videoprilog Azre Delmanović (Dnevnik 2)

Majke Srebrenice primjer istrajnosti i borbe

Bez Majki Srebrenice ne bi bilo ni istine, ni borbe, a ni pravde. One su heroine koje već 26 godina pričaju o onome što se desilo u julu 1995. godine. Mnogima od njih ubijeni su svi članovi porodice, a one su ostale same. Jedino za šta žive jeste pravda. Za pravdu je živjela i Hatidža Mehmedović, žena koja je bila simbol za hrabrost i istrajnost, žena kojoj je najveći cilj bio da pravda bude zadovoljena, a da njeni najmiliji i druge žrtve pronađu svoj smiraj. Hatidža nije dočekala, hoće li dočekati druge majke?

U dvorištu Hatidže Mehmedović u Srebrenici tišina. O tome da je nekad ovdje bilo života svjedoče dva bora koja je zasadila u ime njenih sinova Almira i Azmira, ubijenih u genocidu 1995. godine.

Tišinu u dvorištu njene kuće razbijaju riječi prvog komšije Rame Mustafića, koji nam se pridružio. Kaže nam da je bolno gledati zaključana vrata i praznu stolicu ispred na kojoj je inače sjedila. Svaki detalj na ovom mjestu podsjeća na to da je Hatidža bila sinonim za borbu i da se istinski borila za to da život teče dalje, bez mržnje. Kaže da se takva borkinja za pravdu i ljudska prava više neće roditi.

– Ta žena koliko se borila, ne samo za sebe nego za sav narod, za cijelu Srebrenicu, ali na kraju nije uspjela da dočeka ono što je rečeno sad ovih dana – kaže Ramo.

Hatidža nije dočekala presudu Ratku Mladiću. A i da jeste, olakšanje ne bi bilo potpuno, jer je pravda tek djelimično zadovoljena. Hatidža se nije libila pogledati u oči onima za koje je tvrdila da su odgovorni za ovakvo stanje, a jasno i glasno je o tome i govorila. Njena svjedočenja su odigrala veliku ulogu u procesu potvrđivanja genocida.

– Ako je samo na jednom mjestu počinjen genocid, to je sramota. Ovo je sramota i suda i sudija i tužilaca i međunarodne zajednice i svih onih od kojih smo očekivali više. Ne možemo prošlost vratiti, naša djeca nikad neće biti vraćena, ali mi se borimo za pravdu i pravednost, mi ne tražimo osvetu – govorila je Hatidža u Haagu.

Njene riječi pamti cijela Bosna i Hercegovina, a posebno majke iz Srebrenice koje su s njom i dijele istu bol. Presude međunarodnih sudova donekle zadovoljavaju pravdu, ali prazninu za ubijenim članovima porodice ništa ne može popuniti. Kaže nam to majka Mejra Đogaz, kojoj su u genocidu ubijeni tri sina, muž i unuk.

– Meni ne može nikad biti lakše zato što sam sama, što su me ostavili bez ičega i ikoga moga, pa kako će mi biti lakše? – pita Mejra.

Mnoge srebreničke majke nisu dočekale presude, a Mejra i one koje jesu kažu da presuda nije znak da se o prošlosti prestane pričati. Kultura sjećanja se mora njegovati.

– Pričati moramo, moramo se boriti za istinu i pravdu i moramo nastaviti dalje. Meni su 73 godine, ali ja se moram boriti do kad god mogu micati nogama – poručuje Mejra.

Srebreničke majke su svojim bolnim i iskrenim svjedočenjima u Haagu ispričale istinu o genocidu cijelom svijetu, a svi mi u ime Hatidžine, Mejrine i druge djece moramo nastaviti sa njenim prenošenjem na nove generacije. Da se ne zaboravi, ali i više nikome ne ponovi – genocid.

federalna.ba

Majke Srebrenice Srebrenica genocid
Mreža genocid negiranje genocida Srebrenica
0 19.03.2024 22:19
Sedmica solidarnosti Bihać Srebrenica
0 19.03.2024 19:21
Srebrenica Dan općine Dan opštine
0 11.03.2024 17:16