas biološki nestaje. Nestaje ratnih zločinaca. Ono što nas boli je što su preživjele žrtve tako i ratni zločinci raseljeni po cijelom svijetu. U posljednje vrijeme, prilikom suđenja i kada optuženi ratni zločinac i njegov advokat vide da će biti osuđen, on pređe u Srbiju, jer Srbija je njihova obećana kuća.“